Glazbenica Iva Ivković Ivanišević još je jedan živi dokaz da žene, kad to žele, doista mogu sve. Pjevačica dua TransAcoustic noći provodi na gažama, preko dana radi kao geštalt savjetnica, a uz to trenutačno je na doktoratu obiteljske i bračne terapije u Ljubljani. Rođena Livanjka koja već godinama živi u Splitu široj javnosti poznata je po svojim obradama "muških" hitova koje pjeva u ženskim verzijama i za to nerijetko dobiva pohvale velikih glazbenih imena. Njezinu obradu Gibonnijevog hita "Kad sam nasamo s njom" pohvalio je i sam Gibonni za kojeg kaže da je jednostavan, genijalan i otvoren čovjek. Iako su je mnogi zapazili zahvaljujući baladi, Iva je zapravo u duši heavy metalka koja je prije 13 godina snimila pjesmu "Tajna" s grupom Osmi putnik, a svojedobno je radila i kao vjeroučiteljica zbog čega se često nalazila na meti kritika jer je bilo i onih koji su joj zamjerali strast za heavy metalom koji su smatrali nespojivim s crkvom.
Nakon izuzetno uspješne obrade pjesme "Kad sam nasamo s njim", koju ste prepjevali u ženskoj verziji i za koju ste dobili pohvalu i od samog Gibonnija, svjetlo dana ugledao je i prvi singl grupe TransAcoustic "Pokidana jedra". Ranije ste izjavili da je riječ o novoj pjesmi za javnost koja u stvarnosti već dugo živi. Koja priča, ali i koja ekipa stoji iza te pjesme?
''Pokidana jedra'' su dugo živjela u ladici autora: Darka Bakića i Tihane Buklijaš Bakić. Darko je od početka imao jasnu viziju, a kako smo i ranije surađivali te dijelili binu, znala sam da je ovo provjereni recept. Pjesma mi se od prvog slušanja uvukla u kožu i tako postala organski moja. Joško voli osjetiti prizvuke različitih podneblja u glazbi tako da je u jednakoj mjeri dijelio moje oduševljenje pjesmom. Prva verzija nastala je krajem 2022. i još uvijek mi svira na mobitelu kao melodija poziva jer u njoj se dosta intenzivno osjeti prizvuk sevdaha koji mi je iznimno drag. No, nakon što smo ušli u studio kako bismo snimili ''Kad sam nasamo s njim'', naš se zvuk počeo oblikovati u smjeru u kojem i dalje želimo ići. Zbog toga smo pustili da naš novi singl sazre i izađe kada za to dođe vrijeme.
Vokale sam snimila u studiju Sunset strip kod Vedrana Baotića koji radi s beskrajnom mirnoćom i strpljenjem, dok je za produkciju zaslužan multiinstrumentalist, vokal i režiser Antonio Perina. Ponovno smo surađivali s basistom Mariom Rašićem kojemu se ovaj put pridružuje bubnjar Mario Klarić. Spot sam s velikim guštom osmislila i režirala, a za ostalo je zaslužna snimateljica i montažerka Antea Mrčela Ljubić, koja nam je svojim fotografijama dala i vizualni identitet od samog početka. Možemo samo reći da smo beskrajno blagoslovljeni zbog suradnje s ovom vrhunskom grupom nagrađivanih glazbenika, ali i s izdavačkom kućom Scardona i fenomenalnim timom koji nas podržava i prati na svakom koraku.
Maloprije smo spomenuli Gibonnija. Što vam je rekao nakon što je čuo obradu svog velikog hita? Jeste li strepili od njegove reakcije?
Gibonnija iznimno cijenimo tako da nam je drago što je uopće poslušao pjesmu. Ako krenem od sebe, moram priznati da mi je čudno slušati tuđu interpretaciju pjesme koja je plod mog intimnog procesa i promišljanja. Onda mogu zamisliti kako je to nekome tko stvara na razini kao što je Gibonni. No, u jednom intervjuu sam pročitala njegovu izjavu kako je glazba stvar duše i svatko je ima pravo osjetiti na svoj način. To mi se jako svidjelo, posebno zbog toga što mi je ta pjesma oduvijek bila posebna jer je na genijalan način opjevan rastanak koji itekako može biti dostojanstven i svečan. Željeli smo zadržati takav duh pjesme i mislim da smo u tome i uspjeli zahvaljujući i Mariju Rašiću, Danku Krznariću i Mirsadu Dalipiju koji su to s nama uživo snimali.
Najdraži nam je njegov komentar da smo uhvatili duh originala, a posebno je pohvalio Joška i njegovu interpretaciju koja je na visini originala koji je odsvirao Tommy Emmanuel. Najbolje je to što smo imali priliku susresti se s Gibonnijem i sve to prokomentirati i uživo. Hvala mu što je tako jednostavan, genijalan i otvoren.
Zajedno s gitaristom Joško Tomićem činite sastav TransAcoustic. Kada je grupa osnovana i kako vidite svoju glazbenu budućnost?
Volimo reći kako je TransAcoustic nastao kada su se susreli portugalski fado i bosanski (livanjski) blues, 2016. godine. Iza susreta je slijedila svirka za koju sam mislila da će biti potpuni fijasko, ne zbog toga što nismo imali niti jednu probu, nego zbog toga što smo prije nastupa na Hvaru skoknuli na plažu gdje smo izgorjeli na suncu do te mjere da sam zvučala kao da sam ispušila tri kutije duhana, a Joško je bio crven k'o rak. Uza sve to moglo se osjetiti ''ono nešto''. Od tada nismo imali predah, a iz godine u godinu repertoar i broj instrumenata samo se povećavao. Joško obično na jednoj pjesmi svira gitaru, grčki buzuki i mandolinu, a i pjeva. Volimo spajati svjetove i uživamo stvarati nove. U glazbenoj budućnosti vidimo nove autorske pjesme, album, daljnje suradnje s nama dragim glazbenicima, festivale i veće bine, bilo one klupske ili kazališne.
U duši ste zapravo heavy metalka. Ranije ste surađivali i s grupom Osmi putnik. Kakve vas uspomene vežu uz to razdoblje i koliko vas je to formiralo kao glazbenicu?
Oduvijek sam bila sklona filozofiji, psihologiji i teologiji, pa tako i slojevitijoj glazbi koja je strastvena i glasna kakav je i kraj iz kojeg dolazim. I sada tvrdim da su najljepše heavy metal ljubavne balade, s čim se Joško nikako ne slaže.
Odrasla sam u gradu u kojem su nekada svirali brojni eminentni glazbenici koji se i dan-danas sjećaju livanjske 42-ke i Lennona. To je grad divljih konja, vrhunskog sira, najboljih umjetnika i sportaša. Iako danas u centru trešte lake note, nije nestalo alternative i dobre glazbe. Kao uspomena na to vrijeme ostaje mi jedan heavy metal album, pa i pjesma ''Tajna'' koju sam 2010. snimila s Osmim putnikom. Dobro sam u svemu tome izbrusila glasnice i upoznala odlične glazbenike, da bih se onda okrenula bluesu i sevdahu jer tako to i prirodno ide s godinama i životnim iskustvom. To sam razdoblje zaključila albumom ''Mirna Bosna''. Sve me to dovelo do danas i nekog mog autentičnog transakustičnog stila.
Kako je uopće započela vaša glazbena priča? Jeste li glazbeni gen naslijedili od nekoga iz vaše obitelji?
Možda iz Zagoričana, a možda iz Žabljaka. Tata i mama se i danas raspravljaju s čije strane smo moje tri sestre i ja povukle glazbeni gen jer su oboje glazbeno i likovno talentirani te imaju odličan ukus u glazbu. Nepisano pravilo je bilo da uz redovnu školu obvezno idu glazbena škola i sport. Kako bismo mogle vježbati, tata je nabavio dva odlična koncertna klavira koja su bila predodređena za otpad. Odlično su nam služili dugi niz godina, nakon čega je grom udario u kuću i trajno ih raštimao. Nakon toga smo se jednostavno prebacili na gitare. Ipak, najviše sam upijala od dvije starije sestre. Jedna je stalno slušala Crvenu jabuku, a druga Alanis Morissette. Možda je ta čudna kombinacija kriva za moj osebujan stil. Sve smo i dalje na svoj način u glazbi, dok je Katarina završila glazbenu akademiju i jedini je profesionalac među nama. Tata već 60 godina pjeva u zboru, dok mama više voli skladati dječje pjesmice za svojih jedanaestero unučadi koji su svi glazbeno nadareni.
Sebe ne volite nazivati pjevačicom, već interpretatoricom, a u jednom od intervjua izjavili ste da niste skloni estradi. Zbog čega tako razmišljate? Smatrate li da komercijalna glazba ubija umjetnost?
Danas se svatko olako naziva pjevačem, zbog čega mi taj naslov zvuči izlizano i diskutabilno. U usporedbi s nekim svjetskim vokalima, dođe mi da ''note ovjesim o klin''. No, glazba je moj stil života i životna filozofija, kao uostalom i sve čime se bavim. Volim se izražavati kroz glazbu i kroz nju reflektirati sve emocije i stanja. Nisam sklona estradi u smislu da nemam ambicije za stvaranjem estradne karijere ili solo izvođača. U estradnom svijetu mi je lakše bilo plivati u ulozi onoga koji istražuje i otkriva, odnosno radijskog i glazbenog novinara. Dobra glazba je dobra glazba, a komercijalni dio vidim kao pakiranje nužno za komunikaciju s publikom.
Zanimljivo je i da ste ranije radili kao vjeroučiteljica, a mnogi su vam tada zamjerali i vašu strast za heavy metalom koji su smatrali nespojivim s crkvom. Jesu li vas pogađale takve kritike i kako su vaši učenici reagirali na sve? Nedostaje li vam danas rad u prosvjeti?
Ljubav prema radu u školi sam naslijedila od mame, a jedna posebna žena, vjeroučiteljica i mentorica Miranda, zaslužna je za to što se ta ljubav razvila u svim smjerovima. Kao i danas, i tada sam radila još nekoliko poslova i bavila se glazbom. Razumljivo mi je da je taj spoj bio neshvatljiv kako crkvenim, ali i izvancrkvenim krugovima kojima je s druge strane smetao moj teološki background. Nije me to toliko pogađalo koliko su me umarale stalne rasprave u kojim se uglavnom morala opravdavati. No, što sam ja postajala mirnija sa samom sobom, tako se okolina smirivala. Učenici su mi bili najbolji detektori jer su neposredni i iskreni i lako nanjuše neautentično. Izgradili smo odnos povjerenja i od starta izašli izvan okvira klasične nastave. Nije mi bilo lako otići iz razreda, ali škola je puno više od učionice i đaka. To je sustav koji je daleko od neke moje vizije. Puno sam učinkovitija izvan sustava, a učenici znaju da su im moja vrata uvijek otvorena.
Jeste li ikada planirali krenuti putem duhovne glazbe koja je danas sve više popularna?
Moje bavljenje glazbom je i počelo s duhovnom glazbom, crkvenim zborovima i FRAMA-om gdje sam vodila mali vokalno-instrumentalni sastav. Taj put sam nastavila i po dolasku u Split, gdje sam od 2006. do 2019. pjevala u nekoliko nagrađivanih zborova i vokalnih sastava koji njeguju klasičnu i duhovnu glazbu (Modo diverso, Vox animae, Mirta, Schola cantorum/Camerata vocale, VIS Sperantes, La priye). S dolaskom zime planiram natrag u te vode. Do tada, Joško i ja rado sviramo i na obredima vjenčanja, tako da postoje i duhovne pjesme u transakustičnoj verziji. Po pitanju popularne duhovne glazbe na tragu Hillsonga, na malom sam odmaku zbog kompleksne pozadine tog pokreta i crkvene masovnosti koja se lako može oteti kontroli. Više sam naklona njegovanju naše bogate kršćanske glazbene baštine.
Glazba nije vaš primaran posao. Bavite se kršćanskom gestalt pedagogijom. Što točno obuhvaća vaš posao i s kakvim vam problemima ljudi sve dolaze?
Bavim se geštalt pedagoškim savjetovanjem, prvim takvim u Hrvatskoj. Uz to sam dio tima pri Društvu integrativne geštalt pedagogije koje provodi edukaciju za buduće geštalt pedagoge i savjetnike. Geštalt pedagogija je plod metoda i koncepta s područja geštalt filozofije, geštalt terapije te humanističke i geštalt psihologije. To je multidisciplinaran, inovativan i cjelovit pristup čovjeku. U pozadini je teologija, znanost povezana s čovjekom, odnosno biblijska antropologija. Uz to sam praktičarka ekspresivne art terapije, pristupa koji je relativno nov za Hrvatsku, no vrlo važan zbog različitih ekspresivnih modaliteta koji nadilaze tradicionalnu terapiju razgovorom. Jako je kreativno i prikladno za sve uzraste. U središtu je čovjek koji nastoji otkriti svoj potencijal, prihvatiti svoju prošlost, preuzeti odgovornost za sadašnjost i otkriti mogućnosti za budućnost. Imamo tu čitavu paletu emocija i stanja, a još uvijek se bavimo posljedicama pandemije.
Sa svime što smo do sada već nabrojali, odajete dojam žene za koju ne postoji nemoguće, a dodamo li k tome i da privodite kraju doktorat u Ljubljani, s time zaista podižete visoko letvicu. Kako je pala odluka o doktoratu baš u Ljubljani? Koliko vam je još ostalo do samog kraja?
Nisam nikada imala ambiciju upisati doktorat zbog titule. Odlučila sam se na to kada sam, zahvaljujući geštalt trenerima i profesorima s Teološkog fakulteta u Ljubljani, prof. Stanku Gerjolju i Janezu Vodičaru, otkrila da postoji doktorat koji je logičan nastavak onoga što već radim. Upisala sam se bez kune u džepu, ipak sam podstanar, ali s jako puno volje koja je naišla na plodno tlo u tom predivnom gradu. Na doktoratu obiteljske i bračne terapije uže sam usmjerena na iznalaženje interdisciplinarnih i inovativnih načina rada s obiteljima i osobnim asistentima osoba s invaliditetom i s poteškoćama u razvoju. Istraživački rad baziram na metodama kršćanske geštalt pedagogije i ekspresivne art terapije. U Sloveniji ne postoji mogućnost stoljetnog studiranja pa ni kada je u pitanju doktorat. Tako da, htjela to ili ne, gotova sam za dvije godine.
VEZANI ČLANCI:
Koje su vam još neostvarene ambicije, privatne, ali i glazbene?
Nemam kada razmišljati o neostvarenom. Puno više toga ima na privatnom planu, ali nastojim se prepustiti procesu.
Na glazbenom planu samo želimo stvarati i sanjamo o nekom velikom koncert TransAcoustic Orchestre.
Ljeto samo što nije počelo. Kakvi su planovi za TransAcoustic? Hoćete li uspjeti naći vremena za odmor i gdje ćete odmarati?
Mi već intenzivno sviramo duže vrijeme Splitskom Matoniu gdje smo snimili i spot za Pokidana jedra i u Zinfandelu. Želja nam je opet otići u studio i nastaviti raditi na autorskim pjesmama. Uskoro sviramo na međunarodnom trijenalu grafike u Livnu, a sredinom 7.mjeseca imamo samostalni koncert na festivalu „Iskre budućnosti“ u Stocu. Nadam se da nastavljamo u tom tonu i ostatak ljeta. Odmaramo zimi, a ljeti kada mogu bježim u Livno, a Joško na Brač.
VIDEO Nikolina Pišek o svađi koja je podijelila hrvatsku estradu: 'Ne volim spominjati to ime'
