Priča o Aniti Zannotti Štulec, dizajnerici koja stvara neodoljive (i obožavane) A shoo cipele, priča je o ženi koja je sve radila - i napravila - po svom. Zapravo je to priča o njenom jedinstvenom uspjehu na hrvatskom modnom nebu, a za potvrdu te teze dovoljno je reći da je svoj obućarski obrt otvorila u trenutku kada je završila srednju školu. Bilo je to proljeće 1991. godine, na samom početku Domovinskog rata. I baš je zato na početku našeg razgovora pitam odakle takva hrabrost jednoj osamnaestogodišnjakinji, a ona kaže:
- Koncept školovanja za ovo obrtničko zanimanje bio je takav da se paralelno usvajalo teoretsko znanja u školi i išlo na stručnu praksu u nekoj obrtničkoj radionici. Za mene je to bila svakodnevica, ujutro bih išla u školu, a poslije nastave u radionicu. Gospođa majstorica kod koje sam naukovala brzo je uočila moju kreativnost i preciznost, prepoznala u meni veliki potencijal. Savjetovala mi je da dolazim k njoj u radionicu svakodnevno, a meni ništa nije bilo draže od toga. Da, bilo je jako zahtjevno, tražilo potpunu posvećenost i odricanje, ali nije mi žao. Nakon četiri godine intenzivnog učenja i rada na svim fazama izrade svih tipova obuće imala sam potpuno praktično znanje i bila sam spremna otvoriti svoj obrt. Zahvaljujući mojoj "gazdarici", koja me nesebično preporučivala kolegama obrtnicima, ali i individualnim kupcima, obrt je profunkcionirao. Hrabrost i sigurnost proizašle su iz stečenog znanja i podrške moje obitelji i gazdarice čija su mi vrata uvijek bila otvorena za pomoć ili stručni savjet.
Priča mi Anita kako je kao malena djevojčica voljela šivati haljinice, suknjice, hlače, kaputiće, ali i čarape od tila za Barbike, kako je voljela crtati, pa bi je učiteljica iz likovnog često nagradila s dvije petice za jedan rad, jer je toliko odskakala od ostalih učenika. Slažemo se obje da je ženska ljubav prema cipelama u našim genima, a ja još pričam o jednoj neodoljivoj curici s mog otoka koja još nije znala govoriti, a kada bismo joj rekli "Idemo u grad", očiju punih sreće odgovarala "Pepe!", što je naravno značilo cipele. Anita priznaje da se i sama u maminim štiklama voljela igrati od trenutka kada je prohodala, a na pitanje postoje li uopće žene koje ne mare za cipele, odgovara:
- Što znači "ne mariti"? Ako se radi o odabiru cipela, ima žena koje tome posvećuju manje pažnje. No, kada je u pitanju održavanje cipela, tu ih je, na žalost, veći broj.
Nakon godina rada kao obrtnica ipak je odlučila upisati Tekstilno-tehnološki fakultet, o čemu kaže: - U vrijeme kada sam završila srednju školu majstorski ispit je bio najviša "stepenica" u mojoj struci. Kasnije, kada smo u Agenciji za strukovno obrazovanje, u kojoj sam aktivno sudjelovala, napravili program za dodiplomski studij, odlučila sam ga osobno testirati. I naravno položiti.
Priča mi kako su je dugogodišnji individualni rad s klijentima, te različite potrebe njihovih stopala, prisilili da sama nađe rješenja za neke probleme, što je radila posve intuitivno. No dok je studirala na TTF-u, predavanja iz nekih predmeta, primjerice iz anatomije i biomehanike, dali su joj stručnu potvrdu da je njen pristup bio ispravan. Istovremeno, razgovori s profesorima dodatno su joj pomogli razumjeti uzroke i otvorili nove vidike, koje sada primjenjuje u svom radu. Zbog svega toga tvrdi:
- Gledajući iz moje perspektive, pozitivno bih ocijenila studiranje nakon nekoliko godina radnog iskustva u struci, jer mi se čini da je tako cijeli taj proces smisleniji.
Obje se slažemo da je kreiranje uvijek bolje i lakše uz vrhunsku zanatsku potkovanost, a Anita naglašava kako se to u njenom radu neprestano isprepliće. - Jednostavno, moje iskustvo u izradi obuće i spoznaja o stopalima toliko su usko povezani da prilikom kreiranja nekog novog modela unaprijed razmišljam o tehničkoj izvedivosti, poštivanju standarda struke i estetskoj vrijednosti konačnog proizvoda, novog para cipela.
Uz estetiku u prvom je planu uvijek kvaliteta, cipele od prave kože, a ona odgovara: - Prirodno je prirodno! Prirodna koža je podatnija za rad, udobnija za nošenje, izdržljivija i u konačnici uvijek opravda ulaganje.
No, Anita odavno ne staje na nekom komadu kože koji kupi, već su njene cipele prepoznatljive i po specifičnim materijalima od kojih su izrađene, poput kože na koju je bila aplicirana čipka.
- Naše klijentice su često željele total look. Uz prirodnu kožu kao bazu za rad okušala sam se i u apliciranju drugih materijala - čipke, svile, štrasa, kristala, cirkona, koralja, pa čak i dijamanata. To je popriličan izazov, ali i veliko zadovoljstvo - kaže Anita. I priča mi o zgodi s predstavljanja baš te kolekcije "čipkastih" cipela:
- Tada se dogodila mala nesmotrenost koja je meni bila veliki kompliment. Predstavila sam svoju kolekciju obuće od čipke uz modele jednog hrvatskog dizajnera odjeće, a nakon revije u jednoj tiskovini je izašao komentar kako su uz kolekciju tog dizajnera cipele bile iz Londona, a stranicu dalje bio je osvrt na moj nastup i objavljene su iste fotografije mojih cipela. Za mene je to bio veliki kompliment, jer netko je moju kolekciju svrstao u red londonskih dizajnera.
Pitam je stoga koji joj je od brojnih dizajniranih modela najdraži, a ona kaže: - Svi modeli cipela koje sam do sada izradila, a bilo ih je u ovih 30-ak godina zaista mnogo, dragi su mi jer sam u svaki od njih ugradila dio sebe. No, ako bih trebala izdvojiti jedan, bio bi to moj Shootacchi, tj. šestinski opanak na visoku potpeticu i taj sam dizajn zaštitila u Agenciji za intelektualno vlasništvo.
Anita objašnjava da kao i svi dizajneri nastoji pratiti trendove i klijentima ponuditi nove modele. No, njena je usluga u prvom redu usmjerena na klijenta kao individuu, za svaku se mušteriju najčešće radi po mjeri i veći dio novih modela nastaje na taj način. No, i te modele ona objavljuje na društvenim mrežama, jer se zapravo radi o unikatnim kreacijama. Uz priču o mušterijama koje dolaze po cipele rađene po mjeri u priču automatski ulaze i buduće mladenke koje baš kod nje dolaze po cipele koje će nositi uz vjenčanicu. Što njima savjetuje?
- Drago mi je što mnoge djevojke žele za taj važan događaj upravo moje cipele i uvijek im savjetujem da ne eksperimentiraju s modelima s kojima nemaju iskustva, da vježbaju mišiće stopala nekoliko tjedana prije vjenčanja, a nerijetko im pomognem da odaberu model cipela koji će rado nositi i nakon vjenčanja - priča Anita, a uz osmijeh komentira i moju primjedbu da je većina nas žena spremna "patiti" zbog mode, prvenstveno zbog cipela s vrtoglavim potpeticama.
- To je individualno, no upoznala sam mnogo žena koje su spremne na nevjerojatne pothvate samo da bi za neku prigodu izgledale wow! Takvim su eksperimentima sklonije mlađe osobe - smatra Anita.
Kaže da je maksimalna visina potpetice koju ona radi 12 centimetara, ali i da je na ženskoj nozi zapravo najljepše vidjeti potpeticu od 8 do 8,5 cm. Tada noga ima onaj lijepi vretenasti oblik lista, a držanje tijela je uspravno i bez pretjeranog opterećenja. Za sebe kaže da bira cipele ovisno o prigodi, za rad naravno nosi niže potpetice i komotnije modele, a za poslovne i svečane prigode uvijek obuje cipele na visoku potpeticu.
I što drugo nego majstoricu vrhunskih seksi cipela pitati nego savjet što to svaka žena mora imati u svom ormariću za cipele. I što svakako iz njega treba izbaciti.
- Poželjno je da svaka žena ima bar dva-tri para klasičnih salonki (crne i nude boje), koje lako usklađuju uz razne odjevne kombinacije i nose za razne prigode. I pametno je investirati u neke polusandale u ljetnoj sezoni. A obuću koja nema anatomska pojačanja i koja ne drži stopala, ne bi trebalo nositi - kaže Anita, te naglašava kako uvijek ženama, ali i muškarcima, jer ona radi i muške cipele, preporučuje da daju prednost obući od prirodnih materijala, da imaju nekoliko pari cipela koje nose naizmjenično, a ne da uvijek nose samo jedan par cipela. Uz to, kada ih kupuju, da obavezno probaju obje cipele i da nastoje izabrati one koje će im već prilikom kupovine biti što udobnije. I da kupuju cipele kod obrtnika.
Priznala sam Aniti kako kada mi netko (uvijek je to muškarac) kaže da imam previše cipela, odgovaram citatom Coco Chanel koja je rekla da žena nikada ne može biti previše bogata, previše mršava i imati previše cipela.
Anita ima još "ubojitiji" odgovor: - Kao što nogometa na TV-u nikada nije previše, tako ni u ženskom ormariću nikada nije previše cipela.
Manekenka kojoj je bivši unakazio lice kiselinom danas ponosno pozira, a nedavno se i zaručila
