S postamenta jednog od rasvjetnih stupova na istočnoj strani Trga bana Jelačića imao sam odličan pogled na zbivanja oko autobusa koji je prošle subote na velikom prosvjedu protiv COVID potvrda bio pokretna govornica. Vidio sam kako se poput čvrstog klina kroz masu probija četica muškaraca s vlastitim programom sažetim u zviždanju svim govornicima i pokličima: “Hoćemo Marka!” Među ljudima zbijenima oko mene na stepenicama stupa vladalo je dobro raspoloženje i uz smijeh smo se zapitkivali tko je taj Marko i što im ga ne daju kad su tako uporni. Kasnije, kada je neformalni i gotovo nehotični organizator prosvjeda Andrija Klarić ispričao svoju stranu priče na portalu Liberal.hr, saznali smo da je momačka družina oko famoznog Marka bila prilično militantno raspoložena i da je na kraju na mišiće na autobus izgurala Marka Franciškovića.
Njegova pojava i sklonost da ne ispušta mikrofon iz ruke bacali su malo na Fidela Castra, a govorio je baš svašta. Ali meni je privukao pažnju prenošenjem pozdrava svih naroda iz Bosne i Hercegovine, a osobito Srba iz Srbije. Na skupu za koji kažu da je okupio samu najcrnju kleronacionalističku desnicu baš i ne očekujete čuti poruku svim narodima od Slovenije do Makedonije da nam se više nikada ne smije dogoditi da nas nahuškaju na međusobno ubijanje i da je svakom narodu najveći neprijatelj u njemu, u njegovim vlastima. Međutim, Andrija Klarić, koji je i sam s govornice istaknuo da je prosvjed potpuno amaterski organiziran, bio je u pravu kada je prije nego što se na govornicu uspeo Marko prosvjed proglasio završenim, ostavivši uključen mikrofon i razglas onima koji su ga nakon toga uzurpirali, a koji su dobili nerazmjerno veliku pažnju u medijima.
Ono što se prije toga čulo, uz sva nesnalaženja, bilo je ipak u najvećem dijelu konzistentno ponavljanje glavnih poruka: ne dijeljenju ljudi po bilo kojoj osnovi, a osobito na cijepljene i necijepljene, i odlučno ne COVID potvrdama i načinu na koji su se u Hrvatskoj počele primjenjivati. Mediji su objavljivali galerije likova političara koji su se pojavili na prosvjedu. Ja nisam vidio nijednog, osim Mire Bulja koji je u jednom trenutku prošao blizu mjesta na kojem sam čitavo vrijeme stajao, praćen glasnim odobravanjem špalira kroz koji je prolazio. Oni tamo nisu bili glavni likovi i, da nije bilo medijske pažnje, njihovo bi prisustvo prošlo uglavnom nezapaženo. Dio medija izvijestio je kako se Trgom orio Thompson. Pa baš i nije.
S razglasa je odsviran samo dio njegove pjesme “Lijepa li si”, a vjerojatno očekivano ekstatično zborsko pjevanje čitavog Trga je izostalo. Barem oko mene mnogo su se srčanije i veselije pjevale pjesme Novih fosila uz koje je kamion s razglasom i govornički autobus stigao do istočne strane trga, a dance-obrada zagrebačke “popevke” u izvedbi Jimmyja Stanića stvorila je atmosferu jednog velikog partyja. S tom su veselošću u snažnom kontrastu bili brojni veliki transparenti-posteri tugaljive Gospe koji su se razmiljeli Trgom. No većina okupljenih ljudi nije nosila nikakva obilježja i ničije i nikakve ikone kojima bi iskazivali svoju bilo političku, bilo svjetonazorsku pripadnost. Što se mene tiče, najsimpatičnija su mi bila dva čovjeka koji su se u jednom trenutku zaustavila na “mom” stupu s velikom dubrovačkom zastavom Libertas, prije nego što su je uspjeli okačiti i na autobus pokraj hrvatskog barjaka. A da ne govorim kako me jedan od te dvojice, očito upućen u to tko su moji sveci, totalo “kupio” kad mi je u prolazu, značajno me pogledavši, dobacio: “Samo Libertas i samo Johann Sebastian Bach.”
Žao mi je ako je bilo koji kolega novinar tog dana u tom mnoštvu zaradio ijedan bubotak, pa i psovku, ali taj skup svakako nije zaslužio da se kao glavno njegovo obilježje ističe “premlaćivanje” novinara, kojeg nije bilo. Jedino što bi mene u toj masi moglo potaknuti na agresivnost i nasilno ponašanje bilo bi da sam se zatekao u blizini takvih agresivnih tipova od kojih bih sasvim sigurno branio svaku svoju kolegicu, kolegu ili bilo kojeg drugog čovjeka. Treba, međutim, biti pošten i reći da je svaki od tamo prisutnih desetaka tisuća ljudi te večeri i danima kasnije bio kolektivno verbalno napadan i vrijeđan potpuno nekritičkim generalizacijama o naravi skupa, ocrtavanjem nekog nepoželjnog i prezrenog zajedničkog političkog i svjetonazorskog profila i lijepljenjem etiketa kakve nije zaslužio ama baš nijedan od ljudi kojima sam ja prije, za vrijeme i nakon prosvjeda bio okružen. Bilo je tamo materijala za mnogo reportaža o raznovrsnosti i šarenilu objedinjenom u prvom redu protivljenjem protiv autoritarnog, ne znanstvenog nego u prvom redu političkog, te moralno, etički i pravno vrlo suspektnog načina primjene COVID potvrda kao sredstva prisile na nešto što je deklarirano kao dobrovoljno.
Ovu kolumnu ispisujem kao jednu malu reportažu, jer ja sam i na Trgu bio i ostao novinar koji je svojedobno i u rat otišao u prvom redu zato da bi svojim očima vidio i provjerio sve što mu se govori i servira. Ali tamo sam otišao u prvom redu kao prosvjednik, duboko uznemiren time što se događa našim državama i društvima. Kao novinaru osobito mi je bilo dragocjeno iskustvo koje je slijedilo, baražna vatra zgražanja, uvreda i svakojakih optužbi temeljenih na samoj činjenici mog prisustva na prosvjedu i iz toga izvedenih zaključaka o mojim neizgovorenim mislima i nenapisanim riječima. Bilo je to uistinu razbuđujuće i opominjuće iskustvo koje me je, skupa s nekim novim divnim prijateljima koje sam tamo upoznao, navelo da sam sebe unatrag preispitam jesam li i sam na isti način bilo kada riječima pržio sve oko sebe ispunjen svetim i samodopadnim osjećajem intelektualne i moralne nadmoći poput viteza apsolutnog dobra u boju protiv apsolutnog zla. Svima nam je potrebno takvo preispitivanje u trenutku kada se na sasvim nov način miješaju karte, razvrgavaju stara prijateljstva i sklapaju nova. Ne, nismo svi u istom čamcu. Štoviše, veliku većinu od utapanja dijeli samo obična daska za koju se držimo dok nas s velikih bijelih lađa oni što uvijek i oduvijek misle samo na sebe poučavaju da mislimo na druge.
Video: Veliki prosvjed u Zagrebu protiv COVID potvrda
Respekt. Pretpostavljam da je potrebna doza hrabrosti kako bi prešao na "tamnu stranu" i izložio se vakserskom pravedničkom gnjevu.