Marko Bratoš i Hrvoje Kečkeš s Narodnog radija ove godine ponosni su dobitnici Večernjakove ruže, a u razgovoru s obojicom doznali smo tko im je prvi čestitao, kako se karantena odrazila na njihovu svakodnevicu i još mnogo toga. Iskusni voditelji svako jutro u “Jutarnjem klubu” uveseljavaju slušatelje, a uspjeli smo doznati sve detalje o najgorim i najboljim trenucima u eteru.
Prije nekoliko tjedana osvojili ste Večernjakovu ružu za radijske osobe godine. Kamo ćete smjestiti statuu? Hoće li zaista “preživjeti” Hrvoja?
Marko: To i nas zanima. Još nismo ništa dobili i nitko nas nije kontaktirao vezano za to. Ako je završila kod nekog drugog, nadamo se da je barem redovito zalijeva.
Hrvoje: Statua će vjerojatno završiti negdje na Narodnom radiju na visokom mjestu, za svaki slučaj.
Što se točno dogodilo sa statuom na koju se osvrnula voditeljica Doris Pinčić Rogoznica?
Marko: Ako se dobro sjećam, to je bilo na prvom Danu najbolje domaće glazbe na Narodnom. Nekoliko je statua stajalo na stolu i čekalo da ih se dodijeli dobitnicima, a onda se Hrvoje naslonio tamo gdje nije trebao pa su dodijeljene podu i završile su porazbijane usred prijenosa uživo.
Hrvoje: Da, kad je počela sama dodjela, ja sam u prvim sekundama jednu od statua razbio jer mi je iskliznula iz ruke dok sam se s njom igrao. Nisam dobro procijenio težinu i domino-efektom naslonile su se jedna na drugu i porazbijale.
Tko vam je prvi od kolega čestitao (osim Doris) na nagradi?
Marko: Naravno, svi s Narodnog zatrpali su grupni chat, mnogi slušatelji poslali su čestitke, ali javile su se i kolege s Antene, Entera, Otvorenog i Gold FM-a. Već sam to spominjao, ali iako radimo na drugim postajama, međusobno se poštujemo i s nekima smo stvarno bliski.
Hrvoje: Čestitke su pristizale redom od svih u grupnom razgovoru.
Pandemija pa potres! Jeste li mogli zamisliti da ćete proživljavati scenarije koji podsjećaju na filmove strave? Kako su izgledali vaši dani u izolaciji?
Marko: U prvim tjednima sam, sram me priznati, uglavnom beskorisno vegetirao ispred Netflixa ili kompjutora, ali dosadilo mi je pa sam se odlučio malo trgnuti. Trenirao sam u dnevnom boravku da baš sasvim ne zakržljam, odlazio na duge šetnje sa psima, a počeo sam i slikati. Evo, već sam četiri slike naslikao. Picasso, čuvaj se!
Hrvoje: Zapravo, najviše se osjetilo to što je sve bilo zatvoreno. Bilo je možda više vremena za odmor i to smo iskoristili najbolje što smo mogli u nadi da neće potrajati predugo. Na radiju smo se organizirali u timove koji su radili naizmjence svaki drugi tjedan. U kazalištu je situacija bila malo kompliciranija jer tada nije radilo. Sada je sve počelo funkcionirati. Bili smo ograničeni, ali još je ostalo prostora za sve normalne aktivnosti.
Mnogi su nakon svega doživjeli anksiozne epizode i praktički PTSP. Kako ste se vi nosili sa svime?
Marko: Mislim da sam to prilično O. K. podnio, vjerojatno zato što su neki moji bliski ljudi prilično paničarili pa sam nekako, umirujući njih, umirio i sebe. Iako, taj neki čudan osjećaj koji je vladao u zraku sljedećih dana, kao stalno iščekivanje novog i jačeg potresa, bio je prilično nezgodan, tako da mislim da sam bio u stanju slabe, ali konstantne nelagode.
Hrvoje: Sve smo to prihvatili u vedrom duhu, ali s velikim oprezom. Nismo širili misli u negativnom smjeru, nismo htjeli razbijati glavu i slušali smo savjete mjerodavnih. Nisam imao prevelikih pitanja niti sam se upuštao u prevelike improvizacije, osim onoga što je bilo preporučeno. Što se tiče razdoblja nakon korone, mislim da sad sve kreće odjednom. Ipak mislim da bismo s tim trebali biti malo oprezniji. Prognoze kažu da može biti i gore, ali i da možda ničega ne bude. Ako drugi val dođe, barem imamo ovo iskustvo i smjernice za sve.
Marko, iako ste odrastali kao dijete glazbenika, niste se našli u tim vodama i to je jedno od najčešćih novinarskih pitanja koje vam postavljaju. Ipak, nas zanima – odakle ljubav prema radiju? Kako ste se našli na svom prvom poslu?
Kao klinac obožavao sam slušati radio, ali to je više bila ljubav izdaleka. Tek na fakultetu zapravo se pretvorila u nešto stvarno, kad sam počeo raditi emisiju na Radio Studentu s dvojicom prijatelja. Još se sjećam da smo pogledali film “The Boat That Rocked”, o piratskim radijskim postajama koje su operirale s brodova u Velikoj Britaniji 70-ih, “nabrijali” se i za mjesec dana završili u eteru. Smislili smo si nadimke koje se više ne usudim izreći, svađali se oko playlista i mislili da smo glavne face. Cijelo to iskustvo na Radio Studentu bilo je genijalno i rado ga se sjetim.
Hrvoje, od šest do devet ste na radiju pa idete na probe, tu je i odlazak u teretanu, a uza sve to ste i tata malene Miše! Protekle godine izgubili ste čak 10 kilograma... Kako to sve uspijevate, a da ne doživite „raspad sistema“?
Pa možda sam baš doživio taj “Raspad sistema” u istoimenoj predstavi! (smije se). Kilograme sam izgubio, a poštenog nalaznika molim da ih zadrži i da ih ne vraća. To dođe s nekim životnim stilom i navikama. U prijašnjim intervjuima spominjao sam da se organizacijom puno toga da napraviti. Baš ovako kako ste rekli izgleda otprilike svaki dan, ali opet nije svaki dan proba. U principu su u manjini oni dani kada je sve to na rasporedu.
Priželjkujete li da postanete tata, kao vaš kolega Kečkeš?
Marko: Pa i ne baš. Nije mi sasvim odbojna ta ideja, ali imam osjećaj da svaki put kad me netko pita kad će djeca odgurnem tu ideju još malo dalje u budućnost. Tako da, eto, upravo ste mi odgodili potencijalno rođenje djeteta.
Kako vas je promijenilo roditeljstvo kao osobu, kao partnera i kao muškarca?
Hrvoje: Moram vam reći da ja to baš nisam osjetio. Ne znam zašto. Možda jer imam više godina, ali već sam u glavi milijun puta izvrtio taj film prije nego što smo dobili Mišu i nije bilo prevelikih iznenađenja. Nismo osjetili potrebu za nekakvim odricanjem u dosadašnjem načinu života, što ponekad mlađi roditelji možda i dožive.
Iznimno veliku podršku dobivate od supruge Vedrane s kojom ste 15. svibnja proslavili 15. godišnjicu braka. Kako izgleda vaše slobodno vrijeme?
Hrvoje: Zajedničko slobodno vrijeme podređeno je Miši. Ako nismo zajedno, opet je ona u planu pa se podijelimo po obvezama. Čak i na godišnjicu Miša je bila u centru pažnje, a ne nas dvoje.
Bila je vaš najveći oslonac u borbi s alkoholom, 2009. završili ste na odvikavanju u Psihijatrijskoj klinici Vrapče. Kako sada gledate na to razdoblje? Zašto ste pili?
Hrvoje: To mi se sad čini jako daleko, kao da govorim o nekom drugom, a ne o sebi. Svi moji najbliži bili su uz mene, velika podrška, što je neophodno da bi se čovjek maknuo od toga. Zašto? To je više bila hedonistička potreba za pojačanjem osjećaja. Nisam, sva sreća, iza sebe rušio mostove, nisam puno toga morao ispravljati kasnije, ali jednostavno je bio taj trenutak kad je bilo ili-ili.
Nedavno se okupila ekipa serije “Bitange i princeze”. Kako je to izgledalo? S kim ste i danas u kontaktu?
Hrvoje: Obilježili smo 10 godina od prestanka snimanja, tj. 15 godina od nastanka “Bitanga i princeza”. Mi smo se svi poznavali i prije i mislim da je to bio glavni začin serije. Srećemo se i dalje, Tarik je sa mnom u Kerempuhu, recimo.
Kako izgledaju vaša zajednička druženja izvan etera?
Marko: Vjerojatno ne drukčije od bilo čijih drugih. Pijemo kavu i malo razgovaramo o stvarima, a malo buljimo u mobitele.
Hrvoje: Marko je genijalac. Najveći dio posla pada na njega. Dulje je na radiju od mene i ima više iskustva. U produkcijskom i tehničkom smislu puno se bolje razumije. Svoj obol dajem više kao nekakav interpretator i kao netko tko može završiti određeni sadržaj s “punchom”, ali Marko i naši producenti “Jutarnjeg kluba” nevjerojatan su tim.
Imate li negativnih iskustava sa slušateljima? Kako reagirate na to kad se dogodi?
Marko: Naravno, neki od njih naši su najvjerniji slušatelji, haha. Ponekad nije loše da te netko malo spusti na zemlju kad se pretjerano opustiš. I na takvim pozivima uvijek kasnije budem zahvalan, stvarno nemam problem s utemeljenom kritikom, ali daleko najzabavniji su oni koji samo vrijeđaju. Neki su stvarno urnebesni i nevjerojatno kreativni u svojim psovkama i već sam nekoliko puta predlagao da to složimo u jedan mix i pustimo u eter, ali zasad sam svaki put odbijen. Možda je i bolje, ionako bi morali cenzurirati sve najsočnije dijelove.
Hrvoje: Ne pamtim da je bilo neugodnih situacija. Kritika bude, iako jesu u manjini jer naš slogan je “Radio koji te sluša”. I to zaista radimo. Ispravljamo ono prema presjeku dojmova što naši slušatelji traže. Publika zna biti korektiv i zbog toga nam je drago.
Sigurni smo da ima daleko više pozitivnih priča sa slušateljima i njihovim opaskama. Koja vam je najdraža situacija sa slušateljima iz etera?
Marko: Stvarno ne mogu odabrati jednu. Recimo, imamo običaj dijeliti čarobne šalice “Jutarnjeg kluba” petkom i uvijek bude neka suluda interakcija sa slušateljima koja me napuni za cijeli vikend. Slušatelji su nam glumili Teletubbiese, čitali vremenske prognoze u stilu Drage Ćosića, a evo prošlog petka igrali smo prvo radijsko potapanje brodova. Jedna se slušateljica javila da joj treba podrška prije polaganja diplomskog pa smo joj izveli inspirativan govor u stilu “Gospodara prstenova” (čestitam, Ivana, na položenom diplomskom), drugoj smo napisali filmsku najavu u čast njezinoj zlatnoj ribici koja je počinila samoubojstvo, a uz pomoć treće napravili smo hip-hop pjesmu. Te mi prve padaju na pamet, ali stvarno postoji gomila dobrih priča. Naši slušatelji su zakon.
Hrvoje: Konkretno, baš sam se sjetio kako sam bio u trgovini na blagajni i gospođa blagajnica normalno je radila svoj posao i u trenutku kad sam joj se obratio, ona me prepoznala po glasu: “Ajme, to ste vi! Prepoznala sam vas po glasu”. Dotad su me prepoznavali po liku Kaze iz “Bitanga i princeza”, ali ovo je baš bilo zanimljivo.
Koja je po vama najbitnija lekcija nakon svega što smo nedavno proživjeli?
Marko: Perite ruke!
Hrvoje: Najbitnija lekcija je dobro iskoristiti vrijeme i ne tratiti ga bezveze. Može se!
Nakon godina provedenih na televiziji, ove voditeljice promijenile su karijeru
