Nikako mi iz glave ne idu glave što vire iz daščanih rupa na izvedbi kazališnog komada “Dantonova smrt” u Dubrovniku. Da je te glave tamo prikovao krvnik neki po nalogu strogoga suda; da su glave kroz rupe na podu provučene protiv volje svojih vlasnika; da je cilj fiksiranja nesretnih glava javno sramoćenje ljudi na čijim ramenima one stoje; da je, znači, posrijedi izvršenje teške neke kazne, razumio bih. Zašarafila ljude u pod sila jača od njih i nema im druge nego da trpe. Ali ne mogu razumjeti da su se glave časnih ljudi, čestitih građana, među njima i nekih mojih dobrih znanaca, dragih, simpatičnih osoba, dale u pod zabiti dragovoljno, u dobrom raspoloženju, neke čak i na vlastitu inicijativu! Što je to u čovjeku što ga čini tako pokornim, da se iz čista mira dade poniziti!? I to za svoj novac!
Što ako nekoga od zakovanih zasvrbi uho? Ili mu u oko upadne mušica? Ili bi kihnuo? Ili ga, ne daj Bože, usred predstave nužda potjera na zahod? Na kraju krajeva, što da radi gledatelj kojemu se izvedba ne dopada i koji bi htio diskretno, da nikome ne smeta, izaći iz teatra? Zasužnjenom, okovanom, jadnom, bespomoćnom, ne preostaje mu drugo nego da najbližeg glumca zamoli da mu upomoć pozove Gorsku službu spašavanja!
Naravno da mu nitko od glumaca ne bi htio pomoći, jer mučenje publike bitna je nakana njihova redatelja. Predstava se i radi zbog nemilosrdnog obračuna s publikom, prema kojoj se današnji faktotumi hrvatskog kazališta (Frljić i dr.) odnose kao prema svom glavnom neprijatelju. Ništa ne mrze tako snažno kao čovjeka u gledalištu. Njemu će bez ikakva ustezanja učiniti sve najgore što mogu smisliti! Da, muče oni i svoje glumce, tjerajući ih ne samo da se osvećuju publici, nego i da na sebe navlače smrdljivu ucrvanu govedenu ili da đipaju pozornicom slomljenih udova. No, glumci su za svoj posao plaćeni, imaju sindikat, nisu posve nezaštićeni, a publika tiraniju podnosi s kartom u džepu! Zašto se ne buni? To ne razumijem.
Svoje agresivno ponašanje moderna hrvatska režija pokušava opravdati potrebom da se s pozornice svim mogućim sredstvima, ako ne ide drugačije, onda i kazališnim, intervenira u izvankazališnu zbilju. U njezinim očima gledatelj nije čovjek koji ima prava (na zabavu, spoznaju, doživljaj, katarzu... i na dostojanstvo gledanja predstave), nego izravni i jedini krivac za sve što u stvarnosti ne valja.
Gledatelj je nitko i ništa, dramski je pisac krpa, kazalište je stara kanta koju valja razbiti, to je filozofija redatelja koji okivaju publiku i kojima je, kako s pomoću termina iz seksološkog leksikona reče jedan od njih, najvažnije da “penetriraju što dublje u stvarnost”. Neka, brate, penetriraju, ali je malo nejasno zašto bi to radili samo na mondenim mjestima uz Jadransko more. Ima stvarnosti i drugdje, pa ako im je do nje već jako stalo, zašto neku od svojih revolucionarnih predstava ne naprave na Jakuševačkom smetlištu ili u izgorenom kukuruzištu u Babinoj Gredi? Neka tamo nađu publiku i neka je pokušaju zakovati.
Ako je redateljima koji okivaju gledatelje stalo do utjecaja na stvarnost, zašto režiraju samo na mondenim mjestima uz Jadran? Stvarnost je i Jakuševačko smetlište
Komentara 16
Nije li upravo Frljić najnagrađivaniji redatelja u zadnje vrijeme? Reklo bi se da ga struka cijeni, valjda bi ga htjeli i za ravnatelja drame HNK (ako se ne varam Viskovićeva opcija). ovaj je članak prvi eksplicitni "napad" na Frljića kojeg sam pročitao. Inače putem medija stječam dojam da se radi o uvjerljivo najboljem redatelju. Inače predstave mu nisam gledao...
Na sebi i na drugima doživio sam mnoge vrste oholosti. Kako sam u svojoj mladosti neko vrijeme i sam tome pripadao, iz vlastita iskustva mogu priznati da nema bezobraznije, prezirnije, vragom opsjednutije oholosti koja više izjeda od oholosti avangardnih umjetnika i radikalnih intelektualaca koji pucaju od tašte strasti da su duboki, mračni i teški te da nanose bol. Praćeni zabavno-srditim podsmjehom nekih filistara, mi smo bili najneugledniji ložači pakla u kojemu se sada peče čovječanstvo- Franz Werfel
Za komentiranje je potrebna prijava/registracija. Ako nemate korisnički račun, izaberite jedan od dva ponuđena načina i registrirajte se u par brzih koraka.
Ma meni je jače od ovih zahod-dasaka oko glava ovih koji su se dozvolili poniziti smješnija bila izjava samog Frljića, gdje on objašnjava da je glavno pitanje predstave "ima li se smisla odupirati neoliberalizmu, ili je neoliberalizam toliko sve zabetonirao da se tu više ništa ne može". Isto tako, neki dan u Slobodnoj Dalmaciji čitam Damira Olića i Vladimira Matijanića, gdje oni kao reže na neoliberalizam. Nevjerovatno je koliko su se ti ljudi (tu naravno ukjučujem i Mani Gotovac) izgubljeni slučajevi. Oni valjda ne vide da neoliberalizam tamo gdje se još nije do kraja uhvatio sebi utire put snažnim anticrkvenim i anacionalnim kampanjama, gay-paradama, pa i ovakvim predstavama, i onda se oni koji su najžešći u toj neoliberalnoj "kulturnoj hegemoniji", kao, bore protiv neolibaralizma. Milojko Pantić rekao bi: "Tko nije video, ne mož´ da poveruje!"