Anamarija Asanović je prava, "fetiva" Splićanka, ali je isto tako i građanka svijeta. Rodila se 1988. godine u Splitu, a zbog tate, poznatog nogometaša, živjela je djetinjstvo u kojem je selidba u drugu, novu zemlju, u posve nepoznatu okolinu, u novu školu... bila nešto što se podrazumijevalo.
- Nije to bilo lako djetinjstvo - priča danas Anamarija, ali i spremno priznaje da ju je takav život u ranima danima doista očvrsnuo i pripremio na sve, pa zaključuje:
- Da me danas bacite na Mars, ja bih se i tamo nekako snašla.
Priča mi kako je od najranijeg djetinjstva živjela vani, ali i kako je Split uvijek bio i ostao luka u koju se obitelj vraćala. Prve godine provela je u Francuskoj, tamo se rodio u njen tri godine mlađi brat Antonio. Ona sama bila je vrlo kreativno dijete, ono koje se voljelo puno igrati, crtati, djevojčica koja je obožavala plivanje i koja je od kapica za plivanje koje je nosila u bazenima, čim bi se raspale, krojila i šivala nove haljine za svoje lutke. Na pitanje tko ju je naučio šivati, odgovara jednostavno - "Sama!".
Sjeća se i povratka u Split, polaska u školu:
- Bilo je to jako, jako teško, jer tada nisam govorila hrvatski, samo francuski, iako su roditelji u kući normalno govorili hrvatski, ali kako sam ja bila u vrtiću s drugom djecom, automatski sam im odgovarala na francuskom. I kada se danas osvrnem na te dane, bilo je to jako teško, gotovo pa traumatično. Svake dvije godine trebalo je promijeniti sve u životu, a meni se činilo da nikada nemam dovoljno vremena. Stalno sam morala pronalaziti nove prijatelje i nije bilo vremena da me neko novo društvo prihvati, nego sam ja uvijek prilazila njima. No, iz današnje perspektive jasno mi je koliko sam dobila takvim odrastanjem u raznim kulturama, koliko je to raširilo moje vidike, koliko sam jezika naučila. Zato sam danas sretna zbog toga, jer jasno je da ti prošireni vidici utiču na moj rad, da se vide u mojim kolekcijama - priča Anamarija.
Objašnjava kako od petog razreda osnovne škole nije bilo nikakve dileme oko škole u koju želi ići. Već tada je znala da će to biti umjetnička škola, pa iako su roditelji mislili da će je to "proći", a ona sama je dugo razmišljala o slikarstvu, da bi zatim osvijestila činjenicu da i u slikarstvu radi sa tkaninama.
- Oduvijek sam se najbolje osjećala kada bih nešto radila, nešto stvorila vlastitim rukama. I u slikarstvu sam dugo radila s materijalima, pronašla neke svoje načine kako da ih "montiram" na platno. Ispalo je da se ne mogu maknuti od krpica i da je moda neki moj prirodni put. No, ja zaista volim sve grane umjetnosti, da sam muško, vjerojatno bih kiparila u drvetu, a tko zna, možda me i to čeka negdje u budućnosti, jer volim sve što je opipljivo, strukturalno, objekte koje mogu nadograditi i staviti u prostor - ističe.
Priča mi kako nije bila super đak u srednjoj školi, ali kako joj je profesorica Suzana Budimir već tada rekla: "Ti si samo za modu." Ona je, kaže Anamarija, prepoznala njen talent i maksimalno ga gurala. I tako je upisala, a 2010. i diplomirala na poznatom milanskom Institutu Marangoni Design.
- Nakon toga je sve išlo prirodno, meni je odmah bilo posve normalno da nešto nacrtam i onda to realiziram - kaže.
Naravno, priznaje da nije bilo lako odrastati s poznatim prezimenom:
- Uvijek je takvo prezime teret. Ja moram dati ne 100 posto nego uvijek 120 posto i kod mene nema mjesta za pogreške, uvijek sam pod posebnom lupom. Na sreću, ja sam i takva osobnost, prava radoholičarka koja ništa ne radi polovično. No, to ne znači da želim da ono što radim bude svima lijepo. To je nemoguće. Zato je studij u Italiji za mene bio toliko važan. Tamo nitko nije znao tko sam, čija sam kći i koliko je moj tata poznat. Iz te anonimnosti sam izgradila samu sebe, isprofilirala modu koju i danas radim - objašnjava Anamarija, a na pitanje koliko je u svemu tome bilo i poznatog splitskog dišpeta kaže:
- Takvi smo mi, ništa bez dišpeta. Uvijek guraj dalje.
Ona sama zaista je daleko dogurala, a ja se s nekom posebnom nježnošću sjećam njenih prvim mladenačkih kolekcija koje je predstavljala na tadašnjem Cro-à-Porteru, kada je cijela njena obitelj uvijek bila uz nju i jasno pokazivala koliko navijaju za njen uspjeh.
- Oni su najbolje znali koliko su mi važne te revije, koliko mi je bilo važno da pokažem koliko i kako znam raditi. Bilo je svih ovih godina oko mene i mog rada različitih ljudi, različitih interesa, ali ja sam na svu sreću brzo naučila tko su mi pravi prijatelji, tko su ljudi koji čvrsto stoje uz mene - govori.
Od samih početaka, iako je počela vrlo mlada, profilirala se u modnu kreatoricu koja radi izuzetno ženstvene i elegantne kolekcije. Ona to potvrđuje i kaže kako to izlazi iz njene osobnosti. Kroz smijeh zaključuje kako je očito stara duša, jer u biti njene mode su kreacije koje kao da dolaze iz nekih drugih vremena. Ona radi za žene koje su posebne, elegantne, profinjene i kaže:
- Smatram se ženstvenom osobom i volim slaviti žensko tijelo. Najbitnije mi je kako se žena osjeća u nekoj od mojih haljina, jer ako se one osjećaju dobro, onda će znati nositi moju odjeću i će izgledati najbolje moguće. Najviše volim kada mi žene kažu da odijevaju moje haljine kada im je loš dan ili su u PMS-u, jer onda znaju da će im odjeća pomoći da dan pred njima bude bolji. To je ono što želim postići, kreirati odjeću koja će veseliti ženu koja ju nosi.
Pitam je za njene izlete u mušku modu, a ona kroz smije kaže:
- Imam ja tatu i brata koji isto žele biti dobro odjeveni i lijepo izgledati. A na pitanje što je za nju dobro odjeven muškarac, opet poteže kartu elegancije i kaže kako nema "lipšeg" od zgodnog momka u fino skrojenom odijelu, koji ispod njega nosi dobru majicu, ima neke finije tenisice i obavezne sunčane naočale:
- Ali nema kod nas baš puno takvih, pa ih moram tražiti preko granice - kaže.
Smijemo se obje nad tom istinom, a to nas odvodi ravno u tračanje političara i TV voditelja koji se u pravilu pojavljuju u predugim hlačama, s tzv. harmonikicom na nogavicama.
- Zaista ne razumijem, gdje je nestala kultura odijevanja - kaže Anamarija i priča mi kako je odijevanje između ostalog i način da se pokaže poštovanje prema institucijama i drugim ljudima:
- Na fakultetu u Milanu nije se moglo dogoditi da netko dođe na ispit bez da poštuje pravila odijevanja. Crno je bilo obavezno, kao i fina štikla za nas djevojke. Tako odjevene pokazivale smo da poštujemo fakultet, profesore, ali i svoj rad. Zato danas toliko žalim što se sve to gubi. Ove jeseni mi je kći krenula u školu i ja ne vjerujem kako odjevena djeca dolaze u razred. Ja bih im obavezno vratila školske uniforme, da se zna neki red - zaključuje Anamarija.
Kaže kako je ona od kreativaca koji uvijek sebi nađu posla, pa je tako kroz pandemiju počela crtati ilustracije za dječje slikovnice, a lani je uspjela organizirati i veliku reviju nove kolekcije u Milanu. Na to je posebno ponosna jer je dokazala da može uspjeti i kada je najteže, i to u gradu koji slovi za jednu od europskih prijestolnica mode. Na pitanje zašto nikada nije posao preselila u metropolu, odgovara da ne može bez mora, ali i da želi drugima, posebno mladima, dokazati da se i u Splitu može voditi vrlo ozbiljan posao. Objašnjava da joj se samo spava ako je duže od tri dana u Zagrebu. Ne može bez mora i sunca. Baš je prošli tjedan ta tri dana bila ovdje, na drugom izdanju Ateliera predstavila novu kolekciju s kojom je jako zadovoljna. Za nju je revija uvijek priča, poput neke kazališne predstave, mora imati svoj početak, zaplet, vrhunac i kraj i nakon toga svima mora biti jasno što je kreator želio reći.
- Obožavam revije, i zaista ne znam kako ljudi mogu bez njih. Ne razumijem ni one koji kupuju putem interneta, bilo odjeću, bilo materijale za kolekcije. Ja moram sve to vidjeti, opipati - kaže.
Ona uz kreacije radi i kao predavačica, u Calegariju podučava povijest odijevanja i mode, a nju samu nadahnjuje baš sve, od romana i filmova, preko arhitekture, glazbe, sve do siluete njene majke. Najviše voli profinjenu ženstvenost iz nekih prošlih vremena i kaže da baš to želi reinterpretirati u svakoj novoj kolekciji. Sudeći po ženama koje vole njenu modu, u tome odlično uspijeva:
- Uvijek će netko doći jednom i kupiti neku haljinu. Ali kada se neka žena vrati deseti put, e to je uspjeh. To je za mene sreća - ističe.
VIDEO Matthew Perry, Chandler iz 'Prijatelja', uništio je svoj život: 'Na odvikavanje sam potrošio 69 mil. kn'
