Što će biti s hrvatskim jezikom kad Hrvatska danas-sutra uđe u EU: hoće
li njegov položaj u svemu biti jednak položaju drugih službenih jezika
EU ili će, možda, on biti umiješen u nekakvo novo južnoslavensko
jezično tijesto? O tome, a najviše o uznemirujućem prilogu “možda”,
neki smo dan raspravljali u Hrvatskome kulturnom vijeću.
Ništa nismo zaključili, osim što smo se na kraju - nakon što smo jedni
druge dobrano isprepadali - izrijekom ili šutke suglasili s izrečenom
mišlju akademika Babića, da je hrvatski jezik, takav kakav jest, jedini
i jedinstven na svijetu, da ga (znanstveni) svijet priznaje te da ne
postoji ni jedan razlog da ne bude priznat i u EU.
Načelno, možda je strah od gubitka jezika u Europskoj uniji neosnovan
ili, barem, preuranjen. Zasad, naime, nema ozbiljnijih znakova da bi se
u hrvatskome slučaju odustalo od čvrstog principa da svaka nova članica
EU sa sobom donosi i svoj službeni jezik koji automatski postaje i
službeni jezik Europske unije. Što je vrijedilo i vrijedi za sve druge
zemlje, mora vrijediti i za Hrvatsku.
A ako bi tko u EU htio da za Hrvatsku bude drugačije, onda se i
Hrvatska prema EU mora postaviti drugačije. Da je ne znam što u
pitanju, Hrvatska se ne može i ne smije odreći svog jezika. Hrvatski
standardni (književni) jezik nije u Hrvatskoj samo sredstvo
komunikacije, nego je i jedan od najdragocjenijih kamena temeljaca
hrvatske narodne zajednice i hrvatske države. Bez njega se sve u
Hrvatskoj ruši.
Ozbiljnijih znakova za zabrinutost (još) nema, ali opreza ipak nikad
dosta. Koga je zmija ujela, i gušterice se boji. Hrvatski je danas
slobodan, no uspomene na hrvatsko-srpski klinč još su svježe. Pak ne
možemo baš ravnodušno slušati jezični ričet što ga u svojim slušalicama
na Haškom tribunalu moraju slušati hrvatski optuženici.
Niti zanemarivati pojavu da se hrvatski i danas na nekim europskim
sveučilištima ne uči pod svojim imenom, nego pod svakojakim kompozitnim
nazivima (npr. bošnjačko-hrvatsko-srpski ili, u boljem slučaju,
bošnjački/hrvatski/srpski). Nikome ne bih htio popovati, ali ne mogu da
ne kažem da se kao država i kultura nikad ne smijemo umoriti od skrbi
za hrvatski jezik izvan Hrvatske.
Baš kao što bismo se napokon morali dogovoriti o osnovama, čitaj:
osnovnim i obvezujućim priručnicima, hrvatskog jezičnog standarda u
Hrvatskoj. Nije da jezične norme nema, ali je činjenica da se ona sa
svih strana, a osobito iz jezikoslovnih krugova, neprestance ugrožava.
Situacija s jezikom u Hrvatskoj mnogo me više zabrinjava nego ona s
hrvatskim jezikom izvan granica Hrvatske.
Ovdje se sve rješava, a ništa do kraja riješno nije. S kakvim ćemo
jezikom ući u Europsku uniju? Ima li taj jezik službeni pravopis,
normativni rječnik, normativnu gramatiku i bilo kakvu stilistiku?
Pravopisa ima najmanje četiri, normativna su rječnika dva, gramatika ne
znam koliko ima, a što se stilistike tiče, mislim da nema ništa.
Nemoguće je reći koliko je vremena ostalo do našeg ulaska u EU, no
koliko ga god bilo, premalo ga je da državne institucije u jeziku
posvršavaju i ono najnužnije, a to je propisivanje (u školama, državnim
i javnim ustanovama obvezujuće) jezične norme. Ako to ne učinimo, s
čime ćemu u Bruxelles? EU nam sigurno neće napisati ni pravopis, ni
rječnik, ni gramatiku. Možda da za to zamolimo Beograd?
GOST SURADNIK
