Kap je prelila čašu u lipnju 2013. kad je kineska nacionalna momčad do 23 godine izgubila 1:5 od vršnjaka iz Tajlanda. Velikom nogometnom fanu Xi Jinpingu, kineskom predsjedniku, bilo je svega dosta. Više nije mogao gledati da najmnogoljudnija nacija svijeta u najpopularnijoj svjetskoj igri ne može bolje od 93. mjesta na Fifinoj ljestvici, gdje je stiješnjena između Bocvane i Ovčjih Otoka. Za svjetsko se prvenstvo Kinezi nisu kvalificirali od 2002. godine. A ludi su za nogometom, pogotovu za engleskim Premiershipom.
Zatvorom zaustavili skandale
Prva je kineska profesionalna liga osnovana 1994. godine i privlačila je prosječno oko 20.000 ljudi na svaku utakmicu. Zamijenila ju je potom Superliga, a posjećenost je pala na oko 10.000 gledatelja. Skandali s namještanjem utakmica i klađenjem učinili su svoje. Kineske su vlasti reagirale i 2009. pokrenule nacionalnu kampanju kako bi reformirale nogomet u najmnogoljudnijoj zemlji svijeta. Deseci sudaca, igrača, trenera, dužnosnika... uhićeni su. Jedan od njih, najpoznatiji kineski sudac Lu Jun, dobio je pet i pol godina zatvora zbog namještanja utakmica. Dvojica bivših šefova nogometne lige dobila su još više – po deset i pol godina zatvora. Kaznene su se mjere isplatile, gledatelji su se vratili, a s njima i sponzori. Počele su pristizati i međunarodne zvijezde, doduše u poznijim godinama. Nekadašnje Chelseajeve zvijezde Didier Drogba i Nicolas Anelka stigli su u Kinu uz pompu do sada viđenu samo pri dolasku Beatlesa bilo gdje u svijetu 60-ih godina. No, upravo na primjeru njih dvojice svijet je zaključio da Kina još nije obećana nogometna zemlja. Naime, nema spora da je novca i ambicija za najpopularniju igru u Kini uvijek bilo, no pitanje je bilo kakva motivacija stoji iza tog novca. Vlasnici ili financijeri klubova mahom su bili tajkuni čiji se interes tumačio na nekoliko načina: ljubavlju prema igri, poistovjećivanjem s uspjehom u sportu ili jednostavno dodvoravanjem vlasti koja, bez obzira na to tko joj je na čelu, sport vidi kao učinkovit način za povećavanje zadovoljstva stanovništva.
Skandali unatoč tome nisu jenjavali, samo su bili drukčije prirode. Anelka i Drogba potpisali su za klub Shanghai Shenhuu pristajući doći za ozbiljne iznose novca. Nakon vatrenog dočeka, nastupila su iznenađenja. Trener kluba Jean Tigana dobio je otkaz na ulazu u stadion prije jedne prvenstvene utakmice, a samo nekoliko dana nakon što mu je klub otpustio sve osoblje. Na klupi više nije bilo nikoga. Od kluba čiji je vlasnik internetski tajkun Zhu Jun prestale su stizati i plaće nakon svađe između dioničara. Nije to u to doba bilo ništa neuobičajeno. Sličnu je situaciju prošao i naš nogometaš Leon Benko. U Kinu je otišao kako bi osigurao budućnost ugovorom koji je navodno bio težak pola milijuna dolara po sezoni. Međutim, nakon samo šest utakmica i ozljede, prestale su stizati i plaće. I to ne samo njemu. Svi su stranci iz njegova Dalian Aerbina zatražili razgovor s upravom. Uslijedio je razlaz i čekanje Fifine arbitraže. Negdje baš u to vrijeme dobar je pregled kaotičnosti kineskog nogometa za BBC dao Chris Killen, škotski internacionalac, koji je igrao i za Manchester City te Celtic. Takve situacije njemu, koji je u Kini od 2010., nisu ništa neobično. Klub, govorio je Killen, može promijeniti vlasnika pa čak i ime usred sezone. U to je doba igrao za Chongqing koji je upravo mijenjao vlasnika pa Killen nije bio siguran gdje će sljedeće sezone igrati jer se lako moglo dogoditi da eventualni novi vlasnik klub preseli nekamo drugamo. Takav nered nedvojbeno je utjecao na kvalitetu nogometa.
Kandidat za SP 2026.
Dok se u Europi točno zna kad su treninzi, u Kini su nogometaši čekali do navečer da im netko javi u koje se vrijeme sutra trenira. Novca je uvijek bilo, pojašnjavao je Škot, no ne i dovoljno organizacije, što se vidjelo i na terenu. Većina igrača nikad nije naučila nogometne osnove pa je na terenu bilo mladića koji bi mogli predriblati četiri ili pet igrača, ali ne bi znali gdje treba stati kad se izvodi korner. A onda je Xi Jinping svemu tome odlučio stati na kraj. Donio je 2014. godine plan u 50 točaka kako da se Team China, kako se popularno naziva kineska reprezentacija, popne na svjetskoj ljestvici. Jinpingova je želja da Kina organizira Svjetsko prvenstvo 2026. godine ili čak preuzme domaćinstvo onoga 2022. ako ga oduzmu Kataru. Dogodi li se takvo što, Xi Jinping želi da kineska momčad dogura što dalje. Ako se ikako bude moglo, i da postane svjetski prvak. No, Xi Jinping je već u startu imao jedan problem. Kineske su elite, naime, bile opsjednute golfom. Nije ih zanimalo to što su mase daleko sklonije nogometu. Kažemo “bile“, jer više nemaju čime, Xi je članovima Komunističke partije golf jednostavno zabranio, sve pod krinkom politike štednje. Umjesto golfišta, otvaraju se nogometna igrališta, koga briga za 88 milijuna kineskih aktivnih i potencijalnih golfera. Kineski predsjednik ni tu nije stao. Imenovao je jednog člana politbiroa da se malo poigra s kurikulumom kako bi u njega stali i sati nogometa kao i da pronađe adekvatne livade koje bi se pretvorile u terene na kojima bi se ti sati provodili. Privuklo je to još novca, televizijska prava za sljedeće četiri sezone kineske Superlige prodana su za 1,3 milijarde dolara, što je otprilike 30 puta više od dosadašnje vrijednosti. Postoji i teorija prema kojoj je sve vezano uz nogomet lukavi Xijev plan da potakne domaći rast jer nogomet je ipak prije svega zabava za mase, a gdje ima gledanosti, ima i novca. Jasno je odmah da se Xijevu planu pridružilo još kineskih milijardera jer – režimu se ne treba zamjerati.
Privlače zvijezde na zalasku
Oni sada troše puno više novca od ruskih oligarha koji posjeduju neke od najvrednijih engleskih klubova. Dosta tog novca odlazi na dovođenje stranih pojačanja koja bi trebala povećati kvalitetu, ali i privući pozornost prije svega velikih sponzora i publike. Najveća je senzacija bilo dovođenje Šahtarova brazilskog veznjaka Alexa Teixeire. Njega je kupio osrednji Jiangsu Suning preotevši ga nikome drugome doli Liverpoolu. Platio ga je 56 milijuna dolara. Uspio je taj transfer zasjeniti drugo njihovo veliko pojačanje – Ramiresa, koji je doveden iz Chelseaja navodno za 36 milijuna dolara. Utrka je to rame uz rame s Guangzhou Evergrandeom koji je doveo Jacksona Martineza za 46 milijuna dolara. Trener će mu ondje biti Felipe Scolari. Martinez je ove sezone došao iz Porta, u Atleticu se baš nije naigrao kvalitetnog nogometa pa je madridski klub pragmatično postupio – prodao ga je za iznos koji u Europi za njega ne bi nikad dobio. Čini se da nije previše važno što je suvlasnik madridskog Atletica najbogatiji Kinez Wang Jianlin. U Shanghai Shenhuu došao je Fredy Guarin iz Intera za 13 milijuna eura. Ondje otprije igra i Demba Ba, a do prošle sezone igrao je i Tim Cahill. Gervinho je iz Rome prešao u Hebei China Fortune za 28 milijuna dolara. Ondje će igrati i Ezequiel Lavezzi koji je došao iz PSG-a za neobjavljeni iznos. A taj Hebei tek je ušao u najviši rang. Jedan od onih koji su dobro prošli u financijskom procvatu kineskog nogometa je i nekadašnji dinamovac Sammir. U svojem Jiangsu Suningu dogovorio je novi ugovor vrijedan 6,5 milijuna eura po sezoni postavši tako najbolje plaćeni nogometaš s hrvatskom putovnicom. Bolje plaćen i od Luke Modrića i Ivana Rakitića. Arsene Wenger, koji već neko vrijeme “upozorava“ na Kinu, rekao je da je samo pitanje vremena kada će iz Europe u Kinu otići netko od najboljih nogometaša za iznos veći od 100 milijuna eura. Da ne spominjemo da je kineska Superliga sada daleko odmakla američkom MLS-u preuzimajući primat najprivlačnije lige u “ostatku svijeta”. Na kraju, upravo je iz Seattle Soundersa u Shanghai Shenhuu prešao Obafemi Martins za “sitnih” dva milijuna dolara, no zarađivat će 6,6 milijuna dolara godišnje, što je gotovo dvostruko više nego u Americi.
Dvije se stvari odmah nameću. Radi se o igračima u najboljim igračkim godinama, a novac koji se za njih plaća ravan je iznosima koje plaćaju najveći europski klubovi. A sve to je tek sitniš za kineske bogataše. Suvlasnici su Guangzhou Evergrandea Xu Jianyin, poduzetnik u biznisu s nekretninama, ali i Jack Ma, osnivač i vlasnik Alibabe, kompanije za internetsku prodaju. Njih dvojica, prema Forbesu, “teški su” 27 milijardi dolara. Posljednjom dokapitalizacijom taj klub postao je i najvredniji na svijetu. Sa 3,35 milijardi dolara vrijedi više od madridskog Reala. No, totalitarni pristup nogometu u kojem se plan razvoja spušta odozgo mogao bi iznenada zastati.
Pouka s Olimpijskih igara
Kinezi su na Olimpijskim igrama 2008. godine u Pekingu naučili da takav režimski pristup sportu daje rezultate, kad su brojem medalja nadmašili Amerikance. No, riječ je o medaljama osvojenim u pojedinačnim sportovima i tehničkim disciplinama. Prihvaćanje meritokracije kao sustava u ekipnom sportu od ključne je važnosti. Da bi Kina uspjela u svojoj namjeri, u svakom uzrastu moraju se birati najbolji. Pitanje je hoće li tako biti ako je režim taj koji motivira i potiče interes za nogomet.
>>Sammir postao naš najplaćeniji nogometaš: Čačić bez mene ne može osvojiti Euro!
