Latinska Amerika pred novim je burnim razdobljem, a rasplet dijelom ovisi i o načinu na koji će se prema južnim susjedima odnositi SAD, a onda i Europa, koja je već pohrlila na Kubu, koju je Obama lani izbavio iz polustoljetnog statusa gubavca.
U Venezueli je Nicolas Maduro, nasljednik Huga Cháveza, izgubio većinu u parlamentu, no uz pomoć vrhovnog suda, koji sam kontrolira, kani spriječiti “oporbenu situaciju” u parlamentu jer bi parlament mogao ubrzo raspisati referendum kako bi ga svrgnuo. Meksiko se, pak, uz pomoć Hollywooda uspio domoći najvećeg bjegunca El Chapa, glavnog šefa narkokartela koji je okosnica ekonomije u toj zemlji tzv. narkodemokracije. No, drogeraški megaholdinzi na jugu uspijevaju zato što na sjeveru imaju veliko tržište, a tamo se opskrbljuju i opremom nužnom za proizvodnju kupujući nesmetano oružje u SAD-u i onda ga, također nesmetano, prebacujući u Meksiko.
Simbioza otrovnih komponenti u susjednim zemljama ipak bi možda mogla biti ugrožena ako El Chapo bude izručen SAD-u. Ako ostane u meksičkom zatvoru, uvjereni su promatrači, promijeniti se neće ništa jer ni za vrijeme bossova boravka u zatvoru opskrba američkog tržišta svim vrstama droge (“tržište opskrbljujem s više heroina, metamfetamina, kokaina i marihuane nego itko drugi”, priznao je Seanu Pennu) nije bila smanjena. Kad bi konačno i SAD uveo barem nešto strožu kontrolu nabave oružja, kad bi se jače kontrolirala opskrba na tlu SAD-a, možda bi biznis na jugu konačno doživio pad plasmana. No, i najliberalniji američki predsjednik do sada po pitanju slobode da se nabavi oružje nije učinio ništa. Tek se očekuje kakav će rasplet doživjeti Kuba s odlaskom braće Castro s političke, odnosno životne scene, pa komentatori upozoravaju europske zemlje da ne zaborave inzistirati na ljudskim pravima i zatražiti od kubanskih komunista da smanje punjenje kubanskih zatvora političkim protivnicima.
Karizmatični vođe
To je važno pitanje, naravno, jer se i dandanas na Kubi bez naloga privode “kontrarevolucionari”, posljednjih godina sve više, pa čak i za vrijeme posjeta pape Franje. Međutim, drugo je pitanje zacijelo i važnije: hoće li razvijene zemlje bez ikakve kontrole pustiti na Kubu multinacionalne kompanije, hoće li prisiliti postkastrovsku vlast na mjere koje uvode drastične oblike neoliberalne ekonomije zbog kojih sada i SAD ima problem podijeljenog društva, o čemu je u svom oproštajnom izvještaju o stanju nacije govorio i odlazeći predsjednik Obama.
Kritičari ga podsjećaju da je američki ekonomski rast za njegova mandata zaobišao većinu Amerikanaca, a siromaštvo je i dalje veće nego prije nego što je svijet poharalo ludilo financijskih kockara. Što je prethodilo usponu Huga Cháveza na vlast, podsjeća politologinja Lidija Kos-Stanišić u svom radu “Venezuela - demokracija ili poludemokracija” (Politička misao 2004.): “Po drugi put izabran za predsjednika, Carlos Perez osjećao se dovoljno jakim da, unatoč protivljenju svoje stranke, odustane od ispunjavanja predizbornih obećanja i započne s provođenjem neoliberalnih reformi.
Drastično se pogoršavaju životni uvjeti, što dovodi do socijalnih nemira”, piše autorica. Uz kredite MMF-a i Svjetske banke, Venezuela je provela neoliberalne reforme, privatizaciju, otvaranje investitorima, no nije bilo očekivanog rasta, inflacija je narasla na 82 posto, stopa nezaposlenosti je skočila nakon privatizacije državnih tvrtki. Sve zajedno, jaz se između bogatih i siromašnih povećao. Uslijedio je period još jednog karizimatičnog latinskoameričkog lidera, Huga Cháveza, a nakon 17 godina “chavezizma”, zemlja koja je među najbogatijima naftom na svijetu nema ni dovoljno hrane za svoje stanovništvo, nestašice su uobičajene jer cijene su kontrolirane, uobičajeni su i redovi, pa su ljudi lani izašli na ulice 500 puta zbog nestašice hrane. Ali, Maduro je vođe strpao u zatvor i, po starom receptu, optužio SAD da stoji iza nemira. Inflacija je 159 posto, što je aktualni svjetski rekord, a bruto domaći proizvod pao je lani kojih 10 posto. Kao i bratsku Rusiju, Venezuelu razdire pad cijena nafte, koja čini 96 posto venezuelskog izvoza i 25 posto BDP-a.
“Raditi za minimalac u Venezueli znači zaraditi za hranu za tjedan dana u mjesecu. A 40 posto radnika zaradi minimalac ili manje”, piše Ian Bremmer za Time. U krajnjem siromaštvu živi 7,3 posto stanovnika pa Chávez i njegovi nasljednici, unatoč brojnim radikalnim mjerama, nisu uspjeli. Dapače, ne samo da imaju rekordnu inflaciju nego stanovnici trpe i od kriminala - Venezuela je po stopi kriminala druga na svijetu, nakon Hondurasa – počinitelji kojega ne budu otkriveni u 90 posto slučajeva. S 30 milijuna ljudi lani su imali 24.980 ubojstava, u razdoblju vladavine omiljenog Cháveza i Madura, od 1998. i 2013. broj ubojstava je učetverostručen. “U SAD-u, kojem nasilje također nije strano, na 320 milijuna stanovnika imaju 14 tisuća ubojstava”, piše Bremmer.
Osim ubojstava, i otmice su jako razvijena grana djelatnosti, procjenjuje se da ih je 2010. bilo 17 tisuća. Međutim, radnici nisu još dovoljno upućeni u taj biznis pa su polovica otetih siromasi, a samo tri posto bogataši, pa je moguće i da otmičar bude bogatiji od žrtve. Uza svu naftu, Venezuela je i u velikom dugu, ove godine mora vratiti 15,8 milijardi dolara. Polovica nafte koja ide u Kinu odlazi na plaćanje duga toj zemlji, od koje je od 2005. naovamo posudila 50 milijardi dolara. A ako Maduro ode s vlasti uz pomoć narodnog plebiscita, koji je Chávezu služio da ostane na vlasti, Kuba bi mogla izgubiti pomoć koja stiže u obliku 100 tisuća barela nafte dnevno koju troši, a dijelom i dalje prodaje. U zamjenu za naftu, Kuba je u Venezuelu poslala 30 do 50 tisuća liječnika, trenera, učitelja, koji su odlazili naročito u siromašne krajeve, a na Kubu, slavnu po dosezima tamošnje medicine, dolaze pacijenti iz Venezuele.
Prijateljstvo s Castrom bio je još jedan razlog zbog kojeg je SAD gledao prijekim okom na Cháveza. Sve to sada ide prema svome kraju, raspada se ostavština planetarne ikone Che Guevare, utopija se rastopila, društva nisu uređena, vlast ovisi o popularnim diktatorima, a i nemaju od čega živjeti. Dok je još Fidel Castro bio na vlasti, morao je, kako bi smanjio siromaštvo, dopustiti 1993. da brojni kubanski iseljenici iz SAD-a šalju novac obiteljima pa tako na Kubu dolazi 3,5 milijarde dolara godišnje. Dobiva ga 62 posto kubanskih kućanstava.
Otkako je Amerika prekinula sve odnose s Kubom 1961. godine, ekonomske razlike između dviju zemalja jako su se povećale i danas je BDP po stanovniku, prema službenim podacima, u SAD-u osam puta veći, u SAD-u 54, a na Kubi 6,8 tisuća dolara. No, koliko stvarno Kuba zaostaje, pokazuje procjena da stanovnik Kube mjesečno raspolaže sa samo 20 dolara, a samo ih pet posto ima pristup internetu. Zahvaljujući odličnom zdravstvu i padu smrtnosti novorođenčadi, Kuba je 2012. bila na visokom 38. mjestu po očekivanom životnom vijeku od 79 godina, ispred SAD-a sa 78,7 godina. Najgori scenarij kubanskog raspleta bio bi da se sruši besplatna medicinska skrb, a da zauzvrat ne dobiju rast BDP-a.
Na listi zemalja koje bi mogle imati sigurnosnih problema jest i bogati Brazil, zemlja glasovitog BRIC-a, gdje se s korupcijskim skandalom bori predsjednica Dilma Rousseff, koja je naciju htjela zabaviti raznim igrama, najprije Svjetskim nogometnim prvenstvom 2014., pa Olimpijskim igrama ove godine. Vojska će, najavljuje se, morati priskočiti policiji u osiguranju Igara kao i nogometnog prvenstva od prijetnji nasiljem i prosvjedima. Na temeljima koje je postavio njezin popularni prethodnik Lula da Silva, prva je brazilska predsjednica, nekadašnja članica marksističke gerile, imala velik cilj, iskorijeniti siromaštvo iz brzorastuće ekonomije. Socijalne reforme izvukle su milijune iz siromaštva, ali ekonomija je posustala, zbog pada cijena na svjetskom tržištu, ali i dizanja mirovina i kresanja poreza nekim industrijama. Zato je kreditni rejting zemlje pao, ove godine bi BDP mogao pasti između dva i tri posto, a predsjednicu je stigao i korupcijski skandal lansiran iz redova oporbe, vezan s Petrobrasom, nacionalnom naftnom kompanijom.
Popularnost na sentimentu
U prosincu je oporba pokušala inicirati i njezin opoziv, postupak će biti nastavljen u veljači. I njezin mentor Lula povezivao se s korupcijskim skandalima, no i zapadni mediji priznavali su mu da je pod njim Brazil skočio na visoko mjesto među svjetskim ekonomijama i da je iz siromaštva izvukao 20 milijuna ljudi, a srednju klasu povećao s 37 na 50 posto stanovništva. Kraju je došao i peronizam u Argentini, barem u ovoj fazi, u kojoj ga je zastupala donedavna predsjednica Cristina Kirchner, koja je početkom prosinca izgubila izbore, ali je poraz označila velikim skupom oproštaja sa svojim biračima, koji su skandirali: Vratit ćemo se. Među različitim vrstama latinskoameričkih populizama, kirchnerizam predstavlja populizam srednje klase, piše Lidija Kos-Stanišić u svom radu “Populizam u Argentini – sedam desetljeća peronizma”.
Odlazak predsjednice Kirchner, koja je popularnost gradila i na sentimentu prema svom preminulom suprugu i prethodniku Nestoru, baš kao i Peron na smrti supruge Evite, pozdravljaju poslovni krugovi nadajući se kraju populističke ekonomije i suradnje s Rusijom, Kubom, Iranom i Venezuelom. Venezueli je predsjednica slala govedinu, a od novog predsjednika Mauricija Macrija se očekuje da je pritisne zbog kršenja ljudskih prava. Međutim, njegov izbor istog je trenutka utjecao na rast želje da se prekinu suđenja za politička ubojstva za vrijeme desničarske diktature 70-ih i 80-ih godina.
Dan nakon njegove pobjede, konzervativni La Nación pozvao je na obustavu tih postupaka. Dok bi se na te pozive novi predsjednik trebao oglušiti, pred njim je ipak dosta posla jer sloboda medija i druga ljudska prava pod populističkom predsjednicom nisu bila na zavidnoj razini. Uostalom, kao ni u drugim zemljama regije, koja bi mogla konačno izaći iz doba populističkih lidera o kojima sve u zemlji ovisi, čak i kad su idealistički vizionari boljeg svijeta kao što je to bio Fidel Castro u vrijeme kad se s njim borio Che Guevara. S pozornice tako odlaze braća Castro, a nasljednici popularnog Lule, Huga Cháveza, peronisti gube vlast ili im je ona žestoko uzdrmana.
>>Uhvaćen najmoćniji meksički narkobos. U srpnju je spektakularno pobjegao iz zatvora
>>Nakon 17 godina socijalisti izgubili većinu u parlamentu
