Za generaciju ovog autora Val Kilmer bio je kućno ime koje bi se spominjalo uz bilo kojeg glumca s ondašnje hollywoodske A-liste. S njim su se u to doba za titulu buduće ultimativne filmske zvijezde nadmetali Cristian Slater, Michael J. Fox, Tom Cruise, Kevin Bacon, Sean Penn… Bilo je to doba bedastih komedija poput “Top secreta” ili “Golog pištolja”, kao i “Ramba” i “Terminatora”. I “Top Guna”. Upravo je taj film u orbitu lansirao Toma Cruisea, s njim Kilmera, Anthonyja Edwardsa, Tima Robbinsa... Sasvim je sigurno da Val Kilmer nikada ne bi postao takvom zvijezdom da nije bilo uloge u kultnom filmu Tonyja Scotta, čiji nastavak uporno čekamo. I nastavilo se to filmovima “The Doors” i “Legendarni Tombstone”, činilo se da će Kilmer ući u svijet slave u kojem se glumci više ne moraju pojavljivati na audicijama, nego se uloge za njih pišu pa ih glume za mastan novac.
Ipak, to se nije dogodilo, negdje iza 2000. njegova karijera polagano klizi. Pogriješiti je lako, doći na loš glas i lakše, pa se činilo da će Val Kilmer ostati tek ikona 80-ih i 90-ih. Autentičnom ikonom, ali ipak tek ikonom jednog vremenskog okvira. Ne i više od toga. Međutim, glumcu se dogodilo i nešto daleko gore.
Kilmeru je 2014. dijagnosticiran rak grla, koji, u borbi za život, jedva svladava nakon dvije traheotomije zbog žlijezda koje su mu natekle u grlu te zbog tih zahvata praktički u potpunosti gubi glas. Odnosno, govori s jako puno muke, tek kada aktivira uređaj ugrađen u grlo. Četiri godine prošle su od liječenja, recidiva nema, no “Jim Morrison” izgubio je glas.
Dugo Kilmer nije želio izlaziti u javnost sa svojim zdravstvenim problemima, što je sasvim razumljivo, no na kraju je popustio pa su o stvarnoj težini raka koji je pobijedio posvjedočili novinari američkih medija s kojima je kontaktirao.

Dokumentarac je iznenađenje na više načina
I doista, ne znate o kakvoj se situaciji radi dok ne čujete glumčev glas, za koji je on odlučio da ga se neće stidjeti, već je ponudio cijeloj globalnoj javnosti da ga čuje, i to u autobiografskom filmu nazvanom jednostavno – “Val”. Moramo reći da će vas, ako se odlučite otvoriti Amazon Prime Video, gdje je film dostupan, dočekati iznenađenje na više načina. U pravom je smislu riječi “Val” autobiografski film, jer je mahom sastavljen od snimaka koje je Kilmer radio ili kod kuće ili tijekom snimanja, zajedno s obiteljskim snimkama i kada je bio dječak i iz braka s Joanne Whalley, koju je upoznao u Londonu kada je ona glumila u predstavi koju je režirao tada široj javnosti još nepoznati Danny Boyle. Uz, normalno, isječke iz brojnih filmova u kojima je glumio, kao i iz onih u kojima nije nastupio, ali je u njima žarko želio imati udjela.

Suvremenih je kadrova razmjerno doista malo u odnosu na taj zaista vrijedan arhivski materijal. Dobije se puno više od borbe za život, znatno je prije ovaj dokumentarac priča o životu umjetnika, pa makar on bio netko poput Vala Kilmera, koji je mogao ostvariti daleko više nego što ipak jest. No iskrenost je još jedna od kvaliteta ovog filma pa će se glumac dotaknuti i te činjenice. Ne sjećamo se da smo ranije vidjeli prikaz uspona i pada jednog mladog hollywoodskog glumca do sada s bonus-sadržajem pronalaženja nove energije u vlastitoj kreaciji, kao i u svladavanju bolesti. Glumac, jasno, ne govori svojim glasom, već naraciju filma radi njegov sin Jack, također mladi glumac. Tako je i pošteno, sigurno se ne bi dobila atmosfera u ovom dokumentarcu da je naracija prepuštena drugom glumcu. Glumcu je napravljen i simulator glasa na temelju starih snimki i umjetne inteligencije, koji će moći koristiti u stvarnom životu. Materijal je, dakle, ležao u nekoj škrinji Kilmerova doma, a nakon što ga je našao, poslao je sav materijal, a nije ga bilo malo, na digitalizaciju montažeru Leu Scottu.

Ulazak u glumčev život
Bile su potrebne godine da bi se sve obavilo, no kada je Scott s kolegom Ting Poom vidio čega sve tu ima, nabacio je Kilmeru ideju da bi od svega doista vrijedilo napraviti dokumentarni film o njegovu hollywoodskom životu. I ovaj je pristao, pronađeno je rješenje za glas pa je snimljen ovaj doista dirljiv dokumentarac. U “Valu” se čini da je gledatelj doista dobio ekskluzivno pravo ulaska u glumčev život i njegovu privatnost te uvid u karijeru sa svim njenim usponima i padovima. Ima ih koji tako ne misle jer smatraju da već samo stvaranje ovog filma daje Kilmeru više nego što je zapravo zaslužio, jer je činjenica kako je svoje najbolje uloge ostvario kao sporedni glumac. Da nije bilo “The Doorsa” Olivera Stonea, on doista ne bi imao nijednu pamtljivu glavnu glumačku ulogu, ostao bi mu jedino “Batman Forever”, gdje je ulogu zaogrnutog križara preuzeo od Michaela Keatona. Ono što je Vala Kilmera spriječilo da postane dijelom A-liste jest njegov karakter, ćudljivost, bio je na glasu kao jako težak, sklon pretjerivanju u detaljima, prenaglašenoj potrazi za savršenstvom. I to ga je na kraju odmaknulo od najboljih uloga i redatelja, što i priznaje u jednoj kraćoj sekvenci filma, i to tako da sugerira kako se možda s time ne može pomiriti, jer o tome progovara kroz arhivske snimke gostovanja u megapopularnim domaćim talk-showovima poput Opre Winfrey i Davida Lettermana, koji ga o tome pitaju, a on ne daje konkretne odgovore. Nama pak kao da poručuje “vidite, ja sam tamo ipak bio pozvan, pa sam zacijelo bio i važan”. I ne morate biti neki veliki fan Vala Kilmera da bi vam se sve to svidjelo u dovoljnoj mjeri da ostanete pred ekranom do kraja filma. Jer, ima tu različitih originalnih pikanterija.
Primjerice, kao dječak Kilmer se veselio ulozi Batmana, jer to je ostvarenje sna svakog američkog dječaka, no samo dok nije otkrio sve “čari” Batmanova kostima, koji je prekrut i ispod čije se maske jedva diše pa se cijela uloga pretvorila u malu noćnu moru iz koje ga nije mogla spasiti ni u ono vrijeme posebno čarobna Nicole Kidman. Možda će najširu publiku zainteresirati snimke Marlona Branda sa snimanja “Otoka doktora Moreaua”, gdje je veliki glumac bio u poznijim godinama te mu je to bio i jedan od posljednjih filmova.

“Bila je to konačno moja prilika da radim s Marlonom Brandom. No film je bio proklet od početka. Prvi je redatelj bio Richard Stanley, koji je bio talentiran, ali nije nikada režirao ništa ovako veliko pa je odmah nakon što je počeo snimati zamijenjen iskusnim Johnom Frankenheimerom. Njegov je zadatak bio dovesti pod kontrolu produkciju, koja je već tjednima bila daleko te je namjerio dovršiti film što je brže moguće, nije želio odvojiti vremena da bi istražio Marlonove ideje. Kada je to Marlonu postalo jasno, prestao je unositi svoj genij u taj film, što je za mene bilo uništavajuće”, glumčeve su misli o filmu koji doista nije prošao nešto posebno, ostavši vrlo loše ocijenjen i od kritike i publike.
Kilmerove su snimke doista potencijalno blago filmskih kroničara jer je u filmu nekoliko njegovih snimaka sa seta “Otoka doktora Moreaua” u kojima se on i drugi glumci, poput Davida Thewlisa, pitaju gdje je Brando, jer je na njegovu mjestu – zamjena. Odgovor je stigao brzo, veliki glumac radije se odmorio nakon dobre čašice, Kilmerov ga objektiv nalazi u ležaljci, a ovaj mu naređuje da mu je malo – pogurne. I ovdje vidimo prilično zaguljen glumčev karakter kroz scenu u kojoj je na probu s Frankenheimerom donio kameru te je odbijao isključiti svađajući se pri tome s redateljem zbog nekakve ne osobito važne situacije s ionako napetog snimanja propalog filma, kako je to već izgledalo u samom početku. Zanimljivo je i kako ne spominje navodno neslaganje s Brandom, nego apsolutno divljenje, a i danas se, nakon 25 godina, mogu pronaći novinski napisi o tome kako je između dvojice bilo napetosti. Bio je to za Kilmera dvostruki poraz, jer nije uspio napraviti veliki film sa svojim omiljenim glumcem, a na setu filma uručeni su mu i dokumenti za razvod od odvjetnika Joanne Whalley. Ni o tom dijelu glumčeva života ne doznajemo previše, razloge razvoda sveo je na dugotrajnu odvojenost zbog snimanja, a prije smo doznali da je Whalley upoznao na snimanju filma “Willow”. I to bi bilo to.

Cijeli je dokumentarac usredotočen na glumčevu karijeru, jedino privatno o čemu govori jest otac, koji je nakon smrti ostavio dugove koje je glumac vraćao sam, te djeca. Ali i o bratu Wesleyu koji je prominentan u snimkama s početka filma te ga je Val očito smatrao srodnom dušom. No Wesley se 1977. utopio u jacuzziju obiteljske kuće, u koji je pao nakon napada epilepsije. Ostavilo je to dubok trag na glumcu, a daleko više na ocu, za kojeg kaže da se od tog gubitka nije nikada oporavio. Čini se iz prikazanog da je brata doista obožavao i divio mu se.
“Moj mlađi brat Wesley želio je postati redatelj, bio je umjetnički genij prema čijoj je maštovitosti moja bila ništavna. Većinu se vremena bavio umjetnošću, radio remakeove filmova koje je najviše volio”, opisao je brata.

Stvaranje lika u “Top Gunu”
Interesantno je da je niz njihovu ulicu bio i ranč Roya Rogersa koji je otac kupio te su se tamo i preselili. Bilo je to, međutim, i mjesto velike tragedije njegova brata. Nekako iz viđenoga ispada da je odnos s Wesleyjem, a posebice taj nesretni događaj, utjecao na to da Kilmer postane glumac, da shvati da je to jedino što želi raditi.
Upravo nekako u vrijeme te tragedije postao je i najmlađa osoba primljena u prestižnu dramsku školu Juilliard u New Yorku, koju su pohađali i glumci poput Viole Davis, Kelseyja Grammera, Anthonyja Mackieja, Kevina Klinea, Williama Hurta, Robina Williamsa, da nabrojimo samo neke od vrhunskih američkih dramskih glumaca. Ipak, tijekom svog formiranja u glumca nailazio je na ozbiljna razočaranja, na situacije u kojima ga se nije gledalo kao na buduću veliku zvijezdu. Dvije godine nakon završetka škole dobio je priliku u velikoj predstavi “Slab Boys”. Ali samo da bi ga se zamolilo da prihvati prvu sporednu ulogu, jer je raspoloživ bio – Kevin Bacon, pa onda i drugu sporednu ulogu, jer je raspoloživ bio – Sean Penn. I ta je uloga na kraju bila najnezahvalnija, njegov je lik bio meta svake šale. No odigrao ju je i shvatio – nema malih uloga, već samo malih glumaca. Kasnije je shvatio koliko je teško tu misao provesti u životu jednog aspirirajućeg glumca, kakav je bio.
Interesantno je vidjeti Kilmera danas kako pregledava snimke sa školovanja, u kojima ga nastavnici upozoravaju na pogreške koje čini i gdje se dobije dojam da je konačno shvatio zašto na kraju nije dospio do samog vrha. Primjerice, 80-ih godina “Top Secret” bila je jedna od najgledanijih komedija. Dobio je u tom filmu ulogu, bila je to prilika da glumi, recimo, s Omarom Sharifom.
“Učio sam svirati gitaru četiri mjeseca samo da bi mi rekli kako je zabavnije ako se pretvaram. Bolje je kada ne znaš pa ti prsti krvare, poput Elvisa!,” sjeća se.

No bila je to ipak ulaznica u Hollywood. I potom “Top Gun”. Koji Val Kilmer nije želio raditi jer mu se nije svidio scenarij ni ratno-huškački ton filma. No imao je ugovor sa studije koji je nalagao drukčije.
“Bila je to koloritna vizija i energija redatelja Tonyja Scotta, koje su na kraju cijelo iskustvo pretočile u uživanje. Bilo je teško pod to ne potpasti. U scenariju je Iceman bio šturo napisan pa sam ga namjerio učinio stvarnijim. Stvorio sam oko njega priču u kojoj je imao oca koji ga je ignorirao pa je zato nastojao sve oko sebe učiniti savršenim u svakom smislu. Ta opsesija savršenstvom ono je što ga je učinilo tako arogantnim. Namjerno sam rivalstvo između Icemana i lika koji je glumio Tom Cruise prenio i mimo kamera. I tako se dogodilo da su se na najklasičniji način glumci i njihovi likovi podijelili u vrlo odvojene tabore. Maverick i Goose na jednoj, ostali na drugoj strani. Bilo je zabavno glumiti konflikt na snimanju, no u stvarnosti sam uvijek Toma smatrao prijateljem, uvijek smo se podupirali”, opisao je snimanje “Top Guna”, filma koji je postigao neočekivan uspjeh te ga, barem na jedno vrijeme, katapultirao u zvjezdanu orbitu. I dao mu vječni nadimak – Iceman. No u ovim riječima moguće je uočiti nešto drugo. Da je Val Kilmer opisao sebe samoga. Jer, doista ga je ta gotovo neprirodna sklonost i koštala karijere, a i to je bilo uvjetovano odnosom s ocem koji se nije oporavio od gubitka sina Wesleya. Uz, dakako, Kilmerovu interpretaciju odnosa s Tomom Cruiseom.
Kilmerov je otac imao ljubavnice pa je majka podnijela zahtjev za razvod kada mu je bilo osam godina. Ali, financijski moćniji i utjecajniji otac zadržava pravo na djecu. Majka se preudala za čovjeka koji je, ispalo je, bio prava ljubav njezina života.
“Ovo je moja stara kuća. Druga kuća. Puna je smrti”, opisao je imanje na kojem je stradao Wesley.
Nije bio u Chatsworthu gdje je obitelj tada živjela 15 godina.

“Otac je sebe krivio za Wesleyjevu smrt. Bio je na njegovoj skrbi, a on nije bio strog kao što je možda trebao biti i voditi računa uzima li redovito svoje tablete protiv epilepsije. Sva je njegova karizma nestala kada je Wesley umro, postao je prazna verzija sebe. I njegove su financije krenule nizbrdo. No nije bio spreman odustati od svojeg sna, postati jednim od najvećih kalifornijskih vlasnika zemljišta. Pa je zatražio moju pomoć. Napravio sam nekoliko filmova, imao novca pa je tražio da budem jamac za neke njegove kredite. A ja sam želio biti dobar sin pa sam pristao bez puno oklijevanja. Dao sam mu i punomoć pa je stavio moje ime na više od 20 nepostojećih tvrtki koje je osnovao da bi izbjegao porez. Dok je išlo, išlo je, kada više nije, morao sam odlučiti. Došlo je do toga da sam morao napisati ček na sve što imam. Potpisao sam i vratio se poslu”, opisao je do sada manje poznatu činjenicu kako je zbog oca vrlo rano čak i praktički propao.

Konačno napravio nešto veliko
Uza sve te obiteljske snimke Val Kilmer ponudio je publici i snimke audicija na kojima nije prošao, shvaćajući polako da ga vrhunski redatelji ne uočavaju onako kako se nadao.
“Iako sam bio zvijezda nekoliko filmova, daleko je to bilo od hodanja Brandovim stopama. Najboljih karakternih uloga bilo je malo i s previše razmaka između. Dao sam sve od sebe radeći snimke za audicije za redatelje s kojima sam želio raditi, za uloge koje sam želio igrati, ne nužno da me netko za to i pozvao. Nekoliko sam snimki napravio za Stanleyja Kubricka nakon što sam čuo da radi “Full Metal Jacket”. Preletio sam 10.000 km da bih ih osobno dostavio. Napravio sam slično i za Martina Scorsesea za ulogu Henryja Hilla u vrijeme kada je pripremao “Dobre momke”. I ti pokušaji nisu upalili. No kada sam čuo da rade film o Doorsima, to da ne igram Jima nije bila opcija. Napravio sam audicijsku snimku na kojoj pjevam pjesmu sam za sebe. I to je impresioniralo producente pa mi je dana prilika da glumim lika kojeg ću živjeti sljedećih godinu dana svojeg života. Gledao bih snimke, proučavao Jimove pokrete i upamtio ih pa sam se cijelo vrijeme kretao tako kako se kretao on. Godinama je nosio kožnate hlače pa sam ih i ja nosio koliko sam mogao, što je bilo oko godinu dana”, opisao je Kilmer.

Sve ovo može se iščitati i kao da glumac sažalijeva i tješi sam sebe ili da mi zlobno pomislimo kako se radi o nekome tko žali za svojim neuspjehom i neispunjenjem. Međutim, to doista nije tako. Čini se da je svojim autobiografskim dokumentarcem Val Kilmer konačno postigao ono što je želio, a to je napraviti nešto doista važno i veliko. Rekli bismo da bi svaki mladi glumac trebao pogledati film “Val” upravo da shvati koja ga ograničenja čekaju, koliko mora biti ambiciozan da bi uspio, a pri tome postići da ga ta ambicija, ili ego, kako već hoćete, ne ponese predaleko od vlastite umjetnosti i od onih koji je trebaju uočiti. Ne može se reći da Val Kilmer nije uspio, malo je glumaca koji su imali više od jednog vrhunskog i istodobno gledanog ostvarenja, a on ih je imao nekoliko. Dojam je, međutim, i danas, desecima godina nakon tih filmova, kako je mogao više. Ali isto tako treba mu priznati da je na pravi način ispričao priču o tome kako umjetnik to ostaje do kraja. Pa i nakon njega.