Na prošlotjednoj sjednici Vlada je donijela i sljedeći zaključak: „Obvezuju se tijela državne uprave da u međusobnom službenom dopisivanju kao i u službenom dopisivanju s drugim tijelima, odnosno pravnim osobama s javnim ovlastima, neupravne akte i druge materijale otpremaju putem elektroničke pošte (e-mail), a u svrhu smanjenja troškova otpreme.“
Nekoliko dana prije toga ministar gospodarstva pokrenuo je inicijativu kojom bi se ukinula obveza stavljanja žiga na sve i svašta. Krenule su, bez imalo ironije, male ali prevažne reforme. Primjer prvi. Prije puno godina bio sam i ministar financija. Dobro se sjećam zadnjeg dana godine 1998. Od četiri popodne do jedanaest uvečer moj zamjenik Jukić, pomoćnik Radovanić i ja potpisivali smo 5500 mjenica. Pet i pol tisuća! Svaku na tri mjesta. Morali smo to raditi tada, i to 31. prosinca kako bi izvršenje proračuna bilo u skladu sa zakonima.
Nas trojica bila smo jedini ovlašteni potpisnici. Nakon stotinjak potpisa ruka više ne sluša. Potpis degenerira u neku nečitku nakupinu krivulja i nema veze s onim „pravim“. Probajte se za vježbu potpisati stotinjak puta pa ćete znati o čemu govorim. Taj dan smo, rekli bi neki, pošteno zaradili plaću. Ja bih rekao – taj dan je nismo ni zaslužili! Primjer drugi. Jeste li kada bili kod javnog bilježnika zbog nekog ugovora o kreditu za koji se daju jamstva kao instrument osiguranja? Jeste li bili, poput mene, u situaciji da „parafirate“ svaku stranicu posebno, nekim besmislenim vijugama koje nisu vaš potpis, već „paraf“.
Svaku stranicu! U svih devet primjeraka. Ako ugovor ima 30 stranica (a često ima i više!), to je 270 puta naškrabanih besmislenih znakova. Puta, recimo, tri suvlasnika, 810 „parafa“. Bolesno! Kao prvo, kada bi čovjek uistinu svojim parafom potvrđivao da je pročitao svaku riječ na toj stranici i usporedio je s ostalim primjercima, u spomenutom slučaju trebalo bi mu, probajte izračunati, otprilike 10 sati! Naravno da nitko to ne radi, parafi se daju naslijepo. No zašto ih ne ukinuti? Ili barem to da pomno pregledam original, a za ostalih osam kopija javni bilježnik jamči svojim znakovljem da su autentične. Gospodo nadležni ministri, predlažem da to odmah riješite. Treba li dodatno objašnjavati koliko je besmisleno (i ponižavajuće!) čovjeka čija satnica na tržištu iznosi 300 kuna siliti da satima mrči papir znakovljem koje ionako u slučaju spora nitko ne može proglasiti potpisom? Primjer treći. Nesavjesni vozač u službenom automobilu zagrebačkih oznaka vozi brzinom od 90 km/h pri ograničenju od 60 negdje oko Garešnice.
Snimi ga policijska kamera. Valja utvrditi tko je bio vozač. Da ne duljim, propisana procedura utvrđivanja identiteta vozača potraje dva mjeseca, uz četiri dopisivanja između različitih policijskih uprava, uz dvije posjete uniformiranih djelatnika sjedištu tvrtke u čijem je vlasništvu automobil, i uz, ovo je najslađe, odlazak direktora tvrtke u policijsku postaju, po pozivu, u subotu u 21.30. Zbog čega? Da mu se uruči pisani upit – tko je vozio spomenuti automobil? Primjera možete nabrojiti na tisuće. Tisuću primjera, ponovljenih u tisućama navrata, puta 300 kuna – evo vas u milijardama! Čega? Neostvarene dodane vrijednosti, neostvarenog BDP-a. Nepotrebnog troška, kako vam se više sviđa. A što je tek sa stotinama različitih formulara koje morate svaki mjesec ispunjavati i slati na različite adrese? Često dizajniranih bez imalo truda, s masom nepotrebnih, ponovljenih informacija koje ionako već postoje kod samog primatelja. Neke tvrtke moraju zapošljavati dodatne ljude samo da bi udovoljile tim zahtjevima. Zapošljavati? Ispravno bi trebalo reći – plaćati za potpuno nepotreban angažman. Nepotreban tvrtki, nepotreban državi. Recimo, svaki mjesec potpisujem (i stavljam pečat!) sam sebi na „evidenciju o radnom vremenu radnika“.
Piše tamo da sam svaki dan radio od 8.30 do 16.30, od ponedjeljka do petka, a ja znam da sam pojedinih dana ostao do 19.15, ili da sam i subotom kod kuće radio nekoliko sati. Zar itko normalan misli da bih to trebao osobno voditi kao bitne evidencije ili platiti nekoga da me slijedi u stopu, od kuće do posla, od Zagreba do Vinkovaca, od ponoći do ponoći? No zakon je zakon, koliko god štetan bio, i mora ga se pridržavati. Pa tako potpišem dvije kopije tog izvješća, jednu stavim u jednu ladicu kao „odgovorna osoba“, drugu u drugu ladicu kao „radnik“. A što ako se posvađamo? Eto, to sve treba reformirati. Stotine, tisuće… koliko god treba. Samo tako će se moći smanjiti troškovi. Samo tako će porasti konkurentnost tvrtke čiji direktor ne potpisuje sam sebi da je doista bio budan. Samo tako će početi istinski reformski preporod. Ukinuti svaku nepotrebnu proceduru, svako nepotrebno izvješćivanje, parafiranje, svaku suvišnu zakonsku odredbu. Pa i svaki suvišni zakon! Tek tada će rasti BDP.•
>> Od EU dobili 2 milijuna kuna i zaposlili petero mladih znanstvenika
