Iako tvrdi suprotno, Grmoja je, kako se čini, politiku u to vrijeme i te kako bistrio na tribinama koje je sam organizirao, a Milan Kapović i Božo Petrov pokušali su i nešto konkretno učiniti. I to na listi Hrasta na parlamentarnim izborima koji su održani potkraj 2011. godine.
„Nikad nisam bio član Hrasta. Za Hrast sam čuo i došao u kontakt s njim preko tribina koje smo organizirali. Hrast se predstavljao kao neki pokret koji okuplja različite inicijative, koji želi nešto mijenjati i koji je alternativa HDZ-u i SDP-u. Ni Božo Petrov nije bio član Hrasta“, kaže Grmoja.
Pa ipak, Božo Petrov i Milan Kapović bili su na parlamentarnim izborima 2011. na listi Hrasta.
„Petrov je išao na listu Hrasta u 10. izbornoj jedinici na moj nagovor, ali bez neke velike ambicije. Kapović je pouzdan čovjek, ali ga politika i takve stvari ne zanimaju. I on i Božo bili su puno zainteresiraniji za lokalnu politiku, nego za nacionalnu. Lokalne probleme osjećali su više na svojoj koži“, kaže Grmoja.
No, tko su i u kakvom odnosu bili Petrov i Kapović?
Iako nisu generacija, Milan Kapović i Božo Petrov poznaju se iz Franjevačke klasične gimnazije u Sinju, gdje su bili u sjemeništu. Kapović je rođen 1982. i zanima ga glazba, a Petrov (rođen 1979.) stariji je od njega više od dvije godine.
„Ja Petrova poznajem od gimnazije, iz sjemeništa, on je bio trećaš, a ja prvaš. Ako se ne varam, Božo je maturirao 1998. U školi je bio izuzetan đak. Normalan i vrijedan. Savršeno se sjećam njegovih školskih dana. On je čovjek koji je mogao ići na sva natjecanja iz grčkog, latinskog, matematike, hrvatskoga, ali nije mogao sve stići. Bio je jedan od najboljih učenika u dvije-tri generacije”, kaže Milan Kapović o svom stranačkom kolegi i sumještaninu Boži Petrovu.
Prisnost iz sjemeništa
„Petrov je odmah nakon gimnazije upisao medicinu u Mostaru. Svaki je dan putovao iz Metkovića u Mostar“, kaže Kapović koji je, nakon srednje škole, otišao drugim putem. „Najprije sam kratko otišao u novicijat, u samostan na Visovac, nakon čega sam se vratio u Metković i pauzirao jednu godinu. Nisam mogao upisati faks jer je počela akademska godina. Te sam godine najčešće sretao Božu“, podsjeća Kapović.
„Nismo se intenzivno družili, ali smo bili prisni. Kad ste s nekim u sjemeništu, htjeli-ne htjeli, zbližite se”, objašnjava Kapović.
Kad su završili studije i vratili se u Metković, druženje između Kapovića i Petrova bilo je samorazumljivo. Stoga se i njihov izlazak na izbore na listi Hrasta činio logičnim. Nositelj liste za tu izbornu jedinicu bio je Vedran Ujević, Božo Petrov bio je 6., a Milan Kapović 8. na listi. Hrast je u to vrijeme funkcionirao kao pokret. U njemu je bilo mnoštvo udruga, zajednica pa čak i stranaka, politički heterogena platforma.
„Imali smo nacionalno, Veliko vijeće Hrasta, na razini cijele Hrvatske i vijeća po županijama i gradovima koja su funkcionirala po istom principu. Od ovih koji su sada u Saboru nitko nije bio član nacionalnog vijeća“, kaže Ladislav Ilčić, saborski zastupnik i sadašnji predsjednik Hrasta – pokreta za uspješnu Hrvatsku.
Naime, u to vrijeme Veliko vijeće Hrasta bilo je nešto kao „okrugli stol“, glavno tijelo u kojem nije bilo klasičnog predsjednika ili predsjedničkog vijeća. U Velikom vijeću Hrasta bili su predstavnici raznih udruga i zajednica. Tamo su, uz ostale, sjedili Miroslav Tuđman, Josip Jurčević, dakle dvojica prethodnih predsjedničkih kandidata, potom Ivica Relković, Ivan Tomljenović, koji je sada u Mostu itd. Ivica Relković, jedan od osnivača Hrasta, Grmoju i Petrova poznaje još preko Udruge Narenta. Relković je dolazio na tribine u Metković.
„Znamo se od građanskog aktivizma i prvog Hrasta. Oni su bili u Hrastu na rubnim pozicijama. U Velikom vijeću nisu bili“, priča Relković. Naime, da bi sve udruge i zajednice, članice Hrasta, mogle izići na izbore i imati kandidacijske liste, Hrast je bio formalno registriran kao stranka, Hrvatski rast Hrast, kojoj je predsjednica bila Željka Markić.
„Međutim, čim se vidjelo da to neće uspjeti, Hrast je za dio ljudi postao besmislen. Ja sam prvi napustio Hrast iako sam mu bio utemeljitelj“, kaže Relković.
Neuspjeh na izborima izazvao je sukobe unutar Hrasta pa se Željka Markić povukla. Hrast je poslije preuzeo Ladislav Ilčić. Unatoč porazu Hrasta na parlamentarnim izborima, Grmoja je primijetio jednu zanimljivu činjenicu u 10. izbornoj jedinici.
„Dvojica, Petrov i Kapović, u sredini, gdje većina glasa za HDZ, dobili su više od tristo glasova što je jako puno za jednu stranku i za ljude koji se uopće do tada nisu bavili politikom. A nisu imali nikakvu promidžbu, plakate, znači, za njih su glasovali ljudi iz krugova njihovih prijatelja i poznanika, što je bio velik kapital. Na lokalnoj razini, ako se osmisli puno bolja priča, može se na pravi način kapitalizirati i napraviti promjene. Ja sam tada rekao Boži: ‘Ovo s Hrastom bila je avantura, ali ako bismo mi napravili neku nezavisnu priču u Metkoviću, mi bismo mogli napraviti alternativu na lokalnoj razini. Očito Hrast ne može biti alternativa HDZ-u ili SDP-u na nacionalnoj razini’”, kaže Grmoja.
Poraz Hrasta na parlamentarnim izborima 2011. označio je kraj ideje o pokretu koji će spasiti „rasute glasove desnice“. Poraz su istaknuti članovi Hrasta teško primili, ali ne i Ivica Relković.
„Nakon toga dio ljudi javio se meni, među njima i Grmoja. Rekli su: – U redu, ajmo razmišljati o drukčijem modelu. Imamo problem u Metkoviću, ajmo mijenjati Metković. Umjesto da imamo platformu, poput Hrasta, koja ide popravljati HDZ-ovu prošlost, dalju i bližu, ajmo biti opcija koja će utjecati na to da budućnost bude bolja. Ajmo svojoj djeci rješavati bolju Hrvatsku“, kaže Relković kako su neki hrastovci, uključujući i njega, raskinuli s prošlošću i krenuli drugim smjerom.
Puno lokalnih šerifa
Tako se, nakon parlamentarnih izbora 2011. godine, počela stvarati atmosfera i okupljati ekipa koja je bila opozicija Stipi Gabriću Jambi, koji je tada već šesnaest godina vladao dolinom Neretve.
Međutim, kako su sve stranke na lokalnoj razini, uključujući i HDZ, bile bliske Stipi Gabriću Jambi, nije bilo stvarne želje za promjenama ni snage da ga se makne s vlasti. Osim toga, Stipe Gabrić bio je i u dobrim odnosima s tadašnjom premijerkom Kosor i s predsjednikom Mesićem.
„Imao je svojevrsnu zaštitu. Shvatili smo da, ako okupimo jednu skupinu ljudi koja je neovisna i koja ima hrabrosti suprotstaviti se, koja je čista i prepoznata u lokalnoj sredini, da jedino ona može napraviti rezultat. I promjenu. Počeli smo okupljati ljude“, prisjeća se Nikola Grmoja.
„Ja sam Petrova zvao. Upoznao sam ga naknadno, nismo generacija, stariji je od mene, ali znao sam za njega kao što svakoga iz Metkovića znam iz viđenja, ali nismo bili prijatelji. On je iz jedne ugledne metkovske obitelji, psihijatar, čovjek koji može dobiti potporu i ima težinu u Metkoviću“, kaže Nikola Grmoja.
„Na jednoj kavi, u studenom 2011. godine, na terasi kafića “Imperijal” Nikola me upitao što mislim o tome da se mi mladi skupimo i pobijedimo tadašnjeg gradonačelnika na lokalnim izborima. Znao sam, ako nitko to ne pokuša napraviti, da će Metković tonuti sve dublje. Odmah sam bio svjestan da će to biti borba Davida i Golijata“, prisjećao se Božo Petrov početaka Mosta u Slobodnoj Dalmaciji. Osim Grmoje i Petrova, u uži krug „metkovske čvrste jezgre“ upali su ljudi koji su im bili generacija i koji su završili fakultete – Milan Kapović, Katarina Ujdur, Vedran Ujević, Svebor Gluščević itd.
„Kad sam uključio Milana Kapovića, pitao sam ga zna li nekoga tko je završio fakultet i da je spreman izložiti se, da nije vezan ni uz HDZ, ni uz Jamba ni uz SDP. Idemo povezati ljude koji su kvalitetni“, dodaje Grmoja. Mladi u Metkoviću, naime, tada su se počeli samookupljati. Nisu imali ni priču ni strategiju. Samo su se pitali je li moguće pobijediti Jambu.
„Nismo mi željeli iskoračiti pa da netko nastrada od ljudi koji su se izložili. Tek kad smo bili sigurni da imamo čvrstu jezgru ljudi i javnu potporu, onda smo odlučili izaći na izbore“, dodaje Grmoja.
Milan Kapović također se prisjeća što je prethodilo političkom aktivizmu koji je Jambu maknuo s vlasti.
„Mi smo se svi vratili s faksa i bili nezadovoljni stanjem u Metkoviću. Mene je osobno najviše smetao princip rada, filozofija funkcioniranja lokalne vlasti. Stvar je u tome da sam vidio puno lokalnih šerifa. Stvorila se kritična masa, no ljudi su se bojali, strah je još uvijek bio prisutan u Metkoviću. Jambo je čovjek koji je prije imao dvije-tri jake tvrtke, po 2000 zaposlenih, to je za Metković 14-16 tisuća ljudi koje je vezao uza se“, prisjeća se Kapović odluke da postane politički aktivan prije lokalnih izbora 2013. godine.
U to vrijeme rušenje Stipe Gabrića Jamba s vlasti njemu se također činilo kao „nemoguća misija“.
„OK, možemo li mi samo javno reći da se ne slažemo s ovakvom politikom?! Nećemo se samo sretati u kafićima i na kavama, nego idemo javno reći da se ne slažemo i to potpisati da se zna tko je to rekao. Da ne bude rekla-kazala“, dodaje Kapović.
No, ekipa Mosta koja je odlučila rušiti Jambu proširila se. Prišao im je i Marin Veraja, sadašnji predsjednik Gradskog vijeća, koji u Metkoviću inače ima svoj fotografski studio. On se Grmoji i Kapoviću pridružio u isto vrijeme kada i Petrov. Potom im se pridružio i ratnik Marko Vuica, hrvatski branitelj i ljubitelj prirodne baštine, koji se Jambi suprotstavio zbog toga što je htio napraviti obilaznicu koja bi uništila špilju u Predolcu i osjetljivi ekosustav, onda agronom Ante Mijić itd.
„Vuica je stariji čovjek, ima gotovo 60 godina. Osim njega, tu je bio i Gluščević koji je pokrenuo portal e-metkovic. To nisu bili ljudi koji su bili moji prijatelji, nego su prepoznati po svome radu“, dodaje Grmoja. Međutim, sedam mjeseci prije izbora Grmoja i društvo još uvijek nisu znali hoće li izići na izbore. Most nezavisnih lista kao stranku Grmoja je prijavio tek u studenom 2012. godine.
>>Novi feljton: Most - od ideje do izborne pobjede
