Da boy-bendovi ne moraju biti nužno zlo, svjedoče solo karijere dvojice protagonista koji su započeli upravo u pop ansamblima koji su devedesetih nicali kao gljive poslije kiše. Jedan je Robbie Williams, koji u sklopu turneje "XXV" iduće godine dolazi na dva koncerta u pulsku Arenu, 27. i 28. lipnja, a drugi Justin Timberlake. Obojica su među najuspješnijim solističkim imenima dvijetisućitih. I obojica su proizvod boy-band podžanra pop industrije koji je u devedesetima zavladao top-listama. Timberlake kao dio NSYNC, a Williams kao član bivših Take That. Backstreet Boys ovom ćemo prilikom preskočiti, mada su bitan dio trijumvirata boy-bandova bez kojih tada niste mogli proći ni na radiju, ni na televiziji.
Razliku među njima opisuje i porijeklo; Williams je Englez, "nastao" u Take That, a Timberlake Amerikanac, rastao u postavi NSYNC, što se jasno čuje i u njihovoj glazbi koju su kasnije ponudili kao solo izvođači. No, usprkos svim sličnostima u postanku, razlike su i goleme, od utjecaja i porijekla do izbora modela po kojima će voditi karijere. Williams se prvi osamostalio i prošao put od boy-banda do "bad boya" čiju auru je nemilice trošio, makar je morao i namjerno graditi nasilnim medijskim potezima. Doduše, pri usporedbi s još jednom britanskom primadonom, Amy Winehouse, nestašluci Williamsa, Keitha Richardsa i svađe braće Gallagher iz Oasis djeluju kao namještene reklamne kampanje.
Kako je to ime poput Robbieja Williamsa iz nekadašnje perolake pop kategorije kasnije napravilo ozbiljni face-lifting i postalo jedan od važnih solo igrača na terenu pop glazbe dvijetisućitih? Prije svega, mogli bismo reći da je bio talentiran i imao puno skrivenih aduta u rukavu. U pulsku Arenu dolazi deset godina nakon koncerta na maksimirskom stadionu pred 40-ak tisuća posjetilaca i točno dvadeset godina otkako je na legendarnom britanskom festivalu Knebworthu 2003. rasprodao tri večeri, gdje ga je ukupno vidjelo skoro pola milijuna ljudi. Bila su to najzlatnija vremena za Robbieja Williamsa koji je serijom albuma i singlova bliskih tadašnjem novom valu britpopa osvojio sve moguće top-ljestvice i bio prvi na listama trendinga.
Vidjeti ga u pulskoj Areni bit će najbolja prilika do sada, pogotovo nakon dvodnevnih fešti Foo Fightersa i večeri Arctic Monkeysa koje smo tamo imali prilike gledati. Dakako, i zbog izvrsnog ambijenta i ne prevelikog prostora Arene, koja prima nešto više od sedam tisuća ljudi, što je neusporedivo s golemim stadionima. Nisam ga gledao na Maksimiru, jer sam bio na moru za Veliku Gospu te godine, a kiša koja je lijevala djelomično je pokvarila ambijent, ali sam zato prije toga, 2011. godine, otišao u Milano na San Siro pogledati povratničku turneju Take That. Baš zato da provjerim zašto je Williams, nebitno "ružno pače" benda, postigao ovakav uspjeh, dok se Gary Barlow, koji je imao najveće šanse za solo karijeru, potpuno izgubio iz vidokruga javnosti.
Osim što se furao na image "lošeg dečka", Robbie Williams imao je još aduta u rukavu. U solističkoj karijeri inspiraciju je crpio iz povijesti britanske pop glazbe, pri čemu su se Elton John i Beatlesi nametali kao glavni uzori pjevačko/melodijske taktike, ali niti imena poput Georgea Michaela nisu bila daleko u pretvorbi Williamsa od estradnog izvođača prema stabilnoj, i čak zanimljivoj pop zvijezdi. Svojevremeno se na odličnom albumu "Swing When You're Winning" okušao u Sinatrinoj pjesmarici i swingerskoj eri velikih orkestara, započevši proboj na američko tržište gdje, kao ni mnogi drugi, nikada nije dostigao pozicije koje je osvojio u Velikoj Britaniji i Europi.
A one su bile respektabilne po novčanim i tržišnim pokazateljima. Svojevremeno drugim najskupljim diskografskim ugovorom - preko 82 milijuna funti, odmah iza Eltona Johna - Robbie Williams potpisao je tada novu vjernost EMI-ju, diskografskom koncernu koji je ionako posjedovao najveći dio repertoara engleske pop-povijesti, čitaj Beatlese, na koju se i Williams glasno nadovezao. Znamo li da je "Swing When You're Happy" u prvom tjednu prodaje u Britaniji 2002. zabilježio nakladu od 90.000 primjeraka, a istovremeno objavljen Mick Jaggerov solo album "Goddess In The Doorway" prodao se u deset puta manjoj količini, bio je jasniji pomak u tržišnom značaju starih i novih pop zvijezda.
Robbieja Williamsa na početku solo karijere moglo se nazvati i ružnim pačetom Take Thata: ne samo da je lider grupe bio Gary Barlow koji je potpisivao većinu materijala, nego na Williamsa nitko nije računao kao na globalnu pop zvijezdu. Vratio im je milo za drago već prvim solo albumom "Life Thru A Lens", a nakon toga sve je po njega krenulo uzbrdo s "I've Been Expecting You" i spomenutim "Swing When You're Winning".
Idući "Escapology" superiorno je marširao upravo takvom trasom, a zamjetan je bio i jači svirački potencijal albuma snimljenog manje-više uživo u studiju. Prema starim receptima Eltona Johna i Johna Lennona, Robbie Williams koristio je slične akordne krugove, a svoju odanost britanskom pop-imperiju demonstrirao je i tada i europskom press konferencijom održanom upravo u ambasadi Velike Britanije u Berlinu. Moglo bi se reći da je njegova karijera bila slično bezobzirno samoreklamirana poput one Oasisa, ali Williams je tijekom godina ono što je pričao, podlagao solidnom glazbom i strašću možda najboljeg mlađeg šoumena pop scene koji je očito grizao u poslu kojim se bavi.
Kod njega je uvijek bila vrlo bitna dobra zabava, ali, iako je naziv albuma govorio suprotno, nije sve bio eskapistični tulum. Na "Escapology", koliko god bila primjetna naslanjanja na poznate rukopise, Williams se očito namjerio postati "sam svoj autor", pa je dovoljan broj pjesama na albumu ušao u predio ambicioznijih tadašnjih britanskih domašaja. Nakon toga uslijedio je i "Robbie Williams Show", snimka koncerta koji je bio još jedan pametan komad pretvorbe pop povijesti u sadašnjost. Ambiciozni scenski maher dohvatio se i Elvisa Presleyja, a koncert u studijima Pinewood održan je nakon jednogodišnje apstinencije od koncertnih nastupa.
Skidajući povijesne obrasce pokušalo je slijediti Elvisov model s legendarnim nastupom "Comeback Special" iz 1968. godine, što se vidjelo po sličnoj scenografiji koncerta na kojemu je Robbie bio okružen odabranim brojem poklonika kojima je ulaznica u ruke "kapnula" preko fan kluba, scenskim pomagalima, plesačicama i lasvegaskom ikonografijom. Ako mu je prethodni snimljeni nastup u Royal Albert Hallu bio posveta swingu i rat-packu Sinatre, Deana Martina i Sammyja Daviesa Juniora, nije nelogično što je nakon toga spajanjem marketinške kampanje i scenske stature na red došao i sam kralj Elvis.
Sve to govori da je Robbie Williams tijekom karijere bio punokrvni scenski izvođač i zabavljač, te dakako pjevač, a ne "izmišljena" persona kakvim su ga "neprijatelji" htjeli prikazati.
Brojke govore u njegovu korist. Kako bi slavlje bilo upotpunjeno, turneju Robbieja Williamsa prati i kompilacijski album "XXV" na kojemu je ponovno snimio stare pjesme uz pratnju Metropole Orchestra, uz dodatak pet novih pjesama. Otkada je 1995. krenuo u solo vode, prodao je više od 85 milijuna albuma diljem svijeta, čime je jedan od najprodavanijih izvođača svih vremena. Vlasnik je 13 albuma koji su zasjeli na prvo mjesto britanske ljestvice albuma, po brojkama je prvi nakon Elvisa Presleyja među solo izvođačima, a na prvom mjestu imao je i 14 singlova. Williams ima i najviše osvojenih Brit nagrada, 18, među kojima su četiri za najboljeg muškog izvođača. Osvojio je i nagradu za doprinos britanskoj kulturi, a uključen je u Music Hall Of Fame Velike Britanije, nakon što je proglašen najvećim tamošnjim pop izvođačem 90-ih. Među brojnim nagradama, drži i Guinnessov svjetski rekord za najveći broj ulaznica za koncerte prodan u jednom danu, čak 1,6 milijuna, te najveći britanski nastup sa 375.000 prodanih ulaznica za tri dana nastupa na festivalu Knebworth, gdje je vjerojatno bilo i više ljudi.
VIDEO Napustio nas je Massimo Savić
