Prije trideset godina činilo mi se da je cijeli svijet beskrajna
brbljaonica. Toliko mi je trkeljanje bez konca i kraja išlo na jetra da
sam u svojoj novinskoj kolumni o novogovoru predložio da svi zašutimo.
Ali, kako brbljavce naučiti da šute? Teško.
Pa sam predložio da se o šutnji obrazujemo u posebnim klubovima šutnje,
da u novine uvedemo bijele stranice na kojima bi bili samo potpisi
novinara koji su nešto odšutjeli i da, kao najjači oblik edukacije, a
usput i relaksacije, uvedemo televizijske emisije u kojima nitko ne bi
smio progovoriti ni riječi. Voditelji i njihovi gosti neko bi vrijeme
sjedili pred kamerama i šutjeli.
Imao sam malih teškoća s objavljivanjem tih mjera protiv brbljanja, jer
su redakcijski ideolozi u njima pronašli aluzije na tadašnju vlast, no
kad je tekst izašao, nije bilo nikakvih prigovora. Svi su smatrali da
su brbljavci oni drugi, a da bi to dokazali – mudro su šutjeli.
S javnim se brbljanjem, dakako, nije stalo: kako je bilo nekad, tako je
i sad. No ipak s jednom razlikom: nekad je pokretač brbljanja bio
programirani (socijalistički) optimizam, a trenutno mu zamah daje
podivljali pesimizam. Brbljanje se, dakako, teško podnosi bez obzira na
predznak, ali ipak nije svejedno masiraju li nas zbrkanim raspravama o
prednostima samoupravnih interesenih zajednica ili nas svakodnevno
izlažu torturi loših – stvarnih i izmišljenih – vijesti i najcrnjih
prognoza. Istina se, naravno, mora čuti, no nikako ne može biti istina
da je baš sve što se oko nas zbiva samo nazadak (recesija), lopovluk,
bezizlazje, gubitak i neuspjeh!
Nesupjeh – to je ban svih današnjih hrvatskih brbljaoničkih banovina za
proizvodnju društvenog mraka. Koliko smo puta čuli da nam
brodogradilišta propadaju? S koliko je strana (i s koliko mazohističkog
zadovoljstva) osvijetljen navodni neuspjeh najveće hotelske kompanije
na Hvaru? Koliko je tinte potrošeno na dokazivanje da nema nikakve
šanse da pobjegnemo financijskoj nemani koja nam upravo razvaljuje
ulazna vrata? Koliko su puta na televiziji gostovali neovisni
analitičari ovisni o svojim propalim životnim i profesionalnim
projektima? Na koliko nas sve načina svakodnevno uvode u tajne
neuspjeha?
Stoga bih, sad malo drugačije nego prije 30 godina, predložio da se od
zaraze izazvane štovanjem zlatnog teleta neuspjeha pokušamo zaštititi
malim kultom uspjeha.
Za početak bi možda bila dovoljna jedna televizijska emisija u trajanju
od 60 minuta, koja bi se emitirala svake večeri u najgledanijem
terminu, npr. u 20 h. Naslov bi joj mogao biti “Sat uspjeha”, sastojala
bi se isključivo od priloga o nekom uspjehu: pojedinca, obitelji,
skupine, kluba, tvornice, koncerna, škole, instituta, sela, ulice,
grada...
Emisija bi, naravno, išla na HTV-u – jer to je jedina hrvatska
televizija od koje se u ime javnog interesa nešto uopće može pokušati
tražiti – a realizirati bi je mogli novinari koji se još umiju radovati
tuđem uspjehu, kakvi su npr. Mladen Stubljar, Joško Martinović, Goran
Milić, Krešimir Mišak...
Dosadna sigurno neće biti. Dapače, s obzirom na činjenicu da se sada o
uspjesima javno govori vrlo rijetko, i bez velikog bi truda mogla biti
vrlo gledana. I postati jedna od najvažnijih antirecesijskih mjera.
Tko misli da je sve to naivno, neka se pozabavi vezom između izraza
lica i izjava političara navečer i kretanja na burzi ujutro!
GOST SURADNIK
