Najugledniji hrvatski redatelj Antun Vrdoljak kaže da je na svijet došao na čudan način. U sedmom mjesecu trudnoće majka mu je odlazeći u konobu pala niz stepenice. Nekoliko dana nije se javljao pa je otac s njom otišao doktoru Tonkoviću koji ga je upitao: “Hoćete li izgubiti samo dijete ili ženu i dijete?”. Savjetovao je carski rez prije vremena, ali mama nije dopustila. Rekla je da mater i dijete dijele istu sudbinu. Nakon par dana rodio se Antun Vrdoljak i u vrijeme kad nije bilo inkubatora za nedonoščad ostao živ. Kad govori o odrastanju, rado ističe glazbeno obrazovanje, što je, kaže tradicija u Imotskom.
– Nema Vrdoljaka u zadnjih sto godina koji nije završio solfeggio i nešto svirao. Kasnije sam, za vrijeme studija, od toga živio. Noću sam svirao trubu u barovima i prve dvije godine studija tako se financirao. Kad sam upoznao Branku, s kojom sam glumio trubača u jednoj tv-drami Ivice Ivanca i Marija Fanellija, Branka se zaljubila u trubu, a ja u Branku. Odonda smo zajedno – govori Vrdoljak.
Pamti da u vrijeme odrastanja u Imotskom nije bilo ni struje ni kina. Bio je rat, a u grad je došao jedan čudan čovjek, šareno odjeven. U to vrijeme, prisjeća se, vidjeti muškarca u kariranim hlačama i kariranoj košulji bilo je blago rečeno neobično. Jer, nosile su se samo bijele i plave. Imoćani bi se od bombardiranja skrili u Boškovu pećinu, jednu od nekoliko, a taj bi čovjek došao s kinoprojektorom i vrtio ga rukom. U toj pećini prvi put je gledao film, smrt Isusovu, razapinjanje na križ. Imao je, priča Vrdoljak, i gramofon pa je puštao i neke tonove. Poslije je postao veliki prijatelj sa sinom tog čovjeka, Gerhardom Ledićem, poznatim putujućim reporterom, te jedno vrijeme s njim čak i radio u novinarstvu, u Vjesniku u srijedu.
Nakon male mature upisao je gimnaziju u Osijeku, gdje je završio prva tri razreda i upoznao Fabijana Šovagovića.
– I tada je bio zanimljiv, krasan dečko, utjelovljenje morala, vrlo neovisan. Dolazio je iz situirane seljačke kuće i uvijek je imao što jesti. Mi u internatu nismo - 1947. i 1948. bile su godine gladi. Šovo je uvijek sjedio u prvoj klupi, a bio je nemoguće loš đak. Uvijek je sa sobom nosio gablec, kruh sa šunkom, maslom i medom, odlično. On bi jeo, a kad bi ga profesor prozvao da odgovara, podigao bi se na pol riti i rekao: “Zapišite vi meni jedan pa ću se ja drugi put javit”. To je bila permanentna rečenica – prisjeća se.
Profesor crtanja Ante Žunić bio je akademski slikar koji je tijekom rata bio scenograf u zagrebačkom HNK i predavač na Akademiji. Otišao je pogledati prvi ruski film u boji “Kameni cvijet” i rekao da boje nisu prirodne. Odmah je završio u zatvoru. Potjerali su ga i za kaznu poslali u Osijek da tamo bude nastavnik crtanja.
– Prekrasan čovjek koji me zavolio i tjerao da idem na Likovnu akademiju. Crtao sam za pola razreda. Svi su imali što jesti, a mi u domu smo gladovali. Crtao bih im za sendvič. Kad je Žunić zaključivao ocjene i došao do Šove, vidio je da od 12 predmeta Šovo ima 11 jedinica. Gleda i kaže: “Šovagoviću, da sam ja kao moje kolege, ne bih ti ni predavao crtanje, i dalje bih bio profesor na Akademiji. Što bi me bilo briga kakve su boje u ruskom filmu? Ne dam ja jedinicu, neću biti kao oni. Hajde, Tonči, nacrtaj mu nešto na brzinu”. Ja nacrtao, a on mu dao pet. Tako je Šovo imao 11 jedinica i jednu peticu – priča.
Vrdoljak i danas pamti strahote u obitelji tijekom Drugog svjetskog rata. Očev brat bio je profesor i 1941. otvorio je gimnaziju u Imotskom. Tri godine poslije došli su partizani i strijeljali ga jer su smatrali da je otvaranjem gimnazije zapravo surađivao s okupatorom. Tata mu je, prisjeća se, bio osupnut, protestirao je, vikao, pa je i on završio u zatvoru.
– Večer uoči strijeljanja došao sam u zatvor i stricu odnio večeru. Sav radostan dao mi je odjeću i rekao da ponesem to strini jer ih sve ujutro puštaju kući. Ja došao doma, to rekao, a tamo veselje. Ustao sam u pet ujutro, otišao po meso za ručak, stao u dugački red. Kad sam došao do mesarskog stola, jedan prijatelj pita: “Kako su ih mogli ubiti?“ “Koga?”, odgovorim. “Pa tvog strica i djeda? Evo, piše na vratima”. Moj stric bio je među 26 ljudi koji su tog jutra strijeljani. Tata je zbog protesta završio u zatvoru – govori Vrdoljak.
Kad je već bio na drugoj godini Akademije, ponovno se sreo sa Šovom koji mu je prišao, a Vrdoljak se silno obradovao. Bio je, priča, fin, gotovo sramežljiv, najmoralniji čovjek kojega je upoznao u svijetu filma i kazališta. Kad se uhvatio redateljske palice, baš je ponosni Šovagović igrao u nekoliko njegovih filmova. Iako je prešao s druge strane kamere, glumce, kaže, nikad nije zaboravio.
– “Glembajevi” su moj jedini projekt u kojemu nije igrao Boris Dvornik. Čak je i u “Prosjacima” bio u prvoj verziji, no kako mu je otac umirao od raka, Boris je samo pio. Nije htio govoriti zašto. Dvanaesti dan snimanja nije znao ni kako se zove ni koji se komad radi. I to mi je baš tako rekao. Prvi put je prema meni bio bezobrazan, nije se više mogao kontrolirati. Poslao sam ga kući, bio je četvrtak, a u ponedjeljak smo već snimali sa Šerbedžijom. Boris je došao, nije vjerovao da ću mu to učiniti. Nismo razgovarali pet godina, ali u to sam vrijeme doživljavao strašne napade i baš me on branio gdje god je stigao. Dizao mi je spomenike, ali nije htio razgovarati sa mnom – priča Vrdoljak.
Za 12 godina stajanja u ladici kultnih “Prosjaka i sinova” danas kaže tek: glupo, nasilno. Ali sličnu sudbinu doživio je i “Kiklop” s kojim je 11 puta išao na natječaj, a i film “Kad čuješ zvona” o kojemu mahom govore kao o najboljem Vrdoljakovu ostvarenju.
– Film je došao nakon desetljeća i gomile filmova s krivom slikom Drugoga svjetskog rata. Bio ja zabranjen, na cenzuri. Spasili smo ga jer smo s njim išli u Beograd na cenzuru. Scenarij je odobrila komisija, ali Jadranfilm to nije htio proizvesti. Direktor Jadranfilma rekao mi je: “Što ti hoćeš? Da padnem iz politike? Ni govora”. Utrčao je Duško Perković, beogradski producent, i rekao: “Ma tko ih šiša”. Da bi mu ministarstvo isplatilo posljednju ratu, morao je ići na tzv. kolaudaciju. Komisija je dopustila da dođe i Fadil Hadžić. Nakon projekcije nitko se nije micao niti progovorio riječ. A onda je ustao Milan Prelog, predsjednik komisije, i rekao: “Mislim da ovo je film koji smo odobrili i ja ću to potpisati”. Zvučao je kao da je htio dodati “pa makar zato išao i u zatvor”. Odmah su potpisali i drugi. Svi su se raspričali o filmu, Fadil je bio najglasniji. “Napokon pravi film o ratu. Samo nemoj mislit da će ga svi ovako prihvatit, znojit ćeš se ti još”, rekao je.
– Nažalost, Fadilove su se slutnje obistinile i cenzura je zabranila film. Dođem Ivanu Šiblu i kažem da je film zabranjen, a on će: “Samo ste mi vi još u životu trebali”. Već je, naime, bio izbačen iz CK zbog utakmice Dinamo - Partizan u Beogradu. Imali smo pravo i na beogradsku cenzuru i otišli smo onamo. Obje su dvorane bile popunjene, krcate, jer se pronio glas da sam napravio ‘antisrpski film’ i svi su ga došli pogledati. Poslije sam od Peke Dapčevića, predsjednika komisije, dobio brzojav, panegirik na dvije stranice “Ne poznajemo se, druže Vrdoljak, ali to je najbolji film koji je napravljen o našoj borbi. Tko kaže da to nije istina, laže, ja sam to prošao, doživio”, pisao je Dapčević.
Kad je pogledao “Kad čuješ zvona” s redateljem se poželio upoznati i Miroslav Krleža, a Antun Vrdoljak danas se može pohvaliti da je već tada prijateljevao s najvećima: Gavellom, Kombolom, Klaićem, Marinkovićem.
Uslijedili su klasici hrvatskog filma “U gori raste zelen bor”, “Deps”, “Mećava”..., remek-djela koja se i danas s užitkom gledaju.
A onda se, početkom Domovinskog rata, Vrdoljak ostavio režije i ušao u politiku. Njegova su dva sina bila u ratu, a on, govori, nije mogao sjediti doma prekriženih ruku. Sjeća se da se supruga Branka tada ljutila.
– Tko će raditi filmove? Sada napokon neće biti cenzura, neće biti zabrana, možeš raditi kako hoćeš – govorila je.
– Brat mi je kao hrvatski nacionalist odležao 3,5 godine na Golom otoku, sestra bila na prisilnom radu, stric je strijeljan, ćaća je bio u zatvoru. Ne može se to ignorirati, mislio sam. Slike iz Vukovara, Dubrovnika bile su prestrašne. Branka je govorila “bavi se svojim poslom”, moj najbolji prijatelj svih vremena Ranko Marinković držao joj je stranu i ponavljao “držite se filma”, a ja sam se ipak uputio na prvu sjednicu predsjedništva. Onda sam biran u Sabor, a potom i na mjesto direktora HRT-a.
Po izlasku iz politike Vrdoljak je snimio i “Dugu mračnu noć”, a sada je pred njim testament njegova života – film o generalu Anti Gotovini.
U međuvremenu uživa u krugu svoje velike obitelji, okružen s 14 unuka. Nikad, kaže, nije bio strog tata, a još manje djed. Taj je pedagoški stav naslijedio od svog oca.
– Kad su djeca u pitanju, nikad dosta ljubavi, zato ne treba škrtariti na njoj – kaže.
Lijep nacin da se progovori o zlocinima metodama i cenzurama komunisticke bande koju su osjetile tisuce ane samo gospdin Vrdoljak kog jako cijenim. A sto se u diktaturi moralo sve farbati u ruzicasto to je stvar straha i zlocina Nazalost i danas imamo crvene cenzurase po internetskim forumima. A zlocin je braniti zlocin