Nisam očekivala, ali kolumna o pravu na ispravak i kako bi se redakcija
trebala prema njima odnositi izazvala je mnoge vaše reakcije. Neki
čitatelji misle kako ispravljanje nema baš previše smisla, jer demanti
nikada nema snagu i domet prve informacije (morala sam se djelomice
složiti s njima), ali mislim da je baš zbog toga dobro sve ispravke i
objašnjenja svakodnevno objavljivati uvijek na istom mjestu u listu i
tada nikome ne bi smjeli promaknuti.
Najviše je čitatelja, ipak, nezadovoljno redakcijskim tretmanom
njihovih reagiranja, no kako vidim da je i uglavnom u pitanju
nesporazum, pozabavit ću se još tom temom na sasvim konkretnom
primjeru.
Pismom i kopijama gotovo svih objavljenih tekstova, na čemu sam vrlo
zahvalna, javila mi se Marija Mačković, načelnica općine Jasenovac,
pitajući me zašto njezin ispravak nije objavljen sukladno Zakonu o
medijima. A priča je počela objavom priopćenja ŠNK Zrinski Odra kojim
se upozorava na nedopustivo sviranje pjesme “Jasenovac i Gradiška
Stara” na nogometnom igralištu i zamjera prisutnim dužnosnicima, među
kojima je bila i gđa M. Mačković, što ih “nisu zaštitili od glazbenog
terora”.
U tekstu je zastupljena i druga strana, gđa Mačković, koja kaže da su
pjesmu pustili navijači te da je nakon njezina upozorenja sviranje
prekinuto. Načelnica nam je odmah poslala ispravak, ali četiri puta
duži od objavljenog teksta, u kojem je najviše prostora posvetila
prigovorima novinaru Željku Grgurinoviću i pobrojila sve uspješno
realizirane općinske projekte.
Poslala je i Zaključke svih općinskih foruma s podrškom načelnici i
preporukom novinarima o čemu i kako pisati. Večernjakov se novinar u
svojoj kolumni na regionalnim stranicama pobunio protiv takvih
naputaka, a objavljen je i bitno skraćen načelničin demanti. I napokon,
Večernjak je objavio da je policija utvrdila kako događaj nema
obilježja kaznenog ili prekršajnog djela.
Ukratko: uzrok dopisivanju na relaciji načelnica Jasenovca – redakcija
jest podnaslov na prvoj stranici u kojem je bila tvrdnja da gđa
Mačković nije spriječila sviranje inkriminirane pjesme. Niti je
načelnica kratko i jasno rekla što nije točno, niti je redakcija
prepoznala što treba ispraviti. Sve ostalo bilo je novinarski korektno.
Cijela je priča mogla trajati dva dana, a ne cijeli mjesec.
Zašto čitatelji imaju dojam da redakcija ne želi objaviti njihove ispravke, pa čak da njima manipulira
