Može li se Bog razumjeti? Teško, možda za ponekog i sablažnjivo pitanje. No, na Veliki četvrtak, kad kršćanski vjernici slave spomen zapovijedi ljubavi iskazane u Isusovoj gesti pranja nogu svojim učenicima i darivanju sebe u kruhu i vinu na posljednjoj večeri, to nam se pitanje čini neizbježnim. To više što ga postavlja sam Isus.
Nakon pranja nogu, što inače i gostima i domaćinima u tadašnjoj civilizaciji čini rob, Isus učenike pita: “Razumijete li što sam vam učinio?” Bog u ropskoj gesti? Bog koji služi? Bog koji se odriče časti i vlasti? Bog koji sebe daje za hranu i piće? Može li se to zaista “razumjeti”? Nije li to posve drukčije od naše logike pa i od mnogih tradicionalnih oblika iskazivanja crkvenosti? Ne dovodi li to u pitanje naše odviše hijerarhizirane odnose i naš pretjerani juridizam? Evanđelja jasno potvrđuju da učenici nisu razumjeli Isusa.
Tek s dolaskom Duha Svetoga shvaćaju da se vjera najbolje “razumije” kad se čine geste služenja i ljubavi. Zaista, kako “razumjeti” Boga koji nije došao “da bude služen, nego da služi”? Kako se odreći časti, posjeda, tradicija...? Ipak, Bog se “razumije” srcem čije razloge, tvrdi Pascal, “um nikada neće moći shvatiti”. Euharistija je stalna, tiha i neprevarljiva gesta te božanske kenoze – sniženja Božjega do čovjekova srca.
