Hrvatski ljubitelji sporta, a posebice rukometa, uvijek su s nestrpljenjem očekivali siječanj kada su na rasporedu velika rukometna natjecanja. Znali bi navijači da su rukometaši uvijek u konkurenciji za medalju. Tako je bilo u posljednjih 13 godina. Ali, ovaj put, uoči Europskog prvenstva u Poljskoj, nema velikih očekivanja, nema euforije. Znaju jako dobro navijači da Hrvatska više nije u krugu osvajača medalja, znaju da Hrvatska trenutačno ima samo jednog igrača svjetske klase - Domagoja Duvnjaka. A to je premalo za medalju.
Poraz od 15 pogodaka razlike u Kopru od Slovenije (17:32) samo potvrđuje razmišljanja običnog puka. A i većina rukometnih stručnjaka razmišlja kako su prošla vremena kada je Hrvatska bila strah i trepet na rukometinm parketima. Čitajući razna mišljenja širom Europe, baš nitko nas od stručnjaka ne vidi ni blizu postolju.
Treba li katastrofa za pouku?
Željko Babić, novi izbornik, ali i igrači, vjeruju da Hrvatska pripada vrhu. Lijepo je da vjeruju. Ali morat će to i dokazati na parketu. Ovo u Kopru bilo je daleko od dokazivanja. Izbornik je nakon poraza u Kopru rekao kako igrači moraju izvući pouke iz poraza. Pa zar se mora izgubiti s 15 razlike da bi se izvukla ikakva pouka? Ne zabiti pogodak 15 minuta, a primiti ih čak 13, to nikako nije odlika momčadi koja još ima visok rejting. Nije bajno bilo ni u Ivanić-Gradu kada smo za pet minuta prosuli prednost od šest pogodaka da bi na kraju pobijedili samo s jednim. Što bi tek bilo da je na drugoj strani bila Danska, Francuska ili Španjolska? Ovakvim pristupom kakav je bio Kopru vjerojatno bismo izgubili i s dvadeset golova razlike.
Bit će naravno i onih koji ovaj poraz neće shvatiti tragično. U redu. Treba poštovati i takva razmišljanja. Nismo ni prvi ni zadnji koji su stradali . Poljska je jučer izgubila od Španjolske 12:26, a oni su na domaćem parketu kandidati za zlato. Danci su 2014. godine izgubili u finalu EP-a od Francuza s devet razlike. Još gore su Danci prošli u finalu SP-a 2013. godine kada su izgubili od Španjolske sa 16 razlike. I usprkos uvjerljivim porazima, Danska je i dalje u vrhu. Skandinavci su jednostavno takvi da su te uvjerljive poraze zaboravili već iste noći i krenuli dalje.
Može li Hrvatska krenuti dalje kada u Poljsku dolazi s porazom od minus 15? Sada su svi nekako u strahu da možda nećemo proći skupinu. To nam se dogodilo samo jednom, na EP-u 2002. godine u Švedskoj. U redu, odmah potpisujemo isti scenarij budemo li sljedeće godine svjetski prvaci u Francuskoj, kao što smo bili 2003. godine u Portugalu.
Pet godina nije malo
Hrvatska u rosteru ima igrače koju su zajedno već pet godina (Alilović, Horvat, Čupić, Duvnjak, Kopljar i Štrlek) i koji iza sebe imaju pet odigranih polufinala i četiri osvojene medalje. Imamo 14 igrača koji ove sezone igraju Ligu prvaka, od kojih su šestorica nositelji igre u svojom klubovima - Čupić i Štrlek u Kielcu, Duvnjak u Kielu, Alilović u Veszpremu, Horvat u PPD Zagrebu i Karačić u Vardaru. Svi naši kružni napadači (Brozovič, Marić, Kozina) igraju u njemačkoj ligi. Jedan od njih (Marić) najbolji je strijelac te lige u konkurenciji pivota. Pa u čemu je onda problem? I zato je naša poruka dečkima za Poljsku: E tan e epi tas (Ili sa svojim štitom ili na njemu).
>> Lacković: 2003. smo bili veći autsajderi nego današnja reprezentacija
Kopljarov je problem sto mu treneri u mladosti nisu rekli idi u kosarku imas visinu tamo se igra bez kontakta.On tako njezan kao curica je ocito izabrao krivi sport.