U 72. godini života u Ljubljani je preminuo Bora Đorđević, jedan od najtalentiranijih rock-glazbenika bivše države, ali i „kost u grlu“ mnogima nakon raspada Jugoslavije. No usprkos njegovu kasnijem četnikovanju, što ga je politički suprotstavilo tadašnjim događanjima i bacilo sjenu na prijašnji sjajan rad po mišljenju većine u Hrvatskoj, ali i u Srbiji gdje ga mnogi nisu voljeli, Đorđević ostaje jedan od najznačajnijih rock-autora osamdesetih.Uostalom, i njegov život zadnjih godina nije se odvijao prema tadašnjem radikalnom scenariju koji je propovijedao jer se preselio u Ljubljanu, bez obzira na nekadašnje ruganje Slovencima. Sjajan autor zbog svoje je jezičavosti i kasnije političke pozicije postao prezren u Hrvatskoj, ali pjesnika koji „ratuje sam“ i dalje nisu zaboravili mnogi. Povijest umjetnosti nagledala se sličnih paradoksa, pa je i Boru Đorđevića potrebno promatrati po onome što je radio u stvarnom vremenu, prije nego što je sve pokvario problematičnim stavovima i izjavama. Jer, ničije izjave ne mogu poništiti ono što je napravio ranije, a Đorđević je napravio puno važnih stvari.
GALERIJA Kako se Jelena Rozga mijenjala kroz godine
Kao rijetko britak autor Bora se već ranije posvađao s udruženjem boraca, feministkinjama, crkvom i suprugom. Kod njega su za ideale ginule budale, borci su bili umorni, razvlačili su ga po forumima SK kao državnog neprijatelja br. 1., itd. U velikoj mjeri Bora Đorđević oslobodio je govorni prostor rock-glazbe bivše Jugoslavije, pa je bilo nerealno očekivati da će kasnije zašutjeti, makar i bio u krivu. Nije tajna da su prvih pet albuma Riblje čorbe mnogima, pa i meni, bili i ostali omiljeno rock-štivo prve polovice osamdesetih. Novi autorski dvojac Bora Đorđević / Branimir Štulić prestigao je i Bijelo dugme u razdoblju do 1984. godine. Bilo je to prije vremena kulture otkazivanja i za razliku od danas, kad rock-glazba često ne govori ništa, ili ništa važno, tada je bljuvala „istinu u oči“.
Autori poput Đorđevića bili su tekstopisci u naponu snage, svaki stih bio je „rat“, a količina ideja i poruka nepremostivo nedostižna današnjoj ušminkanoj stvarnosti na pop-sceni. Nedavno vinilno reizdanje albuma „Muzičari koji piju“ (jedinog snimljenog za Jugoton) bilo je najprodavanije u Hrvatskoj nekoliko tjedana, a sadrži i baladu „Ravnodušan prema plaču“ kojom je ispisao vlastiti nekrolog. Pjevajući iz „mrtvačkog sanduka“ veliko finale albuma daje tipičnu Borinu poruku koju bi mnogi preuzeli i danas; „Oko mene su u stvari licemeri i govnari, svatko mi za dušu pije, a znam lažu drkadžije, svatko tko je tu plakao posl'o bi me u pakao.“
Đorđević je bio brutalno iskren i emocionalno uvjerljiv. Tek kasnije svojim političkim stavovima i četnikovanjem Bora Đorđević je stavio soli na ranu dojučerašnjim poklonicima u Hrvatskoj, no, valja priznati, barem je bio iskren. Naime, za razliku od mnogih kompromiserskih mirotvoraca s pop-scene koji su podilazili publici „i tu i tamo“, Bora je uvijek govorio što misli i imao brzi i oštar jezik, kao i u stihovima koji su ranije priuštili poklonicima i kritičarima dašak strasti, znoja, pjesničke izravnosti i sklonosti stvarnom, neuljepšanom životu.
VEZANI ČLANCI
Početkom devedesetih Bora Đorđević pretjerao je i prema vlastitim jezičnim standardima, želeći do krajnosti dovesti imidž čovjeka koji je uvijek volio glasno lajati. Koji su to grijesi koje je Đorđević napravio pa da se na spomen njegova imena nekima ovdje diže kosa na glavi? Za razliku od nekih diplomatski nastrojenih glazbenika, Bora je jasno govorio ono što je mislio. To što je mislio bilo je morbidno ljuta trava na otvorenu ratnu ranu, a podrška ratnom pohodu kao da je došla iz usta nekog definitivno promijenjenog čovjeka. Kreativan pad vođe Riblje čorbe počinje pred kraj osamdesetih, a politički radikalizam odmah potom. Bez ikakvih okolišanja Đorđević je krvoproliće u Hrvatskoj tumačio s radikalnih Slobinih pozicija, toliko tvrdoglavo kao da je namjerno želio isprovocirati reakcije odavde i pokazati da je njemu sloboda govora odavno stigla na kućnu adresu. Đorđevićeve izjave ostale su zabilježene i debelo podvučene flomasterima, pa je mnogima ostao unaprijed i unazad nepoželjna osoba. Naravno, Bora nije nikoga ubio, ali je znao opasno odalamiti riječima i biti glasnogovornik ovdje antipatičnih ideja. Odgovor Juri Stubliću na pjesmu „E moj druže zagrebački“ sa stihom „evo nas kod vas u pljački“ bila je tipična provokacija u kojoj je ranije duhovitog autora zamijenio dokumentarist-komentator stvarnih događaja na terenu, a sve skupa išlo je ruku pod ruku s protupametnom podrškom Vojislavu Šešelju i sličnim političkim fizionomijama.
Đorđević s Ribljom čorbom više nikada nije došao u Hrvatsku, iako ga je tadašnji zagrebački gradonačelnik Milan Bandić javno pozvao kad je s Prljavim kazalištem bio u Beogradu 2012. godine. Ako ste čuli novije Čorbine albume, bilo vam je jasno da današnji Đorđević kao autor nije imao puno toga zajedničkoga s legendarnim dometima, pa je i priča o gostovanju bila zanimljiva samo kao šlagvort vjerojatne svirke u blizini s one strane slovenske granice. Gdje su redovito skoknuli mnogi koji su ga voljeli do danas i tvrdili da je Čorba uživo bila jednako ukusna kao i prije 30, 40 godina i da im neće zastati kost u grlu, usprkos priglupima i opasnim političkim začinima kojima ju je Đorđević u međuvremenu začinio.
VIDEO: Ana Begić Tahiri o karijeri nakon "Bibinog svijeta"
"Đorđević je bio brutalno iskren i emocionalno uvjerljiv. no, valja priznati, barem je bio iskren." Prvo miljenik jugo-režima koji je smio svašta dok su drugi za sitnice morali emigrirati, onda miljenik, Slobinog režima, pa Vučićevog, mrzitelj Slovenije da bi u u njoj na kraju skončao. "Brutalno iskren" kao otprilike Arkan, prvo "dete" bezbednjaka i iskrena jugoslavenčina potom iskreni podržavatelj klanja po Vukovaru i po mogućnosti klanja do Virovitice, Karlovca i Karlobaga.