Nije važno što tko misli o zagrebačkom gradonačelniku, cijeni li ga ili ne cijeni, voli ili ne voli, no tko misli, bar malo cijeni građanski red i makar samo zericu voli pravdu, ne bi smio odmahnuti rukom na nesmiljeni progon kojem je Milan Bandić izložen od zore 5. studenoga 2009., kada je objavio da će se, protiv volje svoje stranke, a to je bila Socijaldemokratska partija, natjecati za predsjednika Hrvatske. Bio je Bandić na meti političkih protivnika iz svoje partije i drugih stranaka i prije studenoga 2009., ali tek kad se sa SDP-om formalno razišao, za njim je raspisana politička tjeralica prema kojoj mu nitko ne smije pružiti utočište, a svatko ga ima pravo zatući kao bijesno pseto. Takav tretman u hrvatskom javnom životu nije imao nitko još od vremena progona Hebranga, Stepinca, Veselice, Čička, Budiše i Tuđmana.
S Bandićem nemam osobnih iskustava, a prema njegovu političkom stilu “sve se može lako i brzo riješiti” bio sam i ostao rezerviran. Ipak, jednom sam mu bio iskreno zahvalan, a jednom sam se nad njegovom gorkom sudbinom iskreno ražalostio.
Prije četiri i pol godine Bandić je na neobično efikasan način pomogao mome ostarjelom prijatelju, zaslužnom prevoditelju i dobitniku Nagrade grada Zagreba za životno djelo, da zajedno sa svojom gospođom bude smješten u starački dom. Molbu je gradonačelnik dobio u devet ujutro, već u pola dvanaest starog su gospodina nazvali iz doma da se dogovore o njegovu smještaju. Naravno, bila je riječ o neregularnom prečacu, no kad se u obzir uzmu sve okolnosti, ispada da je gradonačelnikova intervencija ipak bila dragocjena kap brige u moru društvenog nemara. Bilo kako bilo, zahvalan sam mu.
Drugi događaj nije rastužio samo mene. Snimljen je tv kamerama, pa ga je mogla vidjeti cijela nacija. To je onaj tragikomični prizor kad Bandić u nekom selu kraj Brčkog, u prosincu 2009., na grob poginulih branitelja HVO-a pokušava položiti vijenac cvijeća. Sve je bilo pod snijegom, u ledu, nije se moglo hodati. Načelnik se dosjetio i skinuo cipele, ali ni u čarapama nije mogao dalje.
Poskliznuo se, pao i puzeći po grobu nastavio gurati vijenac. Nitko ne može izmisliti takvu sliku poniženja. Ali i dirljive upornosti kakva je u hrvatskoj politici rijetka. Bandić i kad puzi djeluje uspravnije od mnogih svojih kolega.
Bio, dakle, gradonačelnik Zagreba ovakav ili onakav, on ne zaslužuje da ga se u današnjoj Hrvatskoj mrcvari na način na koji su se nekad, u Titovoj diktaturi, proganjali protivnici vladajuće partije. Manje je tu riječ o Bandiću, a više o našoj političkoj kulturi. Gradonačelnik je tobože kriv zbog novog modela plaćanja dječjih vrtića, a zapravo je kriv što je još politički živ i što zauzima stolac na koji su oko bacili njegovi dojučerašnji stranački drugovi. Oni se tobože bore za niže cijene dječjih vrtića, a najradije bi Bandića preko reda i po povoljnoj cijeni sprašili u starački dom sa zatvorenim vratima. Ako takvog doma nema, dr. Mirando će ga rado osnovati.
Ali u jednom se moram složiti s autorom. Toliko pompe i napisa o nekakvom kriminalu, 2007. je USKOK paradirao po Poglavarstvu i iznosili su spise i spise. I na kraju jedno veliko ništa, niti jedan postupak nije pokrenut.