Koliko ljudi u Hrvatskoj živi od proizvodnje prošeka? Prema podacima objavljenim u medijima, registrirano je 27 proizvođača. Te tvrtke u najbolju ruku zapošljavaju nekoliko stotina radnika, no bave se i proizvodnjom drugih vrsta pića – vina, rakija pa i bezalkoholnih napitaka.
Logičnom se čini pretpostavka da je samo manji dio tih radnih mjesta vezan isključivo za proizvodnju prošeka. A to desertno vino koje proizvode navodno je iznimno kvalitetno pa je isto tako logično pretpostaviti da bi ga netko kupovao čak i kad se više ne bi smjelo zvati “prošek” nego, primjerice, “vino dalmato”.
Doduše, prodaja bi pala pa tako i kapaciteti proizvodnje, a proizvođači bi vjerojatno bili prisiljeni smanjiti radnu snagu. No, s obzirom na opisane razmjere te proizvodnje, koliko bi otkaza izazvala promjena imena prošeka? Dvadesetak? Tridesetak?
Ipak, u pozadini medijske kakofonije izazvane aferom prošek, hrvatski ministar financija javnosti je priopćio kako se državni proračun puni slabije nego što je planirano. Pojednostavljeno, država ne zarađuje onoliko koliko je planirala pa će morati i smanjiti planirane troškove – izvršiti rebalans proračuna. Nezgodna je činjenica pritom što je jedan rebalans već proveden te bi uskoro trebao biti usvojen u Saboru. Dakle, i prije nego što je taj stupio na snagu, ministar je najavio novi. S obzirom na to, rijetki su danas analitičari koji sumnjaju da će deficit proračuna (razlika između prihoda i rashoda) biti manji od tri posto.
To je važno jer je proračunski deficit od tri posto jedno od pravila Europske unije, a državama koje ga ne poštuju nameće se stroga kontrola javnih financija. Ta kontrola – uobličena kroz tipični euročinovnički eufemizam “preporuke” – faktički znači da će se odluke o tome koliko će Hrvatska trošiti za plaće, mirovine, socijalne transfere, zdravstvo, obrazovanje donositi tek nakon odobrenja iz Bruxellesa.
Kako se tamo na temelju zajedničkih politika odlučuje o poljoprivredi, carinskom sustavu, tržišnom natjecanju, a hrvatska nacionalna monetarna politika je ionako trajno zakočena fiksnim tečajem kune, ispada da smo ovoga tjedna sačuvali prošek, a ostali bez državnog suvereniteta. Zašto to ne uzbuđuje nikog od brojnih hrvatskih samoproglašenih euroskeptika, zapravo i nije čudno.
Hrvatske političke elite dosad su pokazale potpuno nesposobnima formulirati bilo kakvu sustavnu i razumnu kritiku budućeg položaja Hrvatske u EU ili funkcioniranja Unije općenito. Dapače, euroskepticizam u Hrvatskoj godinama služi kao poligon za promociju opskurnih ideja i raznih besprizornih likova željnih svojih pet minuta političke slave.
Posljednja u nizu takvih – oštra protivnica Europske unije Ruža Tomašić – nedavno je svoj kredibilitet jasno pokazala rekavši prikrivenom novinaru Večernjeg lista kako zapravo uopće nije protiv ulaska Hrvatske u EU, nego je “to politika”. Može li se od takve osobe očekivati da uloži vrijeme i trud proučavajući razne europske spise, regulative, direktive i ostale akte čije je razumijevanje potrebno da bi se Uniju moglo argumentirano kritizirati? Nažalost, niti ne mora. Zašto bi itko govorio argumentima, predviđao prednosti i mane, računao gubitke i dobitke ako može histerično vrištati o zabrani prodaje sira i vrhnja, ukidanju svinjokolje ili preimenovanju prošeka?
Ta je predstava s rekvizitima iz fundusa nacionalističkog kiča zapravo prilagođena publici. Da je Hrvatima bilo stalo do suverenosti, valjda bi više učinili da je sačuvaju. Svaki put tijekom posljednjih dvadesetak godina kad je hrvatski narod bio suočen s teškom odlukom, izabrao je onoga koji je nudio liniju manjeg otpora. Za sve loše danas krivimo te ljude koje smo sami izabrali.
Bijeg od odgovornosti nastavlja se i danas, a umjesto da sami sebe dovedemo u red, učinit će to Europska unija. Imat ćemo koga kriviti. Kukat ćemo ispijajući čašicu rakije. Nju, hvala Bogu, još smijemo peći. Živjeli!
>> Ministarstvo: Prošek se može prodavati, Bruxelles: Ne može
