Andrija Štampar i Andrija Rudić bit će dvojica Andrija kojih ćemo se najviše sjećati iz vremena korona-lockdowna. Malo je ovako dobre glazbe kod nas, a još je manje ovakvih gradonačelnika.
Možda nebitno za sjajan umjetnički dojam rekla bi neprežaljena Milka Babović, ali Andrija Rudić kao gradonačelnik Kutine odrekao se svih uhljebničkih mogućnosti i nakon jednog mandata rekao zbogom politici, od čega je nedvojbeno profitirala domaća scena. Zamislimo li što bi pjevao Milan Bandić kad bi, ne dao Bog većeg zla, snimio album, vidjela bi se sva razlika između ljudi čije estetske prosudbe i političke karijere nemaju baš ništa zajedničkoga. Tek u tom slučaju mogla bi se izbliza promotriti sva epohalna promašenost domaće političke i glazbene scene u kojoj krivi ljudi drže pažnju masovnih medija i javnosti.
Uz Riječanina Marka Rogića, aka White on White, koji se s pozicije pravnika vratio onome što mu najbolje ide, glazbi, Andrija Rudić novi je primjer kako domaća prekvalifikacija može donijeti koristi kulturnoj sceni u koju se svi kunu, ali malo tko na njoj nešto i radi. Prvi Rudićev album "Tri metra od mora i tri godine od tebe" sjajan je primjer modernog autora na djelu koji je izvrsne pjesme spario s primjerenom produkcijom i aranžmanima. Sve skupa tvori suvremen, otvoren, plesan i zanimljiv album u kojem podjednako možete uživati u samoći svoje sobe ili u klubovima kad se otvore nakon pobjede nad koronavirusom. Ukratko, za sve kojima su Massimo ili Boris Štok malo "prenamješteni", nestvarni i nekako daleki, a Damira Urbana već znaju napamet, Andrija stiže kao ozbiljno pojačanje i alternativa s osobnijim pjesmama te pažljivo posloženom svirkom i aranžmanima koji maksimalno slijede strategiju modernog indie-popa. Sjajan vokal i pjesme kojima melodije jednostavno cure iz zvučnika, ono je što ga spaja s gore nabrojenima, ali čitava ekipa koja je radila na albumu "Tri metra od mora i tri godine od tebe" - s fenomenalnom istoimenom završnom baladom - pokazuje zašto je završni proizvod ipak proizvod neke drukčije priče, današnjeg vremena i strategije nove scene. Plesni, čak i diskoidni kantautorski izraz nije baš nešto na što nailazite često ni u svijetu, a Andrija Rudić nudi upravo to; funky podloga jakog ritmičkog poticaja koje se ni Talking Heads ne bi odrekli spojena je s hipnotičkim vokalima i efektnim gitarističkim rifovima, solima i pasažima koji ispod vokala "kopaju" i nadograđuju sofisticiranu plesnu podlogu.
Društvo s kojim je radio govori više od komentara; Andrija Rudić sve je instrumente odsvirao i snimio sam te vokale otpjevao u vlastitom studiju, producenti su provjereni Višeslav Laboš i Danijel Drakulić, a na albumu gostuje ekstremno jaka ekipa domaćih pjevačica; Željka Veverec odmah u drugoj pjesmi "Privij se uz mene", Maja Posavec ("Ne budi grub"), Maja Tisaj ("He Sneaks Into My Life") i Egipćanka Menna Usf u hipnotičkoj "Arabi Habibti", "hrvatsko-arapskoj kombinaciji inspiriranoj boravkom u Jordanu prije nekoliko godina". U dorađenu zbirku pjesama koju krasi elektronička plesnost, detaljistički aranžmani, sjajni vokali i melodije te otvorenost mnogobrojnim utjecajima, uz precizne instrumentalističke dionice gostuje i gudačka i puhačka sekcija (Martina Drakulić, Petra Kušan, Ivan Marincel, Stipe Mađor Božinović) te Nick Budoff na usnoj harmonici u distorziranom gitarom pogonjenom elektro-bluesu, delta-disco bravuri s obala Mississippija "Ja nisam odavde" i Robert Selimović sa sintesajzerom u funkoidnoj "Zaboravi na mene". Sve skupa objavila je nezavisna etiketa MAST produkcija čiji dosadašnji popis izdanja uključuje albume Zrinke Posavec, Tonke, Tene Novak, The Housepaintersa, Svemira, Superoperatera, Rokambola, Ivana Škrabe, B's Funkstalllationa i singlove Škrtica, Lake, Marija Petrekovića i Barbare Munjas. Dajmo im neku nagradu za nezavisnu kulturnu djelatnost.
Može urednik ovog teksta objasniti smisao prve rečenice?!