Koliko god se pitanje iz naslova činilo nategnuto, ako ne i besmisleno, ono se na web-stranici može postaviti pod normalno. U komentarima novinskih kolumna na webu vrijede pravila da nema pravila. Kao dugogodišnji kolumnist, koji na stranicama novina veliki dio svog profesionalnog vijeka odrađuje u doba olovnog sloga, brzo sam se priviknul eri interneta.
Upravo se na meni i na mojem spisateljskom životu događa povijesni preokret i civilizacijski pomak koji u korijenu mijenja tehnologiju novina i knjiga. Na poziv Školske knjige osamdesetih sam napisal roman za djecu na zadanu temu: stvaranja novina. Knjiga je grafički prelomljena u stilu novina o kojima govori. Naslovna stranica rukom je iscrtana stupcima i rubrikama, a likovni urednik na naslovnicu ukomponira i posebni, rukom oblikovani, okvir za “posljednju vijest”.
Mladi čitatelj tak već s naslovnice doznaje da je “upravo izašla ova knjiga”... Zbog zanimljive tematike knjiga je uvrštena u školsku lektiru. To su bile rane osamdesete, da bi već ranih devedesetih knjiga izašla ne samo iz školske lektire, nego i iz povijesti! U knjizi, naime, ni k od kompjutora koji su sada već zavladali ne samo u pisanju novinskih tekstova, nego i cjelokupnom tehnologijom priprema, oblikovanja i tiskanja novina.
Novu eru novine doživljavaju u novom stoljeću i mileniju, izlaskom na internet. Posebna novost slijedi kad se internetske stranice otvaraju čitateljima, koji mogu komentirati aktualne komentare i kolumne. Ali i osobno autore, koje nerijetko časte najvećim mogućim pogrdama i objedama, i to samo zato jer im je sloboda osigurana anonimnošću.
Naravno da listam te komentare ispod crte, od kojih su mnogi i doslovno ispod crte, da ne velim i ispod pojasa i do jaja! Ali ta vrst dopisivanja s novinama pararelka je samim novinama. Tzv. paralelni svijet, ma kakav on po stilu, ukusu i svjetonazoru bil. Kak komentare čitam, i to, naravno, ne samo one koji se dopisuju meni, nego i drugim kolumnistima i komentatorima, priznajem da se nekima, ma koliko grubo zvučali, možeš zbilja nasmijati.
Kao onaj koji za prvi i jedini gentlemenski klub “Kvak” iz 19. stoljeća veli: Ma kakvi gentlemeni! Obični žabari, žgadija i opozicionalci (možda i esdepeovci?!), iako su među članovima August Šenoa i brat mu Julije, potom prvi naš Hamlet i prvak HNK Andrija Fijan, te slavni slikar Menci Clement Crnčić i dr. Ima i onih koji te rastuže. Lakše ti je ako znaš da isti ti nesretnici, isfrustrirani ovom našom traljavom svakodnevicom, koja ih baš ne štedi, ne bi po drugima prosipali toliko otrova kad bi ispod “komentara” morali ispisati i vlastito građansko ime.
Ovak koriste priliku da se oterete. Nek im bu. Zato su mi najdraži čitatelji koji se autoru javljaju na privatnu elektronsku poštu. Kao što meni prošli tjedan imejlira moj čitatelj iz Toronta Harry Herman. Šalje mi, da ostanemo na pjesnicima, “recesijskog” Cesarića: “Gle malu plaću/ poslije kiše/ platiš račune/ i nema je više”... Čovjek kreativan i aktualan, pa je zaslužil da ga sam stavim na web. I to ne ispod, nego iznad crte...
Milčecu se ne sviđaju komentari čitatelja kojima se ne sviđaju negovi članci... Kako ja to vidim: Ili su članci super, a svi ti čitatelji budale. Ili su članci loši, a svi ti čitatelji u pravu. Hmm...