Ovogodišnji slavodobitnik nagrade hrvatskoga glumišta je Saša Anočić.
Njegova predstava “Kauboji” proglašena je najboljom, kao i njegova
režija te predstave. Na pozornici zagrebačkoga Kazališta na Peščenici
(KNAP-a) koncem prošle godine postavio je novu predstavu, “Niko i ništ”.
• Radeći “Smisao života
g. Lojtrice” i “Kauboje” pronašli ste svoju autorsku formulu.
– Kad sam radio druge dramatičare, shvatio sam da nemam potpunu slobodu
s glumcima. “Lojtricu” sam radio na način na koji smo se šalili u
osnovnoj i srednjoj školi u Slavoniji, humor je bio vrlo blizak
Pythonima, ali to je i neki naš humor i pogled kroz svijet, ima tu i
Harmsa, Ionesca. Većinu sam teksta napisao u srednjoj školi. Imam puno
tekstova doma.
• “Niko i ništ” slijedi
istu poetiku?
– Da, to je isto kao i Lojtrica, ali druga priča, drugi lik koji ima
probleme s administracijom i deložacijom. Ovaj put zagrabio sam više
toga. Bolji tekst, kvalitetnija predstava. Radili smo šest mjeseci.
• Kad je nedavno na
dječjoj predstavi “Oliver Twist” u kazalištu Trešnja stavljen plinski
metak u pištolj, pucalo se baš na Vas?
– Koristimo tri pištolja, ja pucam iz dva, a Kruno Klabučar iz jednog.
Varamo publiku – izgleda da je pištolj uperen prema meni, ali je bočno.
Vidio sam dim kako izlazi iz bubnjića i znao sam da nešto nije u redu –
nakon toga sam bio slijep pet minuta
• U predstavama rado
spajate osobna iskustva i kazalište?
– Nisam načitan, ali znam raditi s ljudima.
• Što ćete raditi u
Trešnji od ožujka kad preuzimate dužnost ravnatelja?
– Mislim nastaviti stopama Romana Šuškovića, jedan mjuzikl u dvije
godine. Želio bih pružiti prigodu mladim redateljima. Rado bih da
radimo i manje predstave koje su lagane za gostovanja. Vratio bih
božićnu predstavu...
• U vrijeme rata bili ste
u Osijeku. To se vrijeme dosta odražava u Vašim predstavama.
– Godine 1991. hodao sam ulicama i vikao da sam pacifist, komunist,
idealist, utopist... Većina mojih frendova bila je u HDZ-u i pozivali
su sve nas na to neko hrvatstvo. Velika većina njih otišla je “vanka” i
nije se prihvatila oružja. Doslovno nisam branio Hrvatsku, već svoju
kuću, svoje dijete, svoju obitelj. Razdoblje koje sam proveo u ratu, od
rujna 1991. do srpnja 1992, bilo je vrijeme kad se nešto dogodilo u
Osijeku s ljudima koji su ga ostali braniti. Takvo zbližavanje je
neponovljivo. Nema sata da mi to razdoblje ne prostruji kroz glavu.
RAZGOVOR Saša Anočić, kazališni glumac i redatelj