“Tri države protiv jednog Paula”, “Jesam li za vas stranac?” i “Deset godina jednog duga” – naslovi su to triju, na HTV-u, do sada prikazanih epizoda odličnog dokumentarnog serijala “Stambeno pitanje”, podnaslovljenog “Povijest Hrvatske po metru četvornom”, čija je autorica, scenaristica i redateljica Silvana Menđušić. Seriju od osam epizoda koja na istraživački vrlo istančan, novinarski pedantan i precizan, ali i ljudski empatičan način donosi priče o pojedincima koji su spletom raznih životnih, pa i povijesnih okolnosti, ostajali bez svojih domova ili obiteljske imovine koja je, da je pravde, trebala biti njihova, nastala je u vanjskoj produkciji Studio Dima.
One gledatelje koji su u protekla tri ponedjeljka, oko 20.40, na Prvom programu HTV-a pogledali već spomenute epizode “Stambenog pitanja” sasvim sigurno ne treba pozivati i nagovarati da i idućih tjedana ostanu vjerni ovom iznimnom serijalu te tako otkriju kakve sudbine donosi preostalih pet epizoda. No one kojima je početak serijala iz bilo kojeg razloga promakao savjetujemo – ne propustite preostale epizode.
Kako se zapravo rodila ideja da autorski osmislite ovaj serijal?
Jeste li se ponekad u večernjoj šetnji gradom zagledali u prozore i pitali tko tu sada živi i tko je nekada stanovao? Ta je mala igra bila početni impuls za raspisivanje scenarija za ovu dokumentarnu seriju kada je početkom 2015. HRT raspisao natječaj, a zatim krajem 2015., nakon više krugova natječaja – od Studija dim naručena produkcija. I nakon devet mjeseci, početkom rujna, dovršili smo i predali osam epizoda, nadamo se, prve sezone. Htjeli smo provjeriti kako ova naša zajednička, počesto teška povijest, izgleda na mikroprostoru nečijih domova. Kao u fizici, osnovna formula je jednostavna: pritisak je rezultat sile koja djeluje na određenu površinu. Zato je i podnaslov serije, kako se domislio Josip Jasaf Antić, “Povijest Hrvatske po kvadratu”. Tlocrt je u nekom stanu možda promijenjen, pokućstvo je novo, nečije tuđe fotografije vise na zidovima, ali “nosivi zid” onog što je predstavljao dom nikada nije srušen. Na sudu, u gruntovnici, registrima to je samo katastarska čestica, ali za nas je svaka epizoda o nečijoj kući ili stanu – mala povijest Hrvatske. Ovo je serijal o “malim ljudima” i velikim sustavima koji su se urotili protiv njih. Svaka je epizoda fokusirana na jednu obitelj koja je na nekoj adresi nekada imala ili još uvijek ima dom, a sada je njihova nekretnina opterećena nekom vrstom sudskog ili upravnog postupka. A onda su te priče o nekretnini uronjene u historijski kontekst koji tumače i rekonstruiraju naši najugledniji povjesničari i kroničari.
Što je bila poanta, cilj i poruka koju ste serijalom htjeli pokazati i prenijeti gledateljima?
Kako bi rekli ozbiljni dokumentaristi, nije bitno što ćeš reći, nego kako. Zato mi je nakon prvih nekoliko epizoda drago da gledatelji u komentarima više govore o sudbinama ljudi koje smo predstavili nego o zanatskim postupcima koje smo koristili u snimanju i montaži. Drago mi je da su im ti ljudi važni, da citiraju njihove rečenice i prepričavaju scene i da su njihovu priču htjeli poslušati. Sama činjenica da danas netko ima vremena slušati u formatu od 45 minuta sudbine ljudi koji nisu ni bogati, ni moćni, ni slavni, ni predstavnici vlasti, ni privilegirani – čini nas zadovoljnima. Valjda je to krajnji cilj ovog TV projekta: da su nam neki ljudi povjerili pred kamerama svoje priče i da su naišli s druge strane ekrana na jednako tako dobre ljude koji ih žele saslušati.
Do sada viđene epizode donijele su zaista zanimljive, ali i potresne te dirljive pojedinačne priče o, na razne načine izgubljenim ili otetim domovima i naslijeđima. Kako ste pronalazili sugovornike i njihove priče te odlučivali koje ćete od njih i obraditi?
Većina priča je već objavljena i nisu nepoznate. To su priče koje su se već mogle pročitati u domaćim, najčešće tiskanim medijima. Pokušali smo provjeriti što se u međuvremenu dogodilo. I znate kako to ide: morate odraditi stotinjak poziva da bi se dogodio onaj pravi. Kao i kod svakog dokumentarnog projekta, jednu realiziranu priču pratilo je barem desetak istraženih priča koje su se ili pokazale manje zanimljivima, ili su se sugovornici preplašili pa odustali, ili su periodom i geografskim položajem bili preblizu. Zahvaljujem sugovornicima što su nam dali povjerenje da njihovu priču prepričamo. Nadamo se drugoj sezoni jer smo putem istražili i čuli još zanimljivih sudbina domova i njihovih stanara.
Jeste li tijekom snimanja nailazila na bilo kakve probleme?
Ništa više od uobičajenih problema koji se pojavljuju kod opsežnijih projekata, no uz sjajan tim koji je bio profesionalan i dodatno motiviran rad je bio užitak. Najvećim se problemom pokazala regulacija prava na objavljivanje arhivskih materijala.
Dok ste slušali i snimali priče svojih sugovornika, kakvi su se osjećaji u vama javljali?
Kad pripremate i snimate koncentrirani ste na ono što sugovornik govori. Napokon, prije svakog smo snimanja višekratno razgovarali s protagonistima tako da nije bilo pitanja iznenađenja. Čini mi se da smo imali samo jedan osjećaj – jesmo li dovoljno dobro prenijeli ono što su nam htjeli reći.
Koja vam se od snimljenih priča najviše usjekla u dušu?
Zvučat će kao klišej, ali svi su mi protagonisti važni i svaki je donio vlastiti ton kojim je obojio epizodu. Neke su priče duboko tragične, neke su vedrije...
Postoji li nešto zajedničko što ste prepoznali i osjetili kod svih sugovornika te kako biste opisali te ljude i njihove priče?
To su ljudi s dubokim ožiljcima koji su uspjeli ostati uspravni i čije bi priče trebale čuti sve generacije. Nekima je bilo teže, nekima lakše, ali to su sve ljudi oko nas pa bi bilo dobro da na njih obratimo pozornost te iz njihova iskustva nešto i naučimo.
Javljaju li vam se sad drugi nudeći svoje slične priče te hoće li zaista biti druge sezone serijala?
Dug je popis raznih nepravdi i nadam se da će doći do druge sezone, ali to ovisi o HRT-u. Vjerujemo da tema ima potencijala i da se još mnogi slučajevi mogu predstaviti. Ponudili smo drugu sezonu i još jedan projekt na natječaju raspisanom ovog ljeta – ali smo, kao i većina neovisnih produkcijskih kuća – odbijeni. HRT će, koliko znam, raspisati novi natječaj pa ćemo vidjeti što im je od naših projekata koji su napisani zanimljivo. Budući da je već kraj siječnja, svima je jasno da je ovo krajnji rok za natječaj želi li javna televizija uopće imati išta u programu u jesen i zimu 2017./2018.
Očekujete li da će nakon prikazivanja neka od “stambenih” priča dobiti nastavak, a možda i iznenađujući obrat?
U prvoj smo fazi pripreme pokušali s protagonistima pratiti sudski ili upravni postupak i sama ročišta, no tempo sudova puno je sporiji od TV produkcije. Žalim što smo morali “baciti” veliki dio podataka do kojih smo istraživanjem došli jer smo bili limitirani zadanom minutažom. Nadali smo se da će HRT vidjeti potencijal i s nama osmisliti i postaviti web-stranicu komplementarnu seriji na kojoj bismo dopratili do epiloga neriješene slučajeve, objasnili zakonske, pravne, političke okvire, dodali bitne podatke i dokumente te otvorili platformu na kojoj bi građani mogli ispričati svoje slučajeve.
Kako u ovom trenutku gledate na to što vam je HTV u travnju prošle godine, kao honorarnoj suradnici, otkazao suradnju, a sad za isti taj HTV u obliku vanjske suradnje radite serijal koji je sadržajem i načinom obrade kao stvoren za javnu televiziju?
Moja je sudbina tu najmanje bitna. Naučila sam se raditi i veće i male poslove. Veći je problem nad kojim bi se ozbiljno trebali zamisliti i oni koji dobiju mandat da upravljaju i uređuju sadržaj HRT-a, kao i oni koji te osobe političkom voljom postavljaju – u kakvom stanju ostavljaju HRT iza sebe. Voljela bih da se pojavi neki tim kojem bi cilj bio napraviti od HRT-a relevantnu i najgledaniju televiziju. Da sam drska, dodala bih: ako ne znate kako se to radi – slobodno nazovite!
pa bila si na dalekovidnici sa svojim igorom i...????uzmeš otpremninu i onda dođeš radit ka vanjski suradnik!!!!! i pametovat???