Učestale su rasprave – izazvane, u sadašnjoj verziji, Prijedlogom
zakona o sprečavanju diskriminacije – o mogućim opasnostima što ih
“promičba istospolnih zajednica predstavlja za izvornu hrvatsku
tradiciju”.
Istina je, doista, da su te reakcije posve neutemeljene (ako je riječ o
samome tekstu rečenoga Prijedloga), no one nedvojbeno upozoravaju na
ozbiljan problem domaćega socijalnog morala. Ponajprije, Rimokatolička
crkva doživjela je još jedan politički i (što je nedvojbeno važnije)
svjetonazorski neuspjeh – javna politička podrška (svim, gdjekad i
zakulisnim, nastojanjima nasuprot) stavovima koji su nijekali neke od
bitnih članaka rečenoga prijedloga neusporedivo je manja od
(statistički) očekivane; dapače, ni (pretežito demokršćanska)
vlada nije (u bitnome) prihvatila stajališta “Crkve u Hrvata” (Hrvatice
se ovdje, naravski, ne broje).
To se dogodilo ne samo zbog (barem djelomice fundamentalističkoga)
sadržaja crkvenih stavova nego i, čini se, prije svega zato što je
Kaptol – tko zna koji put – pokazao doista čudnu nesposobnost javnoga
djelovanja u pluralističkome okružju. Da je naime Bozanić – ili netko
drugi od ovlaštenih govornika Rimokatoličke crkve – javno i jasno rekao
koje dijelove teksta smatra neprihvatljivima, moglo se barem postići da
rasprava bude javna. Pozicija bi Crkve, ali i druge strane (liberala,
ljevičara, itd.), bila razvidna i (možda) argumentirana.
Ovako se sve svelo na esemesiranje, korteširanje, zaplotnjačko
nadigravanje – uz povremene pokušaje da se medijski obznane, po logici
stvari nedovoljno poznati, sadržaji “debate”. Nedvojbeno je pogrešno –
još gdjegdje javno postojeće – shvaćanje prema kojemu se “Crkva ne
treba miješati u političke rasprave”, jer i ona je jedna od legitimnih
sudionica javnosti (i za nevjernike, barem kao “institucija među
institucijama”, kako to smatra Maritain).
No, pogrešno je i koristiti se crkvenim stajalištima kao stranačkom
ideologijskom municijom, s jedne strane, kako to čini primjerice HSS, a
na kritiku političkih suparnika odgovarati frazom da se “napada Crkva”.
Sadržajno – o čemu se, na žalost, jedva govori – slabost je napada na
(za sada, na žalost, navodno) legaliziranje prava homoseksualaca u tomu
što ih se smatra ljudima s “protuprirodnim sklonostima”. Zahtijevalo bi
odista opsežnu i ozbiljnu diskusiju upozoriti na historijske mijene
pojma prirode – i u kršćanskome nauku (od rasprave u povodu
Averrou00EBsova prijevoda Aristotela na dalje). No, dostatno je
upozoriti na to da proglašavanje pojave ili ponašanja neprirodnim
jednostavno ne smije biti automatski razumljeno kao nijekanje njihove
inherentne ljudskosti (čine to i pravnici; čak i aktualni komentari
Kaznenoga zakona opravdavaju kažnjavanje silovanja kao “neprirodnoga”
čina).
U realnosti, spolni odnosi među sisavcima u prirodi odgovaraju upravo
onome što ljudsko društvo danas naziva silovanjem. Paradoks je očit:
kao u00ABprirodnou00BB se brani ono što je zapravo društveno ustrojeno
kao (ne)prihvatljiv obrazac ponašanja (možda je, i na Kaptolu, ostalo
nešto od Marxova dictuma o društvu kao “drugoj prirodi
čovjeka”).
Prava homoseksualnih, transseksualnih, ali i heteroseksualnih ljudi
proizlaze, riječju, upravo iz njihove društvenosti (uostalom, ostane li
se u ovim raspravama pri tvrdom inzistiranju na prirodnosti kao
neupitnoj moralnoj kvaliteti, bit će doista teško obraniti, primjerice
celibat).
Za-pravo
