Kakav teatar apsurda!? Deset državnih tijela odluke Vlade upregnuto je 2014. kako bi očuvalo tajne bivšeg režima i još je to proglašeno nacionalnim interesom
Nijemcima je važno suočavanje s prošlošću. To iskazuju i izdvajajući sto milijuna eura godišnje uredu s 1600 djelatnika koji čuva 887 milijuna stranica zapisa zloglasnog Stasija, tajne komunističke policije.
Povjerenik za Stasijeve arhive bivši je disident i novinar Roland Jahn (naslijedio Joachima Gaucka, potom njemačkog predsjednika) koji je u rujnu 2015. u organizaciji Večernjeg lista održao predavanje u Zagrebu, a na naš upit rekao: “Suočavanje s prošlošću nema rok trajanja, uvijek se isplati razjasniti prošlost pa i s vremenskim odmakom.” Inače je veća opasnost od ponavljanja pogrešaka i nepravdi iz prošlosti.
Od 3. listopada 1990. ured je imao oko sedam milijuna zahtjeva. Prema zakonu o Stasijevim zapisima iz prosinca 1991., cilj je olakšati pristup podacima. A kod nas? U tijeku je rasprava o prijedlogu zakona Mosta kojim bi se otvorili arhivi do 22. prosinca 1990. te bi u roku od šest mjeseci svi koji ga imaju morali predati javno arhivsko gradivo.
– Ovo je samo arhiva dopisivanja s Hrvatskim državnim arhivom – pokazuje nam odvjetnik Siniša Pavlović četiri prsta debeo fascikl ilustrirajući s čime se suočio tražeći kao zastupnik Gizele Đureković dokaze o udbaškoj likvidaciji Stjepana Đurekovića.
– To je noćna mora! A počela je 13. svibnja 2014. kad smo poslali prvi e-mail tadašnjoj ravnateljici HDA Vlatki Lemić u kojem naznačujemo što nas zanima s ključnim pojmovima. Već dva dana poslije Vlada je formirala Povjerenstvo za sređivanje arhivskog gradiva od posebnog nacionalnog interesa i postupanje po zahtjevima za uvid i njegovo korištenje, za što nije imala utemeljenja u Zakonu o arhivskom gradivu.
Otkud Milanovićevoj Vladi pravo da uvodi taj paradržavni organ!? O njezinoj pravnoj valjanosti govori i to što nije objavljena u Narodnim novinama. Osam je mjeseci trebalo da dobijemo prve dokumente. Do tada smo dobivali neke koji nisu klasificirani, što može dobiti svatko.
Ono što je nama bitno nosi oznaku državne tajne ili barem strogo povjerljivo – ističe Pavlović. Odluka o Povjerenstvu donesena je na 156. sjednici Vlade. Ranko Ostojić uvodno je kratko govorio samo o arhivi dr. Franje Tuđmana, čime je zakamuflirano da se odnosi i na dokumente izvršne i zakonodavne vlasti Socijalističke Republike Hrvatske, a koji se čuvaju u HDA-u.
Tek u rečenici na kraju pisanog obrazloženja navedeno je da se “učestalo podnose zahtjevi za uvid” u tu dokumentaciju s oznakom tajnosti pa, kako to “često zahtijeva angažiranje znatnih ljudskih resursa”, predlaže se da o tomu Povjerenstvo daje mišljenja Vladi.
U Narodnim novinama objavljena su samo imena članova Povjerenstva, a to su predstavnici ministarstava pravosuđa, obrane, unutarnjih i vanjskih poslova, Ureda predsjednika države, Vijeća za nacionalnu sigurnost, SOA-e i VSOA-e, HDA-a i Agencije za zaštitu osobnih podataka.
Zemlja članica EU sve ih je upregnula, kao da nemaju pametnijeg posla, kako bi očuvali tajne bivše države od znanstvenika, povjesničara ili odvjetnika poput Pavlovića u potrazi za istinom o žrtvi likvidacije koju je, vrlo vjerojatno, organizirala upravo ta bivša država!? I to još proglase posebnim nacionalnim interesom. Kakav teatar apsurda!?
Još kad se sjetimo odnosa bivšeg predsjednika Stjepana Mesića prema tajnama i arhivima koje je dijelio po svijetu obračunavajući se s prethodnikom na čelu države! Tada se nije ispriječila pravna država koja već 26 godina stoji na braniku mračne prošlosti bivše države. Komunističku arhivu štiti pet zakona, o arhivskom gradivu i arhivama, o tajnosti podataka, o sigurnosno obavještajnom sustavu RH, o pravu na pristup informacijama i o zaštiti osobnih podataka.
– Kad se pozovete na pravo uvida zbog proteka recimo 30 godina, onda je problem oznaka tajnosti, kad to riješite, problem su osobni podaci, pa nedostaje dokumentacija... i sve tako kao da ste u igri flipera.
Zakonom je 1997. i arhiv bivše partije postao javno arhivsko gradivo u vlasništvu države i više nije trebalo tražiti uvid od SDP-a
odvjetnik
Ravnatelj arhiva osoba je koja o svemu odlučuje. Kad smo dobili deklasificiran dosje Stjepana Đurekovića, zabijeljen je niz podataka, o nazivu akcija, akterima, sredstvima i metodama rada pa gdje god je stajalo, primjerice “prikupljeno prisluškivanjem” to je skriveno. I ono što dobijete jest bajka.
Međutim, te iste podatke tražio je i sud u Münchenu i putem međunarodne pravne pomoći dobio je sve otvoreno, i ono što je nama bilo cenzurirano. S tim da je taj dosje imao stotinjak stranica više. Kad je u studenom 2015. SOA deklasificirala kompletno gradivo Udbe, tada smo vidjeli da originalni dosje ima još 30 stranica te da su stranice s naljepnicama bile četiri, pet puta prenumerirane, što se pri fotokopiranju ne vidi – obrazlaže odvjetnik.
Važno je upozoriti na prepreke s kojima se suočavao kako se ne bi ponovile i nakon izmjene zakona. Tako je, kaže, tražio od HDA da primijene članak 3. Zakona o zaštiti tajnosti podataka: “Klasificiranim podatkom ne može se proglasiti podatak radi prikrivanja kaznenog djela, prekoračenja ili zlouporabe ovlasti te drugih oblika nezakonitog postupanja u državnim tijelima.”
– Ista je odredba i u Kaznenom zakonu. Tražio sam da umjesto što traže deklasifikaciju samo primijene tu odredbu jer ne postoji niti je ikada postojao propis po kojem je Udba imala pravo tajno pratiti, provaljivati, prisluškivati, otimati i ubijati pa se prema tomu radi o protupravno prikupljenim podacima, koji su samo radi zaštite počinitelja označeni klasifikacijom – kaže Pavlović. Inzistirao je i da mu obrazlože zašto nešto odbijaju, ali to nisu učinili. Mogao ih je tužiti zbog “šutnje administracije”, ali za to nije imao vremena.
– Osjećao sam se kao u Kafkinu procesu. Sve je posloženo tako da ne dobijete podatke. Moj je dojam da su arhivisti prepreka dostupnosti arhive, umjesto da bude obratno. Oni ni o čemu ne bi odlučivali. Ali, arhiv je ustanova s javnim ovlastima i posao im je da primjenjuju zakone. S druge strane, nad arhivskim gradivom arhivi se postavljaju kao vlasnici autorskih prava pa naplaćuju tantijeme ako kopije dokumenata namjeravate negdje objaviti i to prikazuju kao “vlastiti prihod”.
S tim da je stranica fotokopije dvije kune. Mi smo imali oko 50.000 stranica. Ali bili su širokogrudni pa su nam dali 50 posto popusta. Nitko ne zna zašto je ravnateljica odredila cijenu kojom šalje poruku “nemojte kopirati”, a ni po kojem kriteriju je dan popust. Stoga mnogi fotografiraju dokumente, ali kad smo mi pokušali, kažu, “nije dopušteno”. Na upit tko dopušta, uzvraćeno nam je da ravnateljica ima diskrecijsko pravo o tomu odlučiti!? – kaže Pavlović.
Dr. Josip Kolanović, tadašnji ravnatelj Arhiva Hrvatske, 1992. donio je Pravilnik o uvidu u osobni dosje Službe državne sigurnosti. To je tada bio napredak, ali pravilnik se i danas primjenjuje pa ravnatelj diskrecijski odlučuje hoće li odobriti uvid.
Što se SDP-a tiče, ravnatelji arhiva mogli su protumačiti zakon tako da za uvid u arhiv bivše partije više ne treba dopuštenje SDP-a
SDP-ov saborski zastupnik
Ako i odobri, ne smijete raditi kopije, bilješke, sve što saznate morate čuvati kao tajnu. Zar nikome već 25 godina ne smetaju sva ta ograničenja donesena bez zakonske ovlasti, pita Pavlović. S obzirom na iskustvo kroz koje je prošao, ne začuđuje da je zabrinut za budući zakon o arhivskom gradivu jer je Ministarstvo kulture, čime HDZ kontrira Mostu, utemeljilo Stručno povjerenstvo u kojem su isključivo arhivisti, koji su inače negodovali što se Most nije s njima konzultirao. (Zvali smo ih, ali istup bi im sada bio pogrešno shvaćen jer je u tijeku natječaj za ravnatelja.)
– I sad će oni pisati zakon po kojem će kao biti omogućena dostupnost arhive. Još 2009. raspravljali su na Hrvatskom arhivskom vijeću o nužnosti zakonskih izmjena i nisu ništa napravili, osim što su se bavili samima sobom – ispitima, znanjima, napredovanjem, honorarima.
Od 1995., kad je SDP predao dio arhive, nitko nije pitao gdje je polovica sjednica CK SKH ili gdje je sadržaj sefa predsjednika Partije. Vlatka Lemić u jednom pismu odgovara “provest ćemo stručni nadzor”.
Potom sam je u svakom pismu pitao što je s tim, ali odgovor nisam dobio. Kad je 1997. donesen novi Zakon o arhivskom gradivu u članku 68. piše za gradivo nastalo do 31. prosinca 1990. i bivših društveno političkih organizacija “državno je vlasništvo i smatra se javnim arhivskim gradivom”.
– Znači, dopuštenje SDP od 1997. ne treba tražiti? – pretekli smo odvjetnika. – Tako je. Ne može se privatnopravni ugovor s jednom privatnopravnom osobom, a SDP to jest, primjenjivati na dostupnost javnog arhivskog gradiva koje je državno vlasništvo. No, i nakon što je SDP 2008. predao ostatak dokumentacije, i dalje ostaje na snazi zapisnik u kojem se traži dopuštenje SDP-a.
– To nije naš problem, već eventualno stvar pogrešne primjene zakona ravnatelja arhiva koji su, što se nas tiče, mogli zakon tumačiti tako da više ne traže naše dopuštenje – uzvratio nam je SDP-ov zastupnik Peđa Grbin.
Upitan zašto se SDP ne riješi tog političkog utega i raskine ugovor ili izvijesti državu da više ne treba tražiti dozvolu SDP-a za uvid u arhive bivše partije, Grbin se pozvao na latinsku pravnu izreku “Pacta sunt servanda” prema kojoj se ugovori moraju izvršavati, a da SDP nema ništa protiv toga da ih se zakonom rastereti te obveze. Pretražujući arhive od 1982. do početka 1985. Pavlović drži da je vidio najbenigniji dio, iako je bilo stvari koje nisu ugodne za Partiju toga doba, neke ljude i procese.
– Kad spojite partijsku dokumentaciju, dosje Đureković, neke dokumente iz Sabora, vidi se da je slučaj Ina počeo 1980./81. i traje do danas. Neka tada aktualna imena aktualna su i danas, ljudi koji su onda bili umiješani u kriminal bili su dugogodišnji direktori Ine, djeca nekih sudionika te priče, danas su na optuženičkoj klupi...
Ali nitko ne pita što je s arhivama koji nedostaju. Gdje je sef predsjednika CK u koji su spremani osjetljivi dijelovi sjednica, na što upućuju zapisi arhivara na koje smo naišli. Gdje je dokumentacija Komiteta za općenarodnu obranu i društvenu samozaštitu, koji je temeljem saveznog zakona 1982. osnovao Sabor.
Tu su sjedili predsjednik i sekretar Partije, predsjednici predsjedništva i izvršnog vijeća tadašnje SR Hrvatske, ministri obrane i unutarnjih poslova, šefovi Vojne pomorske oblasti i V. armijske oblasti. Tek 1984. propisano je da su oni državno tijelo koje ima ovlast suspendirati državnu vlast i uvesti izvanredno stanje te, u slučaju rata, preuzeti vlast. Pošta im je dolazila u Kockicu na adresu CK SKH, gdje su za njih radili i sve administrativne poslove.
Regulacija 'otvaranja komunističkih arhiva' mora poštovati to što su podaci o osobama stvarani za potrebe i ciljeve komunističkog režima
bivša čelnica Ustavnog suda
Dr. Miroslav Tuđman je prije četiri, pet godina postavio zastupničko pitanje o tom gradivu jer je to tijelo odgovorno za predaju oružja Teritorijalne obrane. Predsjednik Vlade Milanović odgovorio mu je da su dokumenti “Komisije za ONO i DSZ” – koja je bila bezvezno tijelo CK, a ne državno tijelo kao Komitet – u Državnom arhivu. I meni je ravnateljica HDA jednako odgovorila. Našli smo neke dokumente Komiteta iz 1983. kad je predsjednik bio Josip Vrhovec, gdje su 15 dana prije ubojstva Đurekovića podizali budnost – kaže Pavlović dodajući i da arhiva Sabora RH od 1982. do 1990. nije predana u HDA, već je u Saboru.
– Ipak, moram se duboko nakloniti Josipu Leki i ljudima koji rade u administraciji i pismohrani Hrvatskog sabora jer je sve što smo od Sabora tražili deklasificirao i omogućen nam je pristup u roku od tri dana.
A što se SDP-a tiče, ako nemaju ništa s tim, neka to riješe. Moraju imati tragove o tim arhivama koje su do 1995. profesionalno čuvane u podrumu Kockice. U prvom seljenju predali su dio, a ostatak su preselili na Iblerov trg i predali 2008. Kad smo izašli s informacijom da nedostaje gotovo polovica sjednica CK SKH, Gordana Sobol izjavila je da neki nepoznati odvjetnici političkim napadima na SDP pokušavaju sebi raditi reklamu.
To je nisko! Jer, stvar je jednostavna: Ljudi, odgovorite na pitanje! Gdje je dokumentacija? Na koncu to je kazneno djelo. Tko otuđi, uništi ili prikriva arhivsko gradivo, kaznit će se zatvorom do pet godina. Najsuludije u ovoj zemlji jest to što nikada nitko to nije primijenio – kaže Pavlović.
Ali jest, na topničke dnevnike i drugu dokumentaciju iz Domovinskog rata, kad su u zoru pretraživani domovi ratnih zapovjednika. Grbin kaže da na Iblerovu trgu, koliko zna, nema više nikakve arhive bivše partije ili države.
– Zakon o arhivskom gradivu 20 godina nije problematiziran. Sad je jedna politička opcija predložila izmjene, s čime nemamo problema – kaže Grbin, osim što ih zabrinjava mogući utjecaj na osobne sudbine i zbog proteka vremena.
– Moje je mišljenje da arhiva prije 1990. mora završiti u instituciji kao što je Arhivski centar Domovinskog rata kako bi se izdvojila grupa istraživača koji bi radili na sličan način kako u Njemačkoj radi Ured za Stasijevu dokumentaciju.
Uvijek javno govorim, nemojte misliti da netko može doći u arhiv, uzeti prvi dokument i reći ovo je udbaš koji me je pratio. Svaki dokument treba staviti u kontekst i utvrditi njegovu vjerodostojnost, a to je posao arhivističke struke i povjesničara.
Naglašavam, takav centar, ustanova ili nešto treće ne smije postati sredstvo da se ponovno ograniči dostupnost gradiva, već način da se arhivi otvore na pravi i profesionalan način i da struka zaista služi javnosti i korisnicima.
Osnovna intencija prijedloga Mosta je odlična i iako ga treba još pravno doraditi, temeljne su mu namjere dobre, sve što nije predano, predati u arhive i onda sve što je u arhivu učiniti dostupnim, a sva ograničenja dostupnosti zbog tajnosti, osobnih podataka... svesti na minimum. Ili još bolje, ukinuti. Pravne osnove za potpuno ukidanje svih ograničenja postoje u pravu EU i treba ih samo primijeniti – stav je Pavlovića.
Bivša predsjednica Ustavnog suda prof. dr. sc. Jasna Omejec kaže da je riječ o iznimno složenom problemu o kojemu već postoji opsežna literatura.
– Svaka normativna regulacija “otvaranja komunističkih arhiva” mora uvažiti činjenicu da su podatke o osobama koji se nalaze u tim arhivima stvarali upravo pripadnici državno-partijskog aparata za potrebe i ciljeve komunističkog režima.
Tako je neka osoba za koju su komunističke sigurnosne službe otvorile dosje tajnog doušnika stvarno mogla biti samo osoba od interesa tih službi koju su one nastojale pridobiti za suradnju, ali nisu, što bi tu osobu stavilo u poziciju žrtve. A, dosje je stavlja u kontekst komunističkog doušnika. Upućujem na presudu Europskog suda za ljudska prava Joanna Szulc protiv Poljske – kaže Omejec.
– Stoga taj sud, ali i nacionalni ustavni sudovi u svojoj praksi naglašavaju da “komunistički arhivi” sadržavaju informacije koje su često prikupljane bez ikakve pravne osnove ili pak nezakonito, te upozoravaju na opasnost od proizvoljnosti u kvalificiranju osoba kao suradnika sigurnosnih službi oslanjanjem na kriterije i praksu bivših komunističkih sigurnosnih službi.
Europski sud je “informacije o personalnim dosjeima osoba koje su stvorile tajne službe u razdoblju totalitarnog režima” podveo pod zaštitu članka 8. Europske konvencije o ljudskim pravima, koji jamči poštovanje privatnosti svake osobe, u predmetu Haralambie protiv Rumunjske (2009.).
Utvrdio je pozitivnu obvezu država da osiguraju pogođenoj osobi puni pristup “svim relevantnim i prikladnim informacijama” te “djelotvoran i pristupačan postupak” koji omogućuje učinkovito i brzo pobijanje svake tvrdnje o njezinoj navodnoj suradnji s tim službama. Ključni su elementi tog postupka pravo na pristup, pravo na prigovor, neovisni nadzor, pravni lijekovi i sankcije (administrativni i sudski).
Propisivanje takvog postupka je conditio sine qua non za početak bilo kakvog razgovora o “otvaranju komunističkih arhiva”. Tu su i ključna načela europskog prava o zaštiti podataka. Jedno je, primjerice, načelo kvalitete podataka koje polazi od zahtjeva za njihovu relevantnošću i točnošću.
Tu je i načelo poštene obrade, transparentnosti, uspostave povjerenja, načelo odgovornosti itd. Na kraju, ako se kao argument za opravdanje izmjene Zakona o arhivskom gradivu i arhivima koristi činjenica da druge zemlje sa sličnim povijesnim iskustvom imaju takve zakone, onda treba naglasiti i bitne razlike, naime, da je u tim zemljama najčešće riječ o posebnim zakonima koji se bave isključivo dosjeima komunističkih tajnih službi.
Nije dovoljno reći, primjerice, Poljska je donijela takav zakon još 1998. a da se ne naznači predmet njegove regulacije i istodobno ne uputi na više odluka poljskog Ustavnog suda koji je višekratno ukidao dijelove tog zakona te na razloge zbog kojih je to činio – ističe Omejec.
>> Već deset godina ne daju mi pristup arhivskoj građi SKH
Sramota. Što drugo reći. Sramota.