Bivša pjevačica grupe Flare Anđa Marić prije devet godina dobila je dijagnozu koja joj je zauvijek promijenila život. Liječnici su nakon potvrde da se radi o multipli sklerozi davali najgore prognoze. Uvjeravali su je da će od tog trenutka biti samo gore, ali Anđa se nije dala. Nije odustala od borbe za sebe i bolji život niti je dopustila da ju autoimuna bolest odredi po svim linijama, a sada u prvom intervjuu nakon dvije godine,otkriva kako joj je poznanstvo, a kasnije prijateljstvo i poslovno partnerstvo, sa svestranom novinarkom, spisateljicom, diplomiranom dramaturginjom i certificiranom facilitatoricom modaliteta Access Consciousness facilitatoricom Ninom Skorup okrenulo život za 180 stupnjeva.
– Znamo se dvadesetak godina. Ako se dobro sjećam, upoznale smo se u radionici dizajnera Ivice Klarića kojeg smo obje voljele. Ja sam znala Ninu s Glamur Caffea, kao novinarku i famoznu “it girl” – započinje Anđa priču o prijateljstvu koje je obilježilo njen život puno kasnije, ali zapravo u pravo vrijeme. Naš je sljedeći susret bio nakon modne Jane – najvećeg modnog događaja u Sloveniji i tada cijeloj regiji. Poslije revije su ona i Viktor Drago došli k nama u goste. Nakon toga sve do našeg susreta dvadeset godina poslije, sa zanimanjem sam je pratila jer sve što je radila bilo je vrlo jedinstveno i imala je vibru svjetskosti – prepričava nam Anđa o poznanstvu za koje u razgovoru u jednom trenutku ističe da joj je zasigurno spasilo život, ali kako je točno došlo do toga objašnjava u nastavku. – Posljednji javni događaj na koji sam išla bila je Severinina promocija albuma 2019. godine. Iako sam se prije ispričala Severini da neću doći jer mi je muka da me ljudi sažalijevaju kad me vide kako hodam sa štapom i zaključuju da mi je grozno, nešto mi nije dalo mira i morala sam otići. Tamo mi je prišla Nina nakon mnogo godina neviđanja u jednom trenutku rekavši: “Možda je došlo vrijeme da se nas dvije stvarno vidimo” – započinje Anđa koja nam odmah daje do znanja da zazire od sažaljenja koje ljudi osjećaju zbog bolesti. Prisjetila se i razgovora sa Severinom uoči promocije, koja je potpuno razumjela zašto se ne želi doći.
– Rekla je da shvaća moje razloge jer ljudi su takvi... Sjećam se kako je rekla: “Anđo, ljudi su razapeli Isusa na križ, toliko mogu biti grozni” – kaže nam. – Kad imate neko stanje ili dijagnozu, to u ljudima izaziva potrebu da vam nude pomoć, na način koji oni misle da treba, neko “čudo” ili vam pokušavaju nešto prodati. Inače bih odmah imala otpor prema tome, ali ovo je bila Nina Skorup i znala sam da mora biti nešto jako super pa sam odmah pristala – govori bivša pjevačica koja je tada išla u Njemačku po drugo mišljenje neurologa, a Nina se zaputila u Ameriku te je susret uslijedio tek dva mjeseca poslije.
– Neurolozi u Njemačkoj dali su mi grozne prognoze i bila sam puna inata i odlučnosti da se još više zauzmem za sebe i dokažem sebi da nisu u pravu. Tada sam već godinama strastveno meditirala i radila po tehnici Joea Dispenze, ali napredak je bio spor, izgledalo je da sam samo održavala status quo – veli nam Marić koja priznaje da je svo vrijeme zapravo vapila za osobnim učiteljem i pristupom rada jedan na jedan. – Nešto poput Mister Miyagi u Karate Kid, tako sam to zamišljala. Znala sam da ću uspjeti samo nisam znala kako. Priželjkivala sam učitelja mudraca a dobila sam ga ali u tijelu zgodne žene mojih godina – šali se Anđa kojoj je Nina, kaže, kao verificirana facilitatorica promjene i svjesnosti u sklopu Bars tečaja, ukazala na beskompromisno i slobodno življenje, unatoč groznim prognozama njemačkih neurologa.
– Sjećam se tog dana kao danas. U fast forwardu – rekla mi je da samo legnem, da se opustim i da ne moram kognitivno i unaprijed ništa znati o tome što će uslijediti. To je za mene, koja sam do tada funkcionirala iz uma pokušavši razumjeti sve što mi se događa te na koji će se način nešto promijeniti, bilo jako neobično – govori Anđa priznajući da se nakon dugo vremena osjetila živom. – Moj um je, s druge strane, bio potpuno zbunjen i nekako potpuno suvišan. Tijelo je preuzelo kormilo, zapravo, vratilo je vodstvo nad samim sobom. Ubrzo sam otišla na njezin Bars class (hrv. tečaj), još uvijek potpuno zbunjena svime, ne shvaćajući što je to zapravo, ali tijelo me vodilo i iako to nisam mogla to sebi objasniti, cijelo moje biće govorilo je DA – pojašnjava nam Anđa detalje o tehnici koja joj je promijenila život. Premda je tečaj, kao neinvazivna i oslobađajuća tehnika čija su djelovanja, uvjerava nas, znanstveno dokazana, zaživio u 173 države svijeta te ga koriste korporacije, škole pa čak i zatvori, ovdje za njega malo tko zna. Zajedno s Ninom, Anđa je prošle godine održavala tečajeve u Španjolskoj i Brazilu, a u pandemijskim uvjetima, s klijentima iz svih krajeva svijeta sada sve provode online.
– Svijet se u posljednjih godinu dana potpuno promijenio i pokazao nam da nije ništa fiksno, da je “sigurnost” izmišljeni koncept, a zemlja nam je pokazala kako se brzo može regenerirati. Sreća da postoji internet pa smo iako u karanteni, povezaniji s cijelim svijetom nego ikad prije. Super da se ovo dogodilo sada, a ne prije 20 godina ili više. Ne možemo reći da smo jako usamljeni dok postoji Wi-Fi, frendovi i drage osobe online, zar ne? Tijekom cijele prošle godine radile smo tako s ljudima iz cijelog svijeta. Zbog pandemije, “Barsi” se mogu facilitirati online preko Zooma. Uskoro počinjemo s tečajevima uživo i ponovno ćemo putovati, a tome se jako veselimo – ne skriva entuzijazam 44-godišnjakinja koja nadalje ilustrira benefite tečaja. – Za vrijeme i nakon tečaja je kao da ispraznite smeće sa svojeg računala – hard disk radi brže i ima mjesta za nove stvari. Uključuje tijelo, zapravo nas povezuje s njime – što je vrlo korisno u ovoj vladavini uma kada nas naše misli i njihov neprekidan žamor izluđuju i njihovi smo taoci – kaže nam, ali naglašava ipak bitnu stvar.
– Nije to nekakav mehanički proces poput operacije. Svjesnost je prisutna samo onoliko koliko smo je voljni imati, odnosno primiti – zaključuje Marić i naglašava da je Nina bila poput goriva za njezinu raketu ističući da je izvrstan facilitator, a kako je iz polaznice postala pravi primjer djelovanja zanimalo nas je kome je dalje namijenjen tečaj. – Lakše je reći za koga nije... Nije za one koji vole svoju ulogu žrtve i nije za one koji vjeruju u svoje priče i svoja opravdanja vjerovati zašto je nešto teško ili nemoguće – odlučno tvrdi bivša pjevačica koja je nekoć aktivno pisala blogove i priče za djecu, a jednom je i najavila kako bi ih voljela ekranizirati pa nas je zanimalo kako napreduje ta ideja. – “Afra”, moj prvi roman za djecu preveden je na engleski i španjolski jezik i priprema se za izdanje na tim tržištima, a s Ninom smo ga, zajedno s mojim drugim romanom za djecu, “Tajna Zmajskog Mosta”, počele pripremati za kazališta. Divno je da je Nina i spisateljica i dramaturginja i osim što tečaj Bars radimo zajedno, uspješno surađujemo i na taj način – pohvalila nam se ne skrivajući osmijeh na licu pun inspiracije. Premda je posljednji put mikrofon držala 2009. godine, kada je izašao njezin zadnji album za jednu mađarsku diskografsku kuću, hrvatskoj javnosti će ostati uglavnom poznata kao mezzosopran dok pjeva “Srebrni” kao članica benda Flare j je osnovala s bratom Jerkom. Pjesma je to kojom se i danas opjevavaju nesretne ljubavi, a s obzirom na to da je glazba bila veliki dio njezina života, htjeli smo znati planira li povratak. – Ne nedostaje mi glazba, trenutačno ne razmišljam o tome. Ali, pitam se zaista, što je sve moguće? – odgovara sa samozatajnim smiješkom. Protekla godina, koja je bila i ostala u znaku pandemije i potresa i za mnoge je bila izuzetno teška, pokazala nam je tko smo i kakvi smo u krizi, a ako pitamo Anđu kako ona gleda na to, ne štedi riječi te se osvrće se na kompletno stanje nacije.
– Ljudi u Hrvatskoj općenito previše cmizdre i fokus im je uglavnom na negativnim stvarima, ne shvaćajući da doslovno žive u jednoj od najljepših i najboljih zemalja za život (hrana, sloboda kretanja, priroda). Mislim da to shvaćaju oni koji su malo putovali. Sjećam se kako su žalili što je lockdown, a onda se dogodio prvi potres i pokazao nam koliko može biti gore. Meni je barem pokazao koliko mogu biti sretna što imam topli dom, krevet, hranu i sve ugodnosti normalnog života. No to se ubrzo zaboravilo i uskoro je većina ljudi nastavila naricati za nestankom “normalnog” života na koji su navikli i kako su ga planirali živjeti. Onda se dogodio i ovaj drugi niz strašnih potresa i pokazao nam kako sigurnost ne postoji, i ne znam, barem meni, zahvalnost za sve što imam. A bila sam i ganuta brzinom reakcije cijele Hrvatske, ljudi koji su željeli pomoći stradalima – posve je iskrena Anđa, majka 17-godišnjeg Gašpera kojeg je dobila u braku sa Slovencem Primožem Dolničarom, a danas nakon turbulentnog razvoda, ostali su u korektnim odnosima.
– Gašper je super osoba, divno biće. Bio je i još uvijek je moja najdraža osoba i moj veliki prijatelj. Ne želim reći oslonac, jer ja kao roditelj trebam njemu biti oslonac, ali kad god mi treba, on je tu za mene. Baš su otišli, on, njegov brat i tata, bili su na ručku i došli po neke Gašpijeve stvari. Baš lijepo popodne smo imali – prepričava nam spisateljica koja kaže da joj je najveća podrška – ona koju vidi u ogledalu.
– Podršku mi daje i Nina koja nikada nije vjerovala u moja ograničenja i priču, moj sin, tata, braća i bliski prijatelji. I, naravno, moja čivavica Pusika – kaže nam ponosno, a na pitanje o cjelokupnom zdravstvenom stanju s obzirom na dijagnozu, odgovara odlučno.
– Ovo je kao da me pitate – kakav je tvoj život nakon što si dobila dijete? Drukčiji. Ja sam, super, živim, putujem, stvaram, ljubim. Ne određuje me dijagnoza, a najmanje imam potrebu izvještavati javnost o tome. Uostalom, svi imaju Instagram i društvene mreže, a oni koji žele znati kako sam uspjela okrenuti situaciju u svoju korist – mogu doći na naše tečajeve i saznati kako biti čudo – kaže Anđa i dodaje kako će za tri godine potrčati, a da joj je ovo tek priprema za pravi uzlet.
Bez obzira na zarazni optimizam koji zadržava tijekom cijelog razgovora, svjesna je da ponekad ima teških dana, ali uz sve što je naučila, zna kako se time nositi bolje nego prije. – Zahvaljujući svemu što sada znam, mnoštvu alata kojima raspolažem i svemu što sam naučila od svoje facilitatorice, loš dan više nije nešto što traje cijeli dan, možda nekoliko minuta ili sati. Što to znači? Sve samo jest, a mi tome dajemo predznak dobro ili loše. Ta opsesivna potjera za konstantnom srećom – to je kao da očekujemo da stalno bude sunčano i vedro. Ponekad je kiša, sjeta ili potreba za plačem – i to je OK, sasvim prirodna potreba, otpuštanje naboja. Ne lijepim na to predznak “loše”, ili “podbacila sam”, “očajna sam”, ne! Pitam što je sve moguće sada i kako može biti bolje – kaže nam razborito Anđa koja nam pri kraju razgovora napominje da ne zna za pravu definiciju optimizma, ali...
– To je za mene zahvalnost na svemu što imam i jesam sada i pitanje, a pritom divan alat “Kako može biti još bolje?” To se pitamo i kada se dogodi nešto loše i kada se, naravno, dogodi nešto dobro – pojašnjava nam Anđa koju smo zatražili na samom kraju razgovora, s obzirom na sve životne borbe koje izborila s osmijehom na licu, da nam otkrije koja je najteža odluka u životu koju je morala donijeti, a na koju je najponosnija. – Mogu li život svesti na samo jednu odluku? Imamo priliku stalno birati i odlučivati. Čak i kada nije bilo najbolje i kad je bilo super – uvijek možemo ponovno nešto izabrati, odlučiti, a čak i donijeti bolje odluke nego prije – kaže Marić za kraj.
Puno sreće,upornosti i strpljenja želim Anđi u toj borbi za zdravlje!!