Već i prije odgledane završnice Eurosonga postalo je jasno da je Pjesma Eurovizije mnogima kod nas važnija od lokalnih izbora. Znamo li da oko dva milijuna i tristo tisuća glasača nije izašlo na birališta u prvom krugu izbora, ne bi bilo teško taj podatak usporediti s gledanošću Eurosonga kod nas, pa izvući neke zaključke.
Doduše, razlika je u tome što su u slučaju Eurosonga baš svi "glasači" i svi su kvalificirani, dapače, i najupućeniji u teme "tko koga, kako i zašto" pobjeđuje, ili gubi. Uostalom, i puno tekstova objavljenih u Večernjem listu pokazali su golemu čitanost i zanimanje publike. No, tek su komentari s najviše razine, premijera i predsjednika države, dali završni dojam i dolili ulje na vatru nakon neprolaska Albine u završnicu, što se, koliko pamtim, dogodilo prvi puta ove sezone.
I bjelodano pokazalo da o Eurosongu baš svi vode brigu, "vertikalno" od dolje prema gore, ili obrnuto. Drugim riječima, Zoran Milanović priznao je da nije glasao u prvom krugu lokalnih izbora, te da nema namjeru niti u drugome, ali je riječju "fraud" (prijevara) prokomentirao što smo "izgubili" na Eurosongu, kao da će nas baš te njegove riječi obraniti više nego eskadrila borbenih zrakoplova koju upravo kupujemo.
Sve skupa moglo je djelovati poput ozbiljne vanjskopolitičke zavjere, ali samo do trenutka kad smo vidjeli koliko je domaći žiri dao bodova srpskim "Uragankama" (sedam) i time napravio najliberalniji potez ovogodišnjeg Eurosonga, barem što se nas tiče. Bez obzira što im je pjesma bila bedasta i banalna reciklaža Shakire, Lopezove, Madonne i Gage, nakon toga pokazale su se izlišnima sve suvišne kombinatorike i tlapnje o zakulisnim igrama.
I sam sam na ovim stranicama napisao nekoliko tekstova o ovogodišnjem Eurosongu, a kad su me dan nakon završnice nazvali i za komentar Dnevnika Nove TV, postalo je jasno da važni masovni mediji itekako vode računa o Eurosongu. Naravno, jer postoji nekoliko ključnih točaka u kojima se jasno pokazuje društvena važnost tog istog Eurosonga. Prvo, Talijani su pobijedili pjevajući na talijanskom jeziku, što je samo po sebi znak otpora prema dominantnom engleskom jeziku.
No, treba reći da su se i kao takvi pokazali kompromiserima spram Francuske. Jer, dok su ovi tvrdoglavo ostali na pozicijama francuske šansone, Talijani su brže-bolje i što dalje pobjegli od talijanske kancone i pobijedili s retro mješavinom glam-rocka, zbog čega je njihova bučna provokacija mnogima nakon godinu dana korone djelovala kao glavni dokaz da rock nije mrtav. Dapače, djelovalo je da pobjedom na Eurosongu nisu samo vratili čast Italiji, nego i rock glazbi.
Usporedimo li ih s naivnim Fincima, čiji je kostimirani "vikinški" heavy-metal izazivao podsmjeh veći nego Netflixov film "Priča o Vatrenoj sagi", jasno je da ima mjesta takvim tezama. Pogotovo kad znamo da velika Velika Britanije nije dobila niti jedan jedini bod, baš kao niti Islanđani u spomenutom filmu.
Drugo, Albina nije ispala jer je bila lošija, nego jer se jedina pjesma koja je govorila o krizi međuljudskih odnosa možda pokazala prevelikim dokazom da korona ipak postoji. Budimo realni, svi su ostali gorljivim eskapizmom bježali kao glavom bez obzira od te činjenice i pravili se kao da COVID-19 nije niti postojao zadnjih godinu dana.
Ma kakve epidemiološke trice i kučine, gledajući prijenos Eurosonga i tematiku pjesma, uopće ne biste pomislili da nas je snašla bilo kakva epidemija, osim ona lošeg ukusa. Ukratko, zadnja proživljena godina dana kao da nije niti postojala, a ponajmanje kod pjesme pobjednice - Italije.
Treće i posljednje, već sam se javno na Facebooku ispričao Roku i Houdeku što sam se rugao njihovim krilima pred par godina, smatrajući da zbog tog kiča i prosječne pjesme nisu ušle u završnicu Eurosonga u Tel Avivu. No, uspjeh norveškog Tixa pokazao je da je sve bilo u redu, samo da krila moraju biti još veća, a Norvežanima su vjerojatno pomogla i četiri "krilata" plesača.
Uglavnom, nikad ne podcjenjujte bombastičnost Eurosonga, jer šok-terapija često je djelotvornija od dobrih pjesama koje bi trebale biti srž priče, a to dokazuje i ovogodišnji (relativni) (ne)uspjeh odličnih pjesama predstavnika Australije, Portugala, Islanda ili Francuske.
Hrvati na društvenim mrežama: "Nikad više ne gledam Euroviziju"
Ništa bedastija i banalnija od 90% drugih uključujući našu! Srpkinje su plevale na SVOM JEZIKU i to im je već veliki plus. Mi se našeg jezika očito sramimo?