Zastao je ispred grobnice i obrisao maramicom znoj s čela. Anđeo na stupu iznad grobnice kao da mu je pokušavao nešto reći. Pogledao ga je i onako uzbuđenom učini mu se da se anđelu pomaklo kameno oko. Odmjerio je anđela koji je stajao u nekoj rasplesanoj pozi nedoličnoj anđelu s polja vječnosti, u pozi pozlaćenih baroknih anđela s oltara crkve. Anđeo je imao plave oči. Stajao je i pokušavao odgonetnuti anđelov zagonetni izgled. Predosjećao je da će se nešto dogoditi. Uvijek mu se prije nekih događaja javljao neki čudni nagovještaj onoga što slijedi. Sunce se spustilo u visini čempresa i neka nelagodna hladnoća uvukla mu se u križa. Cijeli je dan bio u žurbi. Vratio se iz Pariza u rodni grad na poziv pročelnika gradskog odjela za kulturu da pomogne u izradi monografije grada. Prihvatio je poziv. Ime Iana Rude bilo je jedno od vodećih imena svjetske fotografije. Osjećao se loše od dana povratka u rodni grad. Osjećaj tjeskobe pojačala je skučena hotelska soba. I sada, na groblju, pratio ga je taj osjećaj. Poslikao je anđela i uputio se prema izlazu do niza kamenih stećaka pobacanih po travnjaku, između kojih strše pogrbljeni spomenici s jedva vidljivim slovima i znakovljem masonerije. Jasno je pročitao imena: Jarmila, Werner i Jan Kobatzy. Ispod imena pisalo je: "Nestali 1942. g.". Otrgnuo je grančicu magnolije i spustio je ispod spomenika. Stari Rudolf Kobatzy, veletrgovac i njegov krsni kum, darovao mu je prvi fotoaparat za deseti rođendan. Janko Rudiš je bio povučen i miran dječak. Bio je zatvoren i šutljiv. Mršav i visok, izdvajao se od drugih dječaka. Janko je otprve bio opčinjen kumovim darom.
Fotoaparat ga je promijenio. Uozbiljio. Zaposlio. Srastali su polako u jedno biće. Slikao je mrave, kukce, žohare i uginule žabe, sve ono sitno, oku nezamjetljivo, sve što mu se činilo dovoljno čudnim da zabilježi njihovo postojanje. Slikao je sve što je bilo u nestajanju. Nesvjesno. Otac mu je bio praktičar. Vidio je dječakovu zanesenost i odmah je povezao s poslom. Vidio je sina kao fotografa. Nadao se da će kad odraste imati fotografsku radnju pa mu je na kraju školske godine kupio fotolaboratorij. Janko nije cijelo ljeto izlazio iz laboratorija. Smjestio ga je na tavanu obiteljske kuće. Tavan je bio dovoljno mračan i prostran. Laboratorij je gledao na dvorište susjedne sinagoge. Prema sinagogi gledala su dva tavanska prozora, dvije svečane lože kroz koje je potajice promatrao što se događa u susjedstvu. Sinagoga je imala visoke prozore s vitrajima. Kroz prozorčiće koji su znali ostati otvorenim, Janko je vidio što se u sinagogi događa. Uživao je u nečemu što mu se činilo istodobno svečanim i mističnim, a što nije razumio. *** Janko je živio u Francuskoj od sredine pedesetih godina prošlog stoljeća. Izlagao je po cijelom svijetu i o njemu je bilo napisano već nekoliko monografija. Razvio je mistično naturalistički smjer u umjetničkoj fotografiji. Prozvali su ga Salvadorom Dalijem fotografije, Man Rayom novog doba. Njegove fotografije, pogotovo one s početka karijere, postizale su visoke cijene. Ciklusi letača, ciklusi smrti bili su namijenjeni istinskom krugu ljubitelja fotografije. Leteća tijela žena, muškaraca, djece. Lica prestravljenih, pretvorenih u vrisak. Slike mrtvih i umirućih. Slike s ratišta. Portreti očaja. Pir smrti. "Crno-bijeli kaos duše!", glasila je jedna od definicija Jankova stila. "Život je vrisak", rekao je u nekom od razgovora za časopis "Photo". Te godine, kad je dobio fotoaparat, u grad je stigao novi pomoćnik zapovjednika oblasti. Preko puta njegove kuće, na uglu, bila je Komanda grada. Krajem kolovoza 1942. vidio je pomoćnika prvi put, odnosno prvo je ugledao njegove ulaštene čizme. Sjajile su se na suncu. Polako se penjao pogledom po visokom muškarcu i zaustavio se na kožnim rukavicama. To mu se učinilo čudnim, jer je bilo bablje ljeto.
Pomoćnik je znao stajati oko podneva ispred zgrade komande i promatrati niz ulicu koja je vodila do glavnog trga. Janko bi pratio pogledom s tavana. Dao mu je nadimak Mrkoliki. Jednog poslijepodneva zamijetio je kako Mrkoliki ulazi u sinagogu. Vidio ga je kako šeće gore-dolje po prostranoj lađi. Idućeg jutra zaustavila su se dva kamiona s radnicima iz željezare. Ispraznili su sinagogu i sve što je bilo unutra odveli su i spalili u velikim pećima. Poslijepodne je čuo buku iz sinagoge. Mrkoliki je stajao usred sinagoge i kamenčićima razbijao vitraje. Kružio je njenom nutrinom poput morskog psa njušeći i osluškujući plijen. Zastao je ispred jednog podnog mozaika. Lupio je petom i osluškivao zvuk. Lupio je petom nekoliko puta. Kleknuo je. Kažiprstom je pokucao i nešto promumljao. Maknuo se i podigao pogled prema vitraju. Bešćutan, hladan pogled od kojeg je vitraj popucao. Podigao je lagao desnu ruku u zrak. U sinagogi se zatamnjelo. Kao da je neki sivi oblak ušao u nju. Janko je čuo vrisak. Vidio je kako iza visokog prozora lete ljudi. Stao je škljocati fotoaparatom. Osjetio je mučninu, vrtoglavicu. Promijenio je film. Slikao te pao na pod. Ležao je neko vrijeme. Činilo mu se da bunca poput njegovih prijatelja koji su znali buncati od sjemenaka bunike koju bi u jesen ubrali uz rukavce rijeke. Majka ga je našla kako leži u vrućici i bunca. Buncao je o mozaiku. O tajni poda. O ljudima koji su živjeli pod pločom sinagoge. Sanjao je danima kako leti poput ljudi iz sinagoge. Sanjao je letače. Ljude koji stoje u zraku poput balona pa se spuste u jedan red i izgledaju kao da su obješeni na užetu za rublje. Nanizani jedan do drugog stoje i čekaju bez glasa, blijedi, ispijeni, suhih žila. Čekaju. Gledaju u jednu točku. Nepomično. Ne trepnu ni okom. Ne otvore bijele, isušene usnice ispucale poput korita potoka za suše. Gledaju kako se glava po glava rasprsne. Buncao je. Nitko ga nije razumio. Nitko ga nije mogao razumjeti. Sanjao je Mrkolikog kako letače proganja pogledom. Kad bi spustio pogled letači bi nestali. Ploča mozaika bi se spustila i utišala vrisak. Janko nikome nije pričao o čudnim događajima u sinagogi. Vrebao je što će se ponovo dogoditi. Ništa se nije događalo danima. Nije se čulo ljudskih glasova. Ostala su samo razbijena stakla na sinagogi kroz koja je vjetar unosio lišće s jablana u dvorištu. Lišće je plesalo zajedno s mrtvim dušama. Poneki list popeo bi se do vrha dvorane, zaplesao bi i ostao zarobljen u paukovoj mreži. Tek poneki lik javio bi se Janku u noćnim morama molećivim pogledom tražeći pomoć. Početkom pedesetih godina Janko je upisao studij medicine. Kad bi došao kući boravio bi na tavanu. Sjeo bi za stol i gledao slike letača. Po završetku studija trebao se zaposliti u gradskoj bolnici, no Janko je spakirao kofer, uzeo fotoaparat, stare filmove i nestao.
Ostalo je bila povijest fotografije. U Parizu je upoznao Edit Piaf, Camusa, Becauda, Picassa, Doru Maar, Dalija. Navraćao je u opskurne krčme i kabarete na periferiji. Likovi tog polusvijeta poslužili su mu za prvu izložbu. Smrt. Morfij. Sifilis. Alkohol. Ostarjeli legionari. Krezube prostitutke. Tetovirani Marokanci koji su pušili nargilu. Detalji mu nisu promicali. Janko je osjećao trenutak kad treba okinuti. Predosjećao je trenutak smrti. Nosio je nešto u sebi, a da nije znao što. Lutao bi noću gradom s fotoaparatom poput mnogih drugih škljocala i reportera. No, Janko bi pronalazio što drugima nije uspijevalo: bacača noževa koji je ljubavnici na otvorenoj sceni pogodio grkljan, plesačicu kankana s penisom kojoj je publika zapalila haljinu i striptizetu s ribljom ljuskom na grudima. Jednom je naišao na muškarca koji pogledom pomiče stvari. Učinio mu se poznatim. Te su se noći vratile noćne more. Iduće večeri ponovio je posjet kabaretu. Promatrao je muškarca na sceni. Publika je šutjela. Muškarac je pogledom podigao nož. Nož je poletio zrakom i zabio se u drvena vrata na drugoj strani male scene. Muškarac je izvukao veliku drvenu kutiju ispod stola. Polako je maknuo poklopac i podigao desnu ruku. Na ruci je imao rukavicu sa šest prstiju. Janko je u njemu prepoznao Mrkolikog. Miševi su poletjeli zrakom. Vrtjeli su se bespomoćno u kolu cijelom dvoranom. Nastala je panika. Žene su vrištale i skakale na stolce. Muškarci su skočili na pozornicu. Bacili su Mrkolikog na pod. Jankov pogled susreo se s njegovim u trenu kad je nekim čudom onaj isti nož, koji se prije nekoliko trenutaka zabio u vrata na drugoj strani scene, odsjekao Mrkolikom šesti prst koji se otkotrljao ravno Janku u krilo. Mrkoliki se digao i otrčao do vrata na kraju pozornice, no nož je pojurio za njim i sustigao ga. Janko je spustio prst u džep sakoa, uzeo fotoaparat i nestao u mračnoj ulici. Prst je oprao i ostavio ga da se suši. Fotografirao ga je. Janko se vratio u kabaret nakon desetak dana. Kabaret je bio zatvoren zbog tučnjave i ubojstva. Janko se uhvatio za mali prst u džepu. Poslije pedeset godina Janko je bio ponovo u rodnom gradu. Stajao je preko sinagoge umotane u skele i daske. Znao je da mora ući u sinagogu. Znao je da se je samo zbog nje vratio. Došao je do dvorišnih vrata, razvalio ionako trulu bravu i ušao u ruševno zdanje. Dok je prolazio velikom dvoranom, zatamnilo se. Stao je točno na mjestu gdje je stajao Mrkoliki.
Izvadio je prst iz džepa. Stiskao ga je neko vrijeme u ruci. Podigao je lagano obje ruke do visine srca. Ploča se polako digla. Janko je bacio prst u tamnu rupu prepunu kostura. Sivi dim stao je izlaziti iz rupe i polako je poprimao obrise ljudi. Obrisi su zastali pri vrhu dvorane i nestali isti tren na putu prema nebu. Sunce je ponovo ušlo kroz velike prozore i zaigralo po mozaiku na podu. Janko je skinuo kapu i prošao polako rukom kroz sijedu kosu sa svojih šest prstiju.
