Prije pisanja ove kolumne pitao sam se koliko uopće ima smisla davati na važnosti nekome tako nevidljivom i politički potpuno beznačajnom. O njegovom značaju dovoljno govori kako je toliko bitan da s njim kavu ne želi popiti čak ni Dalija Orešković, ona koja sa svakim pije kavu? Njega je to toliko pogodilo da ju je, poput kakve uvrijeđene frajle, nazvao “ženskom inačicom Pernara”. Nije tu toliko bitna ni Dalija Orešković koliko je napad na nju obrazac koji se stalno ponavlja i jedan od mnogih primjera kako ovaj naš kavalir svoju muškost dokazuje ad hominem napadima na slabiji spol.
Njegovi opetovani pokušaji da se izvuče iz vlastite nebitnosti ponekad znaju biti toliko tragikomični da je postao predmet sveopće sprdnje. Dovoljno se samo prisjetiti predizbornog spota s udaraljkama u obliku hrenovki. Bila je to “budnica” od koje Hrvatska danima nije mogla doći k sebi - od smijeha. Prije nego smo se prestali smijati – ili, što bi se reklo, prije nego su hrenovke prokuhane – “Naprijed Hrvatska” se vratila “natrag u garažu”.
A s njegovim povratkom je u garaži zavladalo opće oduševljenje, jer tko se bolje od njih sjeća činjenice kako je ovaj u politici toliko uspješan da je sve čega se dohvatio ubrzo propalo? U tom kontekstu treba gledati na njegov nedavni povratak u SDP, kao na misiju. Misija je to u kojoj je on, čak i pored bezličnog Bere potpuno nevidljiv, kao filodendron kojeg nitko ne želi zalijevati.
Možda je ta nevidljivost bila razlog što se naš “dragi Ivo” osjetio isfrustriranim, pa je u tom očaju zapao u ekstremizam. Mrtav hladan je izjavio kako su likvidirani, pa u neoznačenu jamu bačeni, širokobriješki franjevci bili – legitiman vojni cilj.
Kada sam to prvi put pročitao trebalo mi je nekoliko trenutaka da dođem k sebi. Ako ubijeni franjevci nisu sudjelovali u borbama, oni su civilni zarobljenici. Ako su pak sudjelovali u borbama, oni su ratni zarobljenici. Kad pak jedan pravnik, čak profesor kaznenog prava, izjavi kako je likvidacija zarobljenika legitiman vojni cilj - to je da ti pamet stane. Pravni tim Ratka Mladića sigurno žali što se nisu pozvali na pravni autoritet Ive Josipovića, jer bi tvrdnja o ratnim zarobljenicima kao legitimnom vojnom cilju njihova branjenika oslobodila svih optužbi za genocid.
Prije nego sam se uopće odlučio na reakciju sačekao sam dežurne ljudskopravaše, da vidim hoće li reagirati netko od onih kojima su puna usta humanizma i koji se olako razmeću humanitarnim frazama. Ali je sve bilo prekriveno velom šutnje, a šutnja uvijek znači odobravanje. Takav humanizam je samo poza, a oni koji šute dok se ovako skandalozne teze lansiraju u javni prostor postaju prešutni odobravatelji zla. Ako se naše zlo pravda onim tuđim, rezultat takve ekvilibristike zla može biti samo taj da smo svi manje ili više zli.
Sve žrtve nisu iste, ali zato ubojice jesu. Samo zli ljudi opravdanje traže u nijansama zla i zločin pravdaju zločinom. Mi nećemo biti bolji ljudi ako se uspoređujemo s lošijima od nas, jer su onda oni samo izgovor za naše nečinjenje. Valjda bi stvar trebala biti obrnuta – možemo naprijed samo ako se uspoređujemo s onima boljima.
Ubijanje ratnih zarobljenika nikad ne može biti legitiman vojni cilj. Onaj tko misli da je to normalno daje opravdanje za Ovčaru, Srebrenicu i Ahmiće.
Zato sam dobio potrebu braniti civilizacijski minimum od ovog ideološkog egzekutora. Ali pored svega toga nekoga takvoga ne treba osuđivati nego žaliti, jer se radi o očitom moralnom invaliditetu. Ratni zarobljenik postaje “legitimna meta” samo ako ga prvo dehumaniziramo, pa onda kada on više nije čovjek, za njega ne vrijede civilizacijske norme. Netko tko tako nešto zagovara daje opravdanje za neki budući zločin.
Što ljude tjera na opravdavanje zla? Obično raskorak u svijesti uzrokovan vlastitom teškom savješću. Tako i imamo situaciju u kojoj oni koji u društvu glume dežurne humaniste i antifašiste već 75 godina obiteljima ubijenih i protjeranih Židova ne vraćaju stanove, znate one “Titove besplatne”.
Ubijanje ratnih zarobljenika nije legitiman vojni cilj, osim za studente u Mladićevoj, Šljivančaninovoj, Delićevoj, Blaškićevoj ili Norčevoj vojnoj akademiji. Svatko onaj koji svijet mjeri prema toj ljestvici, nikako ne može biti humanist. Štoviše, radi se o lažnom humanizmu, odnosno stavu koji može biti opisan samo kao novi oblik fašizma. Utoliko gori jer se krije iza humanističke fraze.
Dr. Ivo Josipović je plastični primjer fašista u profesorskom odijelu, a svatko onaj koji se u javnom prostoru slaže s njegovom “ars diaboli” tezom kako je ubijanje ratnih zatvorenika legitiman vojni cilj ne može biti drukčije opisan nego kao moderni fašist.”
Navod iz članka je najbolje što sam u zadnje vrijeme pročitao u VL: "Dr. Ivo Josipović je plastični primjer fašista u profesorskom odijelu"