Ulogom majstora Josipa u seriji "Kud puklo da puklo" 32-godišnji Asim Ugljen približio se široj televizijskoj publici koja ga je dosad mogla gledati u brojnim filmskim uspješnicama. A kako je ta serija trenutačno najgledaniji sadržaj na malim ekranima, ne samo u Hrvatskoj nego i u Srbiji, tako je i Asimu postalo gotovo nemoguće prošetati se ulicom a da mu netko ne dobaci: "Gdje si, Josipe?" Nakon deset mjeseci intenzivnog snimanja, Asim se sada posvetio svojoj najvažnijoj životnoj ulozi, onoj očinskoj, te se brine o djeci Dinu i Leili, dok njegova supruga, također glumica Marta Bolfan Ugljen radi u kazalištu.
Jeste li uspjeli izaći iz uloge otkako više ne snimate?
Jesam, ali nikada i nisam toliko u ulozi da ne mogu iz nje izaći. Doduše, ljudi mi ne daju da izađem iz uloge i stalno im moram objašnjavati da se zovem Asim, a ne Josip. Svi mi viču: "Pa gdje si, Josipe?" i onda im moram objašnjavati da sam Asim Ugljen. Dogodilo mi se nedavno da sam svom sugovorniku rekao nešto u stilu: "Ma nemoj ne gnjaviti, žena će me ubiti". I onda mi je odvratio: "Dobro, nećemo zbog Dijane". Pa dok sam mu objasnio da mi Dijana nije žena, da je to samo u seriji i da stvarno imam ženu.
Koliko vam medijski interes i popularnost među gledateljima smetaju?
– Pa iskreno, i nije mi uvijek najugodnije. Ja sam se godinama klonio intervjua, domjenaka, novinara... nisam htio da me se fotografira. Ovdje je znalo biti i neugodnih situacija. Lijepo je kad te ljudi zaustave i kažu da im se sviđa serija, ali ponekad je to naporno. Neki dan jeo sam u jednom restoranu i dvije žene za susjednim stolom počele su me fotografirati. Osjećao sam se kao čimpanza strpana u kavez u zoološkom vrtu koju posjetitelji gledaju dok jede. U jednom mi je trenutku počelo toliko smetati da sam uzeo svoj mobitel i počeo nju fotkati. Kada me pitala što radim, odgovorio sam: "To vi radite meni i nije ugodno, je l' da?"
Kakav je vaš stav o sapunicama i tome što ih se često smatra manje vrijednim glumačkim poslom? Zašto je uopće došlo do takvog razmišljanja?
Bijeg od turizma
– Zato što smo mi "umjetnici", bavimo se umjetničkom formom i skloni smo sami sebi pridavati na važnosti da bismo lakše opravdali gluposti koje radimo na poslu. Budimo realni, imam 32 godine, ženu i dvoje djece i dogodi se da radim seriju, film ili predstavu gdje stojim u gaćama, mašem spolovilom i derem se neku glupost. To nije normalna pozicija za osobu mojih godina, štoviše – sumanuto je. Mi smo zabavljači. Ja sam Severina, Severina je ja. Ja isto moram zabaviti publiku i za to sam plaćen. I da citiram Kseniju Pajić: "Tko će se baviti sapunicama ako ne glumci?" Posao je posao, a roditelji su me učili da je svaki posao dobar ako ga pošteno radiš. Ljudi se rugaju smetlarima, ali da njih nema, mi bismo živjeli u smeću. I zašto su onda sapunice manje umjetničko djelo od neke predstave? Od čega bih trebao živjeti? Od tog umjetničkog djela koje mi plate nakon 13 mjeseci? Pa ja imam obitelj koju treba hraniti.
Ima li u seriji "Kud puklo da puklo" šala koje su nastale u vašoj glavi?
– Jako puno i to zahvaljujem Goranu Rukavini, koji nam je dao potpuno slobodu, te Novoj TV koja je njemu dala da nas pusti s lanca pa ima jako puno improvizacije i vjerujem da je baš zato serija tako dobro gledana. Uvjeren sam da iz improvizacije proizlazi najbolja gluma. Ne pamtim da mi je komercijalna televizija u komercijalnom projektu dala toliku slobodu. I time sam oduševljen.
Gluma nije bila vaš prvi odabir, počeli ste studirati turistički menadžment. Kako je došlo do glume?
– Turizam mi se nije dalo studirati, išao sam na fakultet samo da nešto studiram, ganjam djevojke i tulumarim. A u glumu sam krenuo slučajno. Nazvala me prijateljica iz srednje škole i rekla da im treba netko tko će "bariti" žene u jednoj kratkoj dokumentarnoj formi. U to doba bio sam dosta promiskuitetan mladić pa sam rekao da može. Upoznao sam Gorana Devića koji je taj projekt režirao i koji je rekao da bi po tome snimio film. Ponudio mi je ulogu samog sebe, a kako sam tamo radio s profesionalnim glumcima, često su mi govorili da odem na glumu. Film nikada nismo snimili jer akademija nije imala novca, ali sam se ja nakon dva mjeseca sjetio da mi je bilo super na probama. I otišao sam na prijamni.
I gluma je rat
Ali nakon prve godine studija u Osijeku odustali ste zbog politike. Što to znači?
– Tadašnji voditelj osječke akademije Zlatko Sviben napravio je hrpu proceduralnih grešaka na koje smo ga upozoravali, on je bio pametniji od svih, ali je bilo jasno da će otići. A ja sam se s njim posvadio na mrtvo ime, premda ga silno volim, i odlučio da, ako ide on, idem i ja. Zbog njega je akademija bila to što je bila, zbog njega sam tamo studirao.
Jedan od posljednjih filmova koje ste snimali jest film "Broj 55", priča o Domovinskom ratu. Shodno tome, pratite li zbivanja u šatoru u Savskoj 66?
– Ne pratim. Pokušavam biti apolitičan. Ljude nikad ne gledam kroz političko opredjeljenje, nego kroz to jesi li čovjek ili ne. Kod nas su ljevica i desnica poprilično krivo skrojene, to je jedna igra dviju stranki koje nas muzu već 20 i kusur godina i samo se rotiraju na pozicijama moći. Film "Broj 55" je težak, ali je bilo ugodno raditi s ekipom. Stajao sam na prozoru i snimao scenu u kojoj pucam po četnicima, dok su po meni pucali kuglicama s prahom. Tada sam shvatio da je rat prljava rabota u kojoj nikad ne bih htio sudjelovati. Dođu glavešine, dogovore se da će ratovati, pošalju 100 tisuća ljudi u rat, naoružaju djecu i ratuju za svoje interese. Dođe li ikad do rata, radije ću u zatvor nego u rat. U rat bih otišao jedino da mi netko pred kuću dođe. Previše je ljudi u Hrvatskoj platilo glavom da bi danas 200 obitelji držalo sav novac u državi, a ostatak kopao po kontejnerima.
Je li glumački posao u Hrvatskoj nalik na rat?
– Bome da! Svima savjetujem da ne upisuju akademiju, pogotovo ženama. Učinit ću sve što je u mojoj moći da se moja djeca time ne bave profesionalno. Imamo pet akademija, potpunu hiperprodukciju. Kazališta su odavno popunjena, ali istina je da se u posljednje vrijeme puno snima, no za ući u snimanja trebaš dobiti priliku. Ja sam imao sreću da već na prvom tjednu prve godine studija dobijem plaćeni posao. Nema to veze s talentom i upornošću, samo sa srećom.
Mislite li da je ženama općenito teže u životu?
– Ovisi u kojem društvu, ali generalno da. Što se glume tiče, tri je puta više glumica nego glumaca jer žene puno teže odustaju od svojih snova i upornije su. A općenito... nije lako biti žena jer živimo u svijetu koji kontroliraju muškarci, žene se moraju dvaput više dokazivati.
Fascinantno je promatrati kako ovi nazovi ,,napredni,, Muslimani svojoj djeci daju imena poput..Dino,Leila,Alen,Sara.......itd!