U prvom redu svima upada u oči kako se u naše vrijeme ne samo zgrću bogatstva, nego se i gomila silna moć i despotska ekonomska prevlast kod nekolicine koji većinom nisu vlasnici, nego samo čuvari i upravitelji kod njih položenog kapitala, s kojim oni po miloj volji upravljaju. Tu prevlast najdrzovitije drže oni koji, budući da drže u ruci novac, i vladaju njime, odlučuju o kamatama posudbe i raspolažu podjeljivanjem zajmova i na taj način kao da imaju u vlasti krv od koje živi cijela ekonomija i u svojim rukama drže, da tako kažemo, dušu gospodarstva i protiv njihove volje nitko ne može disati.”
Citat do kojeg sam došao posredstvom duhovitog i duhovnog kolege i prijatelja nije preuzet iz Marxova Kapitala ili nekog novovremenog antiglobalističkog bundžije. Jednostavne rečenice ispisao je, protivno svakoj logici predrasude i dvije tisuće godina duge prakse, papa Pio XI u enciklici Quadragesimo anno iz 1931. godine, koja se odnosila na veliku krizu iz 1929. i njezine posljedice. Očito da su stvari već sto godina jasne i da je kapitalistička zagonetka proniknuta čak i u okviru feudalne organizacije kao što je vatikanska crkvena samodržava, ali je neodoljivo fascinantno da čak i kada je sve očito i nedvosmisleno, ljudi ne vide ili odbijaju vidjeti istinu.
Pio XI, “hrabri papa iz Brianza”, izrekao je nešto što kroz ovih 25 godina nismo čuli od naših političara, ekonomista, ekonomskih analitičara, poduzetnika, humanitaraca, crkvenih poglavara, zastupnika, prijestupnika, domoljuba, branitelja i shizofrenika. Nitko od velikih Hrvata nije nikada rekao nijednu jedinu ružnu riječ o kapitalističkom krvopijnom sustavu, nitko od establišmenta nije pronašao snage pogledati si u oči mimo sitnih apanaža koje im sustav dodjeljuje da zadovolji njihovu nisku lakomost. Drugim riječima, nijedan predsjednik, nijedan premijer, nijedan zastupnik, nijedan kardinal ili biskup, nijedan šef stranke nikada nisu bili na strani vlastitog naroda što u moralno-pravnom sustavu implicira veleizdaju. Kapitalizam je pročitan, on je mrtav, i mi živimo uvelike u postkapitalističkom vremenu koje grozničavo traži model ili makar definiciju iole prihvatljiva sustava da se kupi vrijeme za sljedećih 300-tinjak godina. Glupo je i zloćudno pojam tranzicije vezati ekskluzivno uz države i narode koji su izašli ispod boljševičkog šinjela. U tranziciji može biti jedino kapitalizam, u trajnom prelasku iz stanja labavog mira u stanje konzistentnog rata. Promatrati široku sliku tjeskobe što se navlači nad nas znači biti svjestan da se samo vlastitim snagama možemo oduprijeti opasnosti u koju nas se pokvareno gura.
Kapitalizam u tranziciji podrazumijeva ovako hirovito vrijeme, događaje koji na prvu izgledaju kao nekontrolirani, dok su u kontinuitetu i intenzitetu nedvosmisleno planski i kolosalno krvoločni. Da se tranzicija odnosi na bivše boljševičke zemlje, taj bi proces odavno morao biti dovršen. Kad bi tranzicija značila prelazak iz zaostalog, represivnog, siromašnog, neliberalnog, policijsko-vojnog sustava u progresivni, otvoren, bogat, slobodan, demokratski, svijet. Ništa od toga. Svijet je moralno paraliziran, tu je pravednost eksces, socijalnost ekcem, svjestan pojedinac endem. U Hrvatskoj je ovo stanje poznato kao kvazidomoljubna farsa. Put u kapitalizam kod nas je popločen crvenim i bijelim kockicama. Pjesnički kazano; put u hrvatski pakao popločen je domoljubnom keramikom, fugiranom političkim dvopartijskim modelom koji gubi svojstvo nepropusnosti. Kako bi se rasipanje domoljubnih pločica nekako usporilo, ako se već zaustaviti ne da, izmišljen je i poturen Most, kao poželjna treća opcija i navodni korektiv potpuno devalviranih matrica, od kojih se jedna zagušila u kriminalu i nasilništvu, druga u bezidejnosti i kukavičluku, što je opet, zbog okolnosti, jednako kriminalu.
Treća famozna hrvatska politička opcija, treći put, stvarna mogućnost izbora na izborima mogla se već odavno isprofilirati da nije podvrgnuta tako agresivnom planu ridikulizacije i relativizacije. Dvije velike stranke potrošile su kredibilitet zato što su prerevno ispunjavale zahtjeve velmoža i baš zbog toga se mora učiniti sve da i u startu potencijalno nezadovoljstvo ljudi, koje postoji i koje raste, ne pronađe javno-društvenu artikulaciju sposobnu izgraditi novi sustav. Koliko ste puta čuli da kapitalizam i demokracija nemaju alternativu. Znači li to da je ljudski razvoj dosegao maksimum iz kojeg nema dalje i da je stanje ropstva, ovisnosti i šutnje trajno stanje iza kojeg ne postoji ništa?
U Hrvatskoj bi Most trebao biti korektiv i nacionalna slamka spasa, ali to je toliko proziran i jadan pokušaj da se u njega ne mogu uživjeti ni sami mostovci. Bilo bi pretenciozno tražiti od Hrvata da trasiraju „treći put“ kad ne postoji ni prvi ni drugi put. Uvjereni da ovom užasu koji raste i koji se sprema postati sudbinom nema alternative, umjesto na vlastitom putu zaglavili smo u nacionalnom tunelu, prokopu mračnom i neprozirnom, pokorni, podatni i hipnotizirani da nema boljeg svijeta. Samo kakav je to svijet kad i pape mogu ispasti revolucionari i u kojem je nacionalna amnezija odavno izbrisala iskustvo da se i tuneli mogu farbati više puta.
