Dok ovdje još malo tko osim premijera znao točno s čim je europski
povjerenik Olli Rehn iznenada došao u Ljubljanu i u Zagreb, jasno je
samo da su šefu Vlade u ovom trenutku višestruko vezane ruke. Veže ga
prije svega Rehnov zahtjev da se s detaljima ne ide preuranjeno u
javnost, veže ga sama činjenica da se Europska komisija prihvatila
deblokade pregovora, a veže ga ponajprije komplicirana situacija u
kojoj se Hrvatska našla. Slovenci ne žele Međunarodni sud pravde i
suđenje po međunarodnom pravu, Hrvatska teško da može prihvatiti
pogađanje o teritoriju, ali ne može niti odbiti inicijativu da se
ukopane pozicije pomaknu s mrtve točke. Hrvatska jednostano ne smije
prva izgovoriti “ne”.
Slovenija je u sličnoj poziciji, osobito nakon što je blokirala
potvrđivanje hrvatskog protokola o ulasku u NATO. Zapravo, tko god se
ne postavi konstruktivno, unaprijed gubi. Iako Francuzi ne potvrđuju
shvaćanje po kojem će francuski predsjednik Sarkozy u predstojećim
odvojenim susretima s Pahorom i Sanaderom nastojati pomiriti dvije
strane, sigurno je da se objema stranama objašnjava smisao europskog
angažmana.
Prva francuska inicijativa za deblokadu pregovora, koju je Pariz
lansirao potkraj predsjedateljskog mandata, nije uspjela. Češki
predsjedatelji najavili su da žele blokadu hrvatskih pregovora
pomaknuti s mrtve točke, ali dalje od toga nije se išlo. Sada je
inicijativu preuzela Europska komisija, koja u ovoj stvari, kao i u za
nju puno važnijoj plinskoj krizi, želi pokazati da Europa donosi
rješenja, ne probleme.
Vi radite svoj posao, mi ćemo napraviti svoje, poruka je koja od
početka blokade ide prema Hrvatskoj, da se na ovoj strani ni slučajno
ne bi dogodio zastoj u reformama i svladavanju priprema za EU. U
Europskoj se uniji slovenska blokada ne doživljava kao nesavladiv
problem. Hrvatska bi, smatra se, bila u puno težoj situaciji da se ne
preokreće javno mnijenje u Irskoj, gdje najnovija istraživanja
političkog raspoloženja građana napokon idu u prilog izglasavanju
Lisabonskog ugovora koji insitucionalno otvara vrata hrvatskom
članstvu. Još jedna propast irskog referenduma za Hrvatsku bi bila
pogubnija od trenutne blokade pregovora, za koju se vjeruje da će biti
otklonjena, iako ne tako da bi ijedna strana potpuno ispunila svoja
očekivanja.
Sanaderu, dakle, ne preostaje ništa više od onog što sad radi. Kad ga
se pita što misli o Rehnovoj inicijativi, on je prvo svesrdno
pozdravlja, onda izgovori nešto između, a na kraju završi s bledskim
dogovorom između njega i Janše, te s time da se rješenje mora bazirati
na međunarodnom pravu. Tom krivudavom linijom on izbjegava deklarativno
odbijanje europske inicijative i Ahtisaarijevo posredovanje, a završno
naglašava rasplet granične crte po međunarodnom pravu.
“Ali ako to ne prihvate obje strane, treba nastaviti s političkim
razgovorima, a pravna situacija, kako mi vidimo, bila bi rezultat tih
političkih razgovora”, odgovorio je Sanaderu šef Europskog parlamenta
Hans Gert Pöttering, što se moglo shvatiti i kao - naoružajte se
strpljenjem, doći ćemo do raspleta. Sanader ne samo da ne upada u zamku
odbijanja ili ljutnje nego se sad već predstavlja pobornikom win-win
rješenja, govoreći kako u konačnici nitko ne treba postati ni dobitnik
ni gubitnik...
Doći će trenutak kad će se te političke šifre morati prevesti na
razumljiv jezik, na jasne informacije za javnost o tome tko će i na
koji način skrojiti granicu. Tu bi pak Hrvatska mogla biti u velikoj
prednosti utoliko što granični spor sa Slovenijom nije korišten za
unutarnjopolitičke potrebe. Utoliko što ima Vladu koja dobro kontrolira
parlamentarnu većinu i što ima odgovornu opoziciju koja ne zapada u
populizam. A Slovenija?
BEZ KRINKE
Sanaderov hod po žici
