Sada je svima jasno da hrvatski privatni sektor ne može preživjeti jaram koji mu je nametnuo javni sektor. Privatni sektor umire. To nisu predramatične riječi. Novi pad BDP-a u prvom kvartalu i pad potrošnje u travnju od 7,3 posto upozoravaju na to da bismo nakon novog, tradicionalnog ljetnog isključivanja mozgova, mogli uletjeti u najbolnije jesensko otrežnjenje u hrvatskoj povijesti. Linić i Čačić istodobno uopće nisu svjesni u koliko je očajnom stanju privatni sektor, nego se ljute i uokolo dijele lekcije.
Istodobno, javni sektor toliko je zaštićen da pomalo nalikuje na faraona, vladara sa statusom božanstva, dok je svrha postojanja svih drugih ljudi služenje tom nadnaravnom i nedodirljivom biću. Na tržištu rada u privatnom sektoru dogodio se pravi pokolj. Javni sektor apsolutno je zaštićen. Hrvatski menadžeri iz privatnog sektora sada već četvrtu godinu zaredom hodaju gore-dolje svojim uredima s rukama krvavim do lakta od bolnih rezova i sječa prekobrojnih “glava” svojih zaposlenika. Javnim sektorom bahato upravljaju nesposobni direktori i arogantni sindikalci koji uopće ne shvaćaju da privatni sektor više nije strpljiva radna mula koja će ih vući i nositi, nego iscrpljeno i kržljavo kljuse koje bi se svakog trena moglo srušiti.
U privatnom sektoru praktično ne postoje šanse da bilo tko na mjesečnoj ili godišnjoj razini dobije izdašnu stimulaciju. Kad su u novinama zaposlenici iz privatnog sektora pročitali da se poreznici za svoj dobar rad nagrađuju s tri mjesečne plaće, njih 99 posto moglo se samo zlurado nasmijati. Oni za to nemaju apsolutno nikakve šanse, koliko god dobro radili svoj posao. Još su se gore osjećali kad su pročitali da ZET-ovi kontrolori za svoj dobar rad primaju nagradu po glavi uhvaćenog švercera. A ti isti ZET-ovci ionako imaju natprosječne plaće. Treba li podsjećati da je riječ o tvrtki koja je, u doslovnom smislu riječi, sramotni gubitaš.
Podaci o nerazmjeru plaća u privatnom i javnom sektoru doslovno su tragikomični. Kako je moguće da se u javnom sektoru zarađuje oko 1000 kuna više nego u privatnom? OK, možda je uzalud očekivati bolje izvedbe direktora u javnom sektoru jer su i nakon zadnjih izbora na sva bitna mjesta imenovani pretežito nestručnjaci. OK, možda više ne treba očekivati da će se sindikati javnog sektora susresti sa zdravim razumom, priznati sami sebi da je svugdje oko njih duboka kriza te pristati na nužne promjene Zakona o radu. OK, promijenimo onda pristup rješavanju problema. Nemojmo uopće više očekivati da su političari u stanju riješiti krizu upravljanja u zemlji, baš kao što više nećemo očekivati prilagodljivost sindikata javnog sektora. Promijenimo stoga pravila igre u korist javnog sektora. Mnogi će reći da bi to bilo protuustavno, ali možda je jedina preostala šansa za ovu zemlju prepoloviti većinu davanja koja guše javni sektor. Zbog čega ne bismo za sve zaposlene u privatnom sektoru prepolovili sve stope poreza na dohodak? Zbog čega ne bismo prepolovili stopu poreza na dobit za sve kompanije u pretežitom privatnom vlasništvu, baš kao i za samostalne djelatnosti i obrte? Uopće ne bi trebalo dirati u prava javnog sektora; porez na dohodak može im ostati apsolutno isti, baš kao što pretežito državna poduzeća ne bi plaćala ništa viši porez na dobit nego do sada. Ukratko, provedimo te blage promjene, skrojimo proračun sukladan novim proračunskim prihodima i gledajmo kako će privatni sektor procvjetati.
Ne smijemo zaboraviti da ova kriza nije kao mnoge druge recesije prije ove. Primjerice, od dolaske Obame na vlast američki javni sektor smanjen je za 600 tisuća radnih mjesta. U svim novijim recesijama u SAD-u (1981., 1990., 2001.) rastao je broj zaposlenih u javnom sektoru, ali je od 2008. dramatično pao, posebno na lokalnoj razini.
Mogu li vlasti shvatiti da privatnom sektoru treba dati šansu da preživi? Na jesen će biti kasno.
