Haaški sud nikada nije skrivao da je u svojoj misiji vođen ambicijom ne toliko da donese pravdu za žrtve rata na bivšem području Jugoslavije, koliko da potvrdi temeljni ideološki postav europskih elita da je nacionalizam glavni krivac za rat. Prije rata imali smo pitomo multikulturno carstvo u kojemu su svi ljudi bili braća, a onda su došli zli nacionalisti i sve uništili. Osudom nacionalizma nećemo samo kazniti one koji su uništili jednu takvu utopiju, već ćemo stvoriti i pretpostavke za obnovu i izgradnju budućnosti političkih odnosa u regiji. Nikako nije dopiralo do svijesti da se na taj način upravo obnavljala ideološka matrica koja je poslužila pokretanju samog mehanizma rata.
Kada se stvari postave na jedan tako manihejski naivan i ideološki krut način, onda je jasno da će prva žrtva takve promašene ambicije biti istina, i da će se Haaški sud manje baviti činjenicama a više igrati kontekstima. Stoga je scenografija postavljena za zadnju presudu Haaškoga suda u slučaju protiv hrvatske šestorke od početka djelovala zlokobno. Datum rođenja komunističke Jugoslavije trebao je poslužiti kao simbolički okvir u kojem će se presuditi onima koji su bili viđeni kao njezini glavni rušitelji. Samo iz toga konteksta moguće je objasniti zašto je presuda šestorici ostavljena za kraj, a ne, recimo, presuda Ratku Mladiću za Srebrenicu. Nikako nije bilo zgodno završiti rad suda presudom koja će cijeli svijet podsjećati na odgovornost utemeljitelja suda za srebrenički genocid. Kao što su podsjetile majke Srebrenice, “pred tim sudom nikad nisu bili optuženi časnici UNPROFOR-ovih bataljuna, ni britanskog ni francuskog pa ni nizozemskog”.
No, kontekstom ove presude nije se stavila u jedan ideološki okvir samo prošlost, nego i budućnost. Iz komentara presude koju je dao predsjednik Srbije Vučić moglo se vidjeti njegovo zadovoljstvo takvom kontekstualizacijom, jer je svjestan da je Srbiji time poklonjena amnestija od odgovornosti za agresiju na BiH kao ulaznica za Europsku uniju. Na tu bi uslugu trebao uzvratiti promjenom ustava i priznanjem Kosova. Svjestan je da je hrvatska pozicija tom presudom oslabljena i da će biti puno teže uvjetovati ulazak Srbije u EU sa stigmom krivca. Zbog toga je onako izazivački pitao “hoćete li nam blokirati neko poglavlje?”. S ulaskom Srbije u EU, također, prestaje potreba za odvajanjem Republike Srpske, a u takvoj BiH će se samo Hrvati pojaviti kao višak i smetnja uspostavi građanske države. Bit će to građanska Bosna u kojoj će nestati svi problemi, balkanska verzija Belgije, iz koje će se Hrvati odseliti, a Srbi biti preglasani visokim fertilitetom.
Rat u BiH bio je u velikoj mjeri rat koji je međunarodna zajednica, a prije svega Europa, dopustila da se odigra zbog vlastitih kalkulacija i predrasuda. Prvo su dopustili da se dogodi Vukovar, jer se očekivalo da će Milošević to brzo riješiti, kako bi se očuvala Jugoslavija bez Slovenije. Potom su iz istih razloga dopustili da se dogodi Srebrenica, iako je bila pod izravnom zaštitom UN-a. Zarad očuvanja makar i privida nadnacionalne Jugoslavije, toleriralo se Miloševićev unitarizam, čak i po cijenu ratnih razaranja i masovnih zločina. Amerikanci su za to vrijeme stajali sa strane, kako bi pokazali da je Europa nesposobna riješiti konflikt, a onda su ušli sa svojim rješenjem.
Bacimo li pogled na današnju BiH, paralele s tadašnjom situacijom same se nameću. Ponovno Europa favorizira unitaristička rješenja i baca stigmu na opravdane zahtjeve za poštovanje nacionalnih prava i posebnosti kao destruktivni nacionalizam. Kao što su nekad zarad očuvanja privida multikulturalizma i građanske Jugoslavije bili skloni Miloševićevu unitarizmu, tako sada navodno čuvaju cjelovitu BiH držeći leđa bošnjačkoj unitarističkoj politici. Pritom se hrvatski narod opet pojavljuje kao glavna prepreka takvim “konačnim rješenjima”, a u biti se bosanske Hrvate gura u zagrljaj Dodiku, a Hrvatsku kroz destabilizaciju posredno prepušta ruskom utjecaju, na zadovoljstvo ovdašnjih “gazda” i “kolega”.
Haaška presuda šestorici na rođendan nekadašnje Jugoslavije poruka je da su Hrvati krivi za njezino rušenje. Za nadati se je da Amerikanci neče ponoviti pogrešku i opet istima prepustiti da kroje sudbinu, pristajući na njihove nacrte. Možda je sada, ipak, trenutak da se Trumpovu administraciju upozori na Clintonovo hibridno čedo? Naša bi diplomacija svakako morala biti u stanju objasniti onima koji su svojim nedjelovanjem dopustili tolike smrti kako je bilo moguće da se jednim sokratovskim činom sruše kulise njihove pomno režirane predstave.
Dok Hrvati šute Srbi i jugonostalgičari lobiraju.