Izgradnja kvalitetnog mirovinskog sustava relativno je novo
civilizacijsko pitanje. Prije samo stotinu godina ljudi su u prosjeku
živjeli 46 godina, pa masovne umirovljeničke populacije nije ni bilo.
Tužno je što danas moramo priznati da će hrvatski građani, koji su u
naponu snage, također morati raditi do smrti jer u doba umirovljenja,
ako se ništa bitno ne napravi, mirovina možda više neće biti.
Prvi mirovinski stup međugeneracijske solidarnosti davno je
bankrotirao. Spašava ga se sve većim iznosima novca poreznih obveznika,
ne vodeći računa o neumoljivom populacijskom trendu u kojem sve manje
zaposlenih uzdržava sve veći broj umirovljenika.
Prije sedam godina krenula je mirovinska reforma koja je uvela drugi
mirovinski stup osobne mirovinske štednje građana, i svima nam se
učinilo da smo uhvatili slamku spasa. Međutim, od tada se naša vlada
nastavila baviti – što zbog stvarne skrbi za umirovljenike, a što zbog
dodvoravanja tom moćnom biračkom stroju – u prvom redu propalim prvim
stupom. Upravo zbog toga nastala je prevelika razlika između prvih
mladih umirovljenika iz drugog stupa prema onima iz prvog.
Kad je Večernji list pisao o tome da se 2. stup pretvorio u obmanu jer
će svi iz 2. stupa, ako se ništa ne promijeni, sve do 2035. godine
prolaziti lošije nego oni samo iz 1. stupa, ni u jednom trenutku nismo
pomislili da treba ukidati 2. stup. Upravo suprotno, 2. stup je davno
trebalo ojačati, povećati izdvajanja na barem 10 posto.
Usto, davno je trebalo izdašno stimulirati poslodavce za uplate
zaposlenicima u 3. stup. To što je Vladi i dalje miljenik propali
sustav 1. stupa, pa je krenula u destrukciju jedine uspješne hrvatske
reforme, ozbiljna je briga za sve buduće umirovljenike, strašni rizik
za tržište kapitala, kao i za međunarodni kredibilitet. Stoga se
nadajmo da naša umirovljenička budućnost neće postati žrtva
brzopletosti Sanaderova tima i potrebe da se prije lokalnih izbora
dobije pokoji jeftin poen.
NAGLASAK
Raditi do smrti
