Umjesto sladunjave pričice o tome jesu li bolje samoborske kremšnite ili one u dvorcu Mokrice nadomak Brežica, hrvatski premijer mogao se sjetiti znatno bolje usporedbe. Nije morao posezati toliko “daleko”, kao npr. njegov slovenski kolega Janša, koji se početkom agresije JNA na Sloveniju i Hrvatsku u Mokricama susretao s hrvatskim generalom Martinom Špegeljom.
Bilo bi dovoljno da se naš premijer, što se Mokrica tiče, vratio do srpnja 2004., kada je u Hrvatskoj objavljena konsternirajuća presuda Međunarodnog suda za ljudska prava iz Strasbourga, kojom su Mokrice definitivno pripale Sloveniji, bez obzira na to što joj (kao ni štednja hrvatskih građana u Ljubljanskoj banci) nikada nisu pripadale.
Možda bi bilo pretjerano u ovome trenutku tvrditi da se u sudbini dvorca Mokrice (koji se bolje vidi kad mu se prilazi s hrvatske strane nego sa slovenske - nap. a.) ogleda i aktualno rješavanje spora oko Ljubljanske banke između Hrvatske i Slovenije, tj. sva vanjskopolitička nemoć i jad hrvatske diplomacije u ovome trenutku te potpuna dezorijentiranost Hrvatske kao države na njezinu pristupu eurointegracijama.
No, Mokrice - kao mjesto ondašnje otimačine crkvene imovine i današnjeg potpisivanja memoranduma Milanović - Janša – upravo kroz vlastitu sudbu pričaju priču o golemoj nepravdi, čak ako želite, o velikoj otimačini i pljački.
Dvorac Mokrice bio je nekad u vlasništvu Zagrebačke nadbiskupije, koja ga je koristila kao izletište zagrebačkih sjemeništaraca. Bilo je to tako do komunističke pljačke i nacionalizacije, kada je Crkvi oduzeta sva imovina, pa tako i spomenuti dvorac. Štoviše, Mokrice su bile među prvima na meti, jer su ih komunisti oduzeli 17. srpnja 1945.! Kaptol je, inače, do dvorca došao tako što je za njega mijenjao svoje objekte u Gregorijančevoj 21 i 23 u Zagrebu te kuće i dvorišta na Bijeničkoj cesti 30 u Zagrebu, u lipnju 1937., s ondašnjom tvrtkom “Berger” d.d. za trgovinu drvom.
Bilo je to načelo po kojemu je ondašnja mjesna crkvena vlast poslovala, mijenjajući dio nekretnina iz portfelja kojim je upravljala za neki drugi, pa su se od zamjene (ili prodaje) gradile crkve, bolnice, stambeni blokovi (npr. mali Vatikan u Zagrebu), itd.
Kada je počeo povrat imovine, Zagrebačka nadbiskupija podnijela je u lipnju 1993. zahtjev za denacionalizaciju slovenskom Ministarstvu za kulturu, koje ga je odbacilo. Zatim iz Zagreba slijedi 25. kolovoza 1994. tužba Vrhovnom sudu Slovenije, koja je odbijena, pa se u svibnju 1997. godine koristi posljednja pravna mogućnost, a to je “ustavna žalba” Ustavnom sudu Republike Slovenije, koji 1999. donosi negativnu odluku.
U lipnju 2000. godine Zagrebačka nadbiskupija pokreće postupak na Međunarodnom sudu za ljudska prava Vijeća Europe u Strasbourgu, a u srpnju 2004. stiže odgovor iz Strasbourga da Crkva više nikada neće vidjeti svoj dvorac, i to s obrazloženjem da Zagrebačka nadbiskupija ne djeluje u Sloveniji. Zaboravljajući, zapravo, da je cijela Crkva pod upravom Vatikana (što smo mi najbolje osjetili u aferi Dajla!).
Milanović i Janša potpisali su memorandum, dakle, na mjestu i u nekretnini koja je oteta. A oteto je prokleto, kaže narod. Kojemu bi, uza sve što proživljava, ipak možda bilo malo lakše da se naš premijer osvrnuo na to prokletstvo iz Mokrica. Tada bi lakše riješio i dilemu gdje su kremšnite bolje.
I ja tvrdim da su Mokrice uvijek bile Hrvatske ali naši političari sve podijele. Pred 32 godine u starom gradu Mokrice na ulazu na stepenište od restorana ostala mi je u ruci stara masivna kvaka od vratiju. Još danas je imam. Bar Slovenci nisu sve dobili.