Jedna od privilegija ovog posla jest da ste u prilici susretati različite ljude. Pokoji put shvatite da je netko potpuno promašio profesiju. Ništa, zaključite članak i idete dalje. Krešimir Mikić nije jedan od tih. On je svoju profesiju odabrao savršeno. Možda je najpoštenije ne nazivati ga odličnim, eminentnim, sjajnim ili već koji epitet pristaje, nego samo – glumcem. Jer glumac je ono što Krešo Mikić jest. I to jako dobar, što se već i empirijski može zaključiti pogledom na njegov opus. Toliko radi netko tko jest dobar u tome što radi, iako se on sam s time ne slaže do kraja.
Ove nedjelje gledat ćemo ga u novoj seriji “Patrola na cesti”, snimljenoj po predlošku romana Jurice Pavičića u režiji Zvonimira Jurića. Bio je to i neposredan povod za intervju, željeli smo i prije, Krešo je nastojao da to ipak bude službeno.
Iza sebe imate toliko projekata da je sasvim logično pitati vas kako to sve stignete. Imate li uopće privatnog života?
Nemam život. Uvijek sam se trudio da nekako zaradim dovoljno novca da bih nekako mogao živjeti. Međutim, nakon kredita u švicarcima to se pretvorilo u konstantan rad. Nemam privatni život.
Kredit u švicarcima? I sad radite predstavu o tome?
Da, projekt je to Boruta Šeparovića, većina nas koji sudjelujemo ima neki kredit. Sad radimo na istraživanju toga što je to zapravo, što se dogodilo. Autorski projekt, nemamo još ništa konkretno, još slažemo materijale, ali bavimo se problemom dugovanja. Iako nikome nije do kraja jasno što se tu dogodilo. Već na probu dolazim opterećen time što se dogodilo, teško je odmaknuti se od toga. Teško je raditi sa spoznajom da sve što zaradiš odlazi banci. Puno je teže koncentrirati se i ući u ulogu. Nikada nisam radio zbog novca, nego da radim dovoljno da mogu uživati. A sada radim zato da mogu uopće živjeti. Već sam se malo umorio.
Dosta vaših kolega materijalne je probleme riješilo sapunicama. Vi ne?
Zvali su me prije nekih desetak godina, ali više me ne zovu.
Zašto?
Pa preskup sam! (smije se). Mislim, uvijek volim točno znati što radim, a oni bi uvijek dolazili s nekim idejama, ni s čim konkretnim, a ja tako ne funkcioniram. Degradacija? Ne. I to je posao. To je samo jedna vrsta televizijskog proizvoda koji mene primarno ne zanima. Ali, i to je za glumca neki izvor novca. Možda je to malo teži posao, dulje su rečenice u tekstovima, svaku epizodu ponavljaš jednu te istu formu, nisam siguran da bih to mogao, svaki dan isto.
Koliko stoji tvrdnja da vas je definirao prvi važniji posao, uloga Daniela u “Finim, mrtvim djevojkama”. Neki kažu da odonda uglavnom dobivate uloge čudaka.
Točno je da meni odonda dolaze neki tako čudni likovi, s nekim većim problemima. I zato volim kada mi netko ponudi ulogu nekog normalnog, običnog čovjeka. To mi je kao neko veselje. Jednostavno, ljudi te često pamte po prvoj ulozi pa to i dalje očekuju. Da sam nastupio u komediji, vjerojatno bih sada dobivao takve uloge. A ovako sam dobio takvu ulogu pa se to i nastavilo.
Matanićev ste omiljeni glumac. Koji je razlog?
Vidite, mi nismo neki frendovi. Ali kad radimo, odlučio sam biti iskren prema njemu i on to prima normalno, bez ikakve uvrede. Ne sukobljavamo se nego tražimo najbolje rješenje. Koliko ja imam povjerenja u njega, toliko on ima u mene. Iako je njegova zadnja. Imali smo jednu situaciju u kojoj nismo znali što bismo, a on je pitao „što bi on napravio“, ne ja, ne on, već lik koji tumačim. I tu je ta razlika. Zbog toga se tako dobro razumijemo.
Što mislite koji ste film najbolje odradili, koji je bio najkompletniji?
“Crnci”. I glumački i redateljski i produkcijski.
Jesu li “Crnci” bili potreban film?
Po meni da, no nisam siguran koliko je publika zaključila to isto s obzirom na posjećenost.
Odličnu ste ulogu odradili i u “Putu lubenica”.
Bio je to film koji je prikazivao ljude koji su doživjeli jednu prinudnu svjesnost u susretu sa smrću, kojima se vizura svijeta promijenila, postala je dublja, ali i jednostavnija. Nakon toga njima se bio problem vratiti u ovu igru koju svakodnevno izvodimo. Znao sam što treba, ali mi stvari nisu bile jasne sve dok nisam stao pred čovjeka s takvim istim problemima. Tek tada mi je postalo jasno o kojim je tu problemima riječ, ne toliko iz razgovora koliko iz očiju shvatio sam odakle dolazi to što treba. To mi je otvorilo tu ulogu.
Što je s komedijama, je li pogrešan osjećaj da nismo imali nekakvu doista važnu komediju?
Ne znam, meni je odličan film “Kako je počeo rat na mom otoku”, u ono vrijeme kada je izišao. Poslije “Što je muškarac bez brkova”. Uvijek ih mogu gledati. Posebno volim jarmuschovski tip gdje je sve tiho i ispod vode, no to ne bi bilo za široke mase. Ovo što radi Brešan točno je to što treba, a ja bih volio da zaživi i nešto drugo u komediji. Volim komediju tipa Rickyja Gervaisa koja izaziva nelagodu, a ne smijeh, ako je to uopće komedija. No, sumnjam da bi netko za nju dao novac.
A društveno angažirani film?
Mislim da je svaka dobra komedija sama po sebi angažiran film. Komedija je potrebna da stvori neki odmak kako bismo mogli sagledati svoju situaciju i možda joj se nasmijati. Ne mora nužno biti poistovjećena s nekim problemom. Takvog filma u nas nema. Nisam socijalno angažiran. Nisam čak ni glasao.
Kako to?
Zaspao sam! Prespavao sam tu nedjelju zbog umora. Nisam ni znao da su taj dan izbori. Htio bih biti apolitičan, ali stalno me netko u to uvlači. Nemam zdravi odmak, priznajem, još uvijek me smetaju stvari vezane za politiku. Dođem ujutro ovdje i popijem kavicu, ali ne čitam novine. Negativno, negativno, negativno! Ako ih pročitam, deprimiran sam. I tako će biti dok se ne prestanem lijepiti za to što novine pišu. Nije mi jasno zašto nema podjednake količine afirmativnih stvari. Mislim, jasno mi je, ali očito to tako mora biti.
Može li film biti ta neka svjetlija točka? Evo, prošle smo godine dobili dosta nagrada.
Iskreno, meni nagrada ne znači ništa ako se film ne gleda. Zbog koga smo radili film ako ne zbog publike. Nismo zbog nagrade. I kad sam dobijem nagradu, ja se razveselim, ali zapravo to ništa ne znači. To nije situacija u kojoj ti dobiješ dvije nagrade pa ti poraste cijena. Kada sam ja dobio svoje prve dvije nagrade, nisam mogao pronaći posao. Morao sam se vratiti u Osijek. Pa sam se vratio ovdje, pa dobio posao odmah, a da ga nisam ni tražio. Realno, nagrada doista ništa ne znači.
U predstavi “Kolumbo” pojavljujete se više glasom nego likom.
To je jedan čudnovat tekst, čisti ekspresionizam. Dok to Rene nije postavio na način na koji je htio, nikome nije objasnio što se tu zapravo događa. Meni tek sada dolaze ljudi i govore mi da su shvatili. Zamislio je to više kao oratorij nego kao priču, manje pokreta, više glasova i pretapanja. Tamo sam neki govornik više nego glumac. Tamo otkrivamo nešto novo o čemu ništa ne znamo i, umjesto da idemo prazni u to nešto novo gdje možemo ispočetka, mi ponovno donosimo ono staro i opet činimo istu stvar. Ima ljudi koji imaju viziju da se izdignu iznad toga, ali oni obično propadaju. Takvi ljudi nisu za ovaj svijet.
Imate li omiljenog redatelja?
Ne znam, rekao bih da znam. Volim raditi s dosta ljudi iz različitih razloga, raznih kvaliteta. Ne volim ovako kategorizirati na takav način. Nastojim što je više moguće maknuti svoju osobu od onoga što se od mene traži jer to je moj posao. Što više petljam svoju osobu, to ću lošije raditi.
Film ili kazalište?
Doista više volim raditi u kazalištu jer imaš direktan ulaz u publiku, događa se u realnom vremenu. Film snimiš, odradiš loše i ne moraš ga ponavljati, no opet od njega nešto ostane, a od predstave ništa. No, da biram sada u ovom stanju u kojem jesam, izabrao bih kazalište zbog te žive energije.
Sada počinje i ta nova serija.
Priča je o dva brata, igram starijeg, policajca koji živi u Zagrebu. Njegova obitelj živi u jednom malom mjestu gdje mu umire majka. Odlučuje ostati u tom miljeu u kojem nije bio od 1996. jer mu otac propada. I onda slijedi suočavanje s vlastitom obitelji, miljeom u kojem mu je brat koji je kriminalac, a on je ipak policajac. Svi ćemo se u seriji moći prepoznati. Ona ništa ne gura, ništa ne nameće, nego pokazuje stvari onakvima kakve jesu bez puno objašnjenja. Tako ja to volim, serija ima britanski štih. Imaš prostora za razmišljanje, ništa nije podcrtano, motivacije nisu odviše jasne. Zapravo je to glavni problem lika koji se našao na nekoj tromeđi, uvijek je živio po nekim pravilima. A sada je između obiteljskih pravila, države… To je na van, no za mene je to ljubavna priča koja je tek u trećem planu. Meni je to glavno, to što on nikada neće moći biti s ljubavi svog života. Mislim da je to najbolja hrvatska dramska serija do sada.
Jeste li s “Ljudožderom vegetarijancem” uspjeli ogoliti sustav koji, čini se, mori ljude podjednako kao i švicarci?
Ja sam pomalo naivan pa sam do tog filma mislio da su doktori liječnici. Sve dok nisam to vidio sažeto. Nakon toga sam bio nešto malo u bolnici. Nisam se najugodnije osjećao. Jako je dobar taj film. I Rene je to odlično odradio, no on i je odličan glumac.
Imate li želju nastupiti u stranom filmu?
Imam želju nastupiti u dobrom filmu, nebitno je li domaći ili strani. Mogu nastupiti i u najgorem filmu koji će mi donijeti puno novca. Svejedno mi je (smijeh). No, imam omiljenog stranog glumca. Izuzetno cijenim Anthonyja Hopkinsa, način na koji on radi i stvara. Što drugo reći o čovjeku koji o svojoj glumi kaže kako je u njoj najvažnije „doći i naučiti tekst“? I to je doista doslovno tako. No, opet, James Dean bio je disleksičan pa je vjerojatno zbog toga dobro glumio, nikada nije točno znao tekst. Volio bi i sam jednom odraditi film u kojem tekst nije bitan, da netko može postaviti jači okvir u kojem se može i bez striktnog znanja teksta napamet.
Slušate glazbu?
Da, jako često. Ovisno o raspoloženju i potrebama što ću slušati. Glazba mi je važna da nađem neki kontakt sa sobom, da se očistim od nekih teških predstava, stvari koje nisu moje. Glazba mi je dosta važna i kao neki vid čišćenja, ne bih rekao meditacije. Ima nekih predstava nakon kojih znam da moram doći kući, sat-dva slušati glazbu i počistiti se od svega. U glazbi mi je super što znam da je toliko ima da ću do kraja života u njoj naći nešto što će me oduševiti.
Bavite li se nečim drugim nevezanim za glumu, sportom?
Ne. Kao što sam rekao, privatni život nemam. Sport ne gledam jer sam užasno nenatjecateljski tip. Užasava me taj nagon da se moram nadmetati s nekim. Meni je to negativno, otkad znam za sebe morao sam se natjecati za nešto, ocjene, bilo što. Takva je konstelacija u društvu, da stalno moraš biti bolji. Da igram tenis, više bih se živcirao nego uživao. Pa što ako promašiš lopticu!?
Dosta se snima, imate li dojam da se sada na našem filmu bolje radi?
Imam taj dojam. Bolje se radi, više mladih ljudi dobiva šansu, u nekom će se trenutku stvari stvarno zavrtjeti. Da to još nije to, nije. Ima sada i jedna nova generacija glumaca koja se pojavila nakon moje. Došao je Pezdirc, Dado Ćosić, Hrvoje Kralj… plus skupina studenata koja je sada na stipendiji. Izuzetno su svi talentirani, pametni, drugačije promišljaju kazalište i imaju drugačiju vrstu zajedništva koju mi nemamo. Jako mi je svježe raditi s njima. Spremni su učiti i davati. Puno su slobodniji i otvoreniji u izražavanju svojih ideja.
Vidite li se kao mentor?
Nekoliko sam puta imao prilike biti mentor, ali nisam se znao izraziti do kraja, imam problema s prenošenjem znanja. No, često zaboravim kakav sam bio kao mladi glumac. Neke stvari koje su mi sad normalne, zaboravio sam koliko je teško doći do njih. Znam dosta o glumi, ali mi je teško sve to nekome približiti. Kroz moj život prolazili su ljudi koji su me natjerali da prijeđem granicu. Jedan od njih je Damir Munitić koji je na ne baš ugodan način iz mene iščupao ono što me priječilo da mogu ići dalje. Bile su to granice koje sam sebi postavio, preko kojih sam mislio da ne mogu ići. Problem je kod nas na akademiji što nitko ne nudi sustav rada, školu, način. Ako se sam ne zainteresiraš, nećeš uspjeti. Nitko nas na to ne tjera, ne drila te na sustav koji ti uđe pod kožu i pretvara se u mehaniku. Treba se držati nečega i na tome ustrajati, i dvije godine, da bi shvatio čemu to služi.
Jesu li glumci u nas zvijezde?
Ne. Evo reći ću vam anegdotu. Sjedim sa svojom nećakinjom i razgovaramo o Mjesecu i Suncu pa prijeđemo na zvijezde. Zvijezde. A tko su zvijezde? Pjevači su zvijezde. U Hrvatskoj su zvijezde samo pjevači, kao što vidite. Ja se ne osjećam kao zvijezda, nikada nisam bio zvijezda. Jedini glumac za kojeg bi se moglo reći da je zvijezda je Rade Šerbedžija. Pa i Zrinka Cvitešić. Šerbedžija je bio zvijezda i kad je bio u Jugoslaviji. Veliki glumac? Ako napraviš Hamleta, jednog klasičnog i jednog suvremenog, onda si veliki glumac.
Imate li nešto što još želite ostvariti?
Nisam još napravio film koji bi bio moj. Koji bi to bio film, još ne znam, ali ni u jednom do sada nisam se uspio opustiti do kraja. Nisam imao osjećaj da mi je nešto sjelo. Imam jakog suca u glavi koji stalno nešto prigovara i koji me više ni ne sluša. Ne mogu znati kakva mi je uloga na filmu bila dok je ne vidim. Recimo, u ovoj novoj seriji izbačena su dva detalja koja mislim da su ključna, no opet može biti i da bi mi to odmagalo. Znat ću valjda za pet-šest godina. Sad sam završio jedan kratki film s Jasnom Nanut i pojma nemam kako je to ispalo. Jučer sam je zvao da je pitam. Tražim zrcaljenje onog kome sam dao povjerenje, a to je redatelj.
Ali imali ste uspješne filmove.
Zaista? “Seks, piće, krvoproliće” imao je 736 gledatelja. “Svećenikova djeca” 150.000. Ima razlike. Iako ne radim na postotak, radim film da ga ljudi prije svega gledaju, ne za umjetnost. To je jednostavno posao na koji u konačnici nemam utjecaja osim svojim likom. Ne mogu biti objektivan u tom smislu. Ne smijem se mučiti radeći nešto, mislim da sam obavio dobar posao ako sam se zabavljao radeći ga. Koji put jednostavno ispunim zadatak, stojim i izgovorim taj tekst. I ljudi aplaudiraju. Što je onda to? Što će kasnije biti, ne mogu nikako znati. Očekivanja pokušavam maknuti i raditi za sebe. Ako bude i gledano, onda super.
Razlika između televizije i filma?
Uvijek sam više volio film. Odrastao sam u kinu, računao sam džeparac po tome koliko puta mogu otići u kino. Televizija mi je bila mala kutija u kojoj mogu vidjeti nešto što ne mogu vidjeti u kinu. Danas ću radije pogledati neku dobru seriju nego neki lošiji film. Od “Žice” televizija je preskočila film i tu ostala. A onda i “Mad men”, “Breaking bad”... “Breaking bad” je ipak frajerska serija i mislim da oni koji to gledaju ne vole “Mad men” koji je dramska serija. “Mad men” su mi kao veliki američki roman. Imali su priliku napraviti nešto po svom, kao da su odlučili odgojiti publiku. Za to kod nas ne možeš dobiti novac. Doveli su do toga da je danas to normalno, no opet i dalje imaju problema. I dalje produkciji ne daju sto tisuća za lokaciju na nekoj litici iako im je zarada milijardu dolara. Tako i kod nas, kad na televizijama čuju urbano, letiš van. Od filmova svidio mi se prošle godine “Whiplash”, volim takve filmove.
Oscari? Nema nominacija crnaca ni lijepih glumaca.
Strašno je teško biti zgodan i biti dobar glumac. Skidam kapu i DiCapriju i Bradu Pittu i Georgeu Clooneyu. Jako je teško uspjeti kada si zgodan glumac. Adrian Brody i imam li s njim sličnosti? Ne, on ima sa mnom. Ne sviđa mi se, ima prevelik nos (smije se). Imam frenda koji je dobio poziv za “Pijanista” pa nije otišao. Prilična pogreška. Mislim, inače je Oscar za mene crveni tepih. Volio bih ga dobiti samo da vidim taj show tamo i taj crveni tepih. Da upoznam taj osjećaj. Dobro bi mi došao da si napravim smoking po mjeri, ali da mi to netko plati.
Je li potreban veliki studio da bi se napravio dobar film?
Ma kakvi, trebaju ti dobra ideja, dobar scenarij, glumci i kamere koje su sad jeftine. A to ovdje još nisam vidio, nešto poput Pulp Fictiona ili nečeg takvog. Kad to pročitaš, onda shvatiš da ništa u tom filmu nije slučajno, ništa se ne događa spontano.
Frljić?
Mislim da je on dobrodošla pojava. Da se razumijemo – vrlo je ugodno s njim raditi, jedan je od rijetkih koji neće prešutjeti da nešto ne valja, nego će ustati i graknuti. Izuzetan je profesionalac koji zna od glumaca dobiti što želi, a da im to eksplicitno ne kaže, jednostavno te dovede u tu situaciju gdje to sam shvatiš. Što je uloga kulture? Da upozorava. A on radi upravo to, ne ulazim sad u političke orijentacije. Pa njemu je zabranjena predstava u Poljskoj! Ako se to dogodilo, onda to nešto znači, a on ispunjava tu svrhu.
>>Bit će to jedan od televizijskih događaja godine
>>Krešimir Mikić je Moliéreov Tartuffe na sceni ZKM-a
