Dok se Bijelo dugme nakon odlazaka dvojice pjevača mučilo kako pronaći trećega, Divljim jagodama je, činilo se, krenulo. Engleskim producentima svidio se njihov album "Čarobnjaci" i ponuđen im je ugovor kakve su dobivali i bendovi s Otoka. Naoko idealna situacija ipak nije bila baš tako bajna. Istina je zapravo u tome da je u Divljim jagodama i dalje bilo novca samo za preživljavanje. Bili su u Londonu i iščekivali rasplet. Alen Islamović je po deset sati dnevno učio engleski, ali imao je sve manje strpljenja. I jednog je dana iznerviran otišao kući u Bihać – nije rekao zbogom, ali nije mu se više dalo čekati. Sead Zele Lipovača bio je uvjeren da će se Alen vratiti u London jer eto, bili su na pragu svjetske slave. I tako se Alen vratio i počeo zarađivati svirajući po kafićima. Nije dugo trebalo, opisuje Dušan Vesić u biografiji Bijelog dugmeta "Šta bi dao da si na mom mjestu" koja je ovih dana ugledala svjetlo dana, da menadžer Bijelog dugmeta Raka Marić čuje za to. "Ajde, daj ga...", rekao mu je Brega kratko. I tako su Alena slomili iz drugog pokušaja.
Vesić piše kako se Alen kasnije s gorčinom prisjećao kako je deset noći najhladnije zime u povijesti Beograda prespavao u "stojadinu" parkiranom ispred hotela Union dok su snimali album "Stakleni hotel". Alen se smrzavao u autu, a Zele je za to vrijeme spavao u toploj hotelskoj sobi. "Kao da sam se ponovno rodio", rekao je prijateljima kad je prešao u Dugme. Bio je tada već oženjen Marijanom, ali se to krilo od javnosti jer – kako će djevojčice voljeti pjevača ako znaju da je oženjen?
Bregović, koji je riješio veliki problem, dohvatio se novog kontroverznog projekta: na novom je albumu htio spojiti sve "državne neprijatelje" na jednome mjestu. Tako je zamislio da mu se na albumu nađu jedan komunistički disident, te po jedan hrvatski i srpski nacionalist. Htio je da Koča Popović otpjeva staru partizansku pjesmu "Padaj silo i nepravdo", da Vice Vukov otpjeva "Ružica si bila, sada više nisi", a da na omotu bude slika "Dvije godine garancije" Miće Popovića. "Sine, isuviše si mlad da si praviš probleme" – odbio ga je Mića Popović. No, Vice Vukov je pristao otpjevati "Ružicu" i Bregović je zatražio dozvolu od političara. Amnestija Vice Vukova odmah je zabranjena na najvišoj političkoj razini, a činilo se kako bi baš bilo zgodno da se na scenu vratio – s Bijelim dugmetom. I tako je propao Bregovićev koncept.
Prva preispitivanja za ili protiv Jugoslavije
Album "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" objavljen je 17. studenoga 1986. i nastupio je treći postomodernistički koncept benda. To su bila prva umjetnička preispitivanja za ili protiv Jugoslavije. Ivan Ivačković ovako je opisao to razdoblje: "Činilo se da će Tito svakog trenutka ustati iz groba i stati na čelo kolone, ali valjda je i on sam odozdo vidio da nema potrebe. Jer, Goran Bregović bio je sasvim dostojan nasljednik".
Vesić konstatira da ako je Tifin album bio slika Sarajeva 1984., onda je prva Alenova ploča bila sumorna slika Jugoslavije dvije godine kasnije – tamna slika one "mikulićevske" Jugoslavije, epilog sarajevske Olimpijade i legendarnih afera "Neum" i "Agrokomerc". Ali posebno mjesto na albumu zauzima pjesma ""Ružica si bila, sada više nisi". To je – piše Vesić – ta međimurska tuga, jedinstven spoj hrvatske i mađarske melankolije. I ovdje se Bregović najbliže vratio rodnom selu svoga oca. Mogu samo zamisliti, piše Vesić, kako bi je otpjevao Vice Vukov. Jednu drugu pjesmu s albuma – "Hajdemo u planine" – Bregović je napisao minutu do dvanaest i to je na kraju bio hit koji je prodao ploču. No i ova je pjesma melodijski tipična za Međimurje i Zagorje, Bregović ju je uzeo iz prastare pjesme "Varaždinski lepi dečki". Dakle, i najveću tugu i najveću radost na albumu Bregović je donio iz Međimurja.
U to je doba Televizija Sarajevo imala duhovitu rock emsiju "Mit mjeseca" u kojoj je suočavala kritičare s autorima. Kritičar bi bio provokativan, čak neugodan, rock zvijezda bi odgovarala, kamere bi snimale. Obično bi se kritičar i autor nalazili u studiju, no u slučaju Gorana Bregovića to nije bilo moguće jer su bili tada na rasprodanoj turneji. Zato su pitanja kritičara Dragana Kremera snimljena ranije, snimka je poslana Bregoviću, i on je trebao odgovoriti. A Kremer je postavio ovakva pitanja: "Da li ti nećeš, ne mariš ili ne možeš praviti bolje pjesme u novijem razdoblju svoje karijere?" Ili: "Da li je moguće da je baš ovaj album tvoje najružnije i najgluplje djelo?" Potom je poderao omot ploče "Pljuni i zapjevaj moja Jugoslavijo" i dodao: "To je, ipak, samo omot."
Kad je to vidio, Bregović je tiho rekao: "A u pičku materinu". Nikada ga nitko u javnosti nije vidio tako bijesnog. Tada je uzvratio: "Teško je i blesavom imat' ambicija da te baš svi vole, pogotovo ovakvi, nekakvi mali, debeli prasci sa zulufima, koji vjerojatno još uvijek, u četrdesetoj, redovno onaniraju. Uostalom, to je hrpa imbecilnih pitanja na koje je i od mene teško tražiti koliko-toliko bistar odgovor... Ima tu nešto nelogično: mi krećemo na turneju sa četiristo hiljada prodatih ploča, što ovakvi tipovi pljuju redovito. E sad – ili je blesav narod, a ovaj tip je u pravu – ili ja još uvijek pišem bolje pjesme nego on kritike".
Posljednji album Bijelog dugmeta "Ćiribiribela" objavljen je u Sarajevu 1. prosinca 1988. i bio je to, poput "Bitange i princeze", album sačinjen od ljubavnih pjesama. Vesić piše kako je to ploča bez slabog mjesta, i kako ne zna koliko je bendova u svijetu kojima je deveti album zvučao svježe kao da je prvi. Ključna pjesma ispala je "Đurđevdan" za koju je TV Beograd organizirala snimanje spota. Bregović se sjeća da su se, kad su došli u selo Koraćicu na Kosmaju kako bi snimili spot, pričali četnički vicevi. Statisti predviđeni za uloge četnika, piše Vesić, pitali su hoće li im Tevezija Beograd dati uniforme ili da oni izvade svoje.
Članovima benda nitko ništa nije govorio. Oni su se počeli osjećati nelagodno i krenuli se raspitivati među sobom što se događa. "Počeli su nam donositi čudne uniforme koje su bile nekako proratnički obojene", prisjeća se Alen. "Bilo je tu kubura, pištolja, kama, noževa... Ja sam rekao Raki: Neću obuć' ništa!". Alen je bio čovjek iz naroda i znao je da mu se valja vratiti u Bihać. Rekao je da neće obući ni pod cijenu da istog trenutka napusti Bijelo dugme. Onda je i Bregović shvatio da se malo pretjeralo u kostimografiji pa je rekao Alenu da ostane u svojoj odjeći. Statisti su odreda imali srpske narodne nošnje s prslucima, šajkače, opanke. Kako zaključuje Dušan Vesić – Bregović je radoznalo, ali neoprezno upao u priču koja je bila na samom rubu da sklizne u četničku. Spot je na kraju emitiran samo jednom i zabranjen i na samoj TV Beograd – a potom i uništen.
Kao što su Ladarice na Tifinom albumu, tako je Klapa Trogir na "Ćiribiribeli" preuzela ulogu veze s tradicijom. Bijelo dugme se na ovom albumu vratilo plesu, bio je to ples Kariba u koji se umiješala Dalmacija. Sveukupno gledajući – ima puno Hrvatske na posljednja dva albuma Bijelog dugmeta.
Razdoblje Bregovićevog jugoslavenstva završeno je pjesmom "Lijepa naša" u kojoj je spojio hrvatsku himnu i sprsku pjesmu o stradanju u Prvom svjetskom ratu "Tamo daleko". Izmiješao je svoju hrvatsku i svoju srpsku polovicu, kako piše Vesić – dur i mol, lice i naličje, fikciju i stvarnost. I nije ju nazvao "Tamo daleko", nazvao ju je "Lijep naša". Do kraja joj je tepao.
NIšta više neće biti kao ranije
Turneja je odmah pokazala da ništa više neće biti kao ranije. Prvi koncert su imali u Srijemskoj Mitrovici. "Odjednom, iz dubine dvorane se čulo: Srbija, Srbija!", prisjećao se Bregović. Dan kasnije u Iloku je bilo isto: "Hrvatska, Hrvatska!" U nekim gradovima na binu nisu više letjeli komadi ženskog donjeg rublja nego razni tvrdi predmeti. Alen je tražio od Bregovića da prestanu pjevati pjesme koje su iritirale publiku – prije svega "Đurđevdan" i "Lijepu našu", ali Bregović je odbio. Svi su čekali kraj turneje, ali je Alen već poslije koncerta u Modriči 15. ožujka 1989. zaključio da je bolestan, napustio turneju i otišao kući u Bihać. Nekoliko dana kasnije Bregović je izjavio da su ga Raka i on više puta zvali telefonom, ali da su uvijek dobivali odgovor da je "bolestan" i da se nalazi u bolnici na pretragama. "Je li on i dalje član Bijelog dugmeta, to ni sam ne znam", govorio je Bregović. Raka je pak govorio da će on i Goran otjerati iz grupe sve članove i osnovati novo Dugme s mladim momcima koji neće pametovati i s njima otići na turneju po SSSR-u i Kini. Kad je izišao niz bolnice Alen je rekao: "Nezadovoljan sam suradnjom u grupi. Imam neke neraščišćene odnose s Bregovićem. Teško mi je sada govoriti o tome". Nitko nije eksplicitno rekao da je to kraj Bijelog dugmeta, ali smo svi, piše Vesić, znali da je tako. Sam Bregović je pak u intervjuu Večernjem listu 22. svibnja 1990. ostavio malu mogućnost da Bijelo dugme nastavi. "Dok se Jugoslavija ne sredi, dok se ne dogovorimo želimo li je ili ne, Bijelo dugme nema što raditi. Nema više jugoslavenske atrakcije, imaš hrvatski ili srpski bend."
Jugoslavija se nije sredila jer je uskoro počeo rat, a dugmići su se rasuli svak na svoju stranu svijeta. Ipe Ivandić se oženio Draganom Tešić, ubrzo su dobili sina Filipa, i on im je želio osigurati egzistenciju u nemirnim vremenima. Kako je ona bila pjevačica, otvorio je kafić u kojem je Dragana trebala pjevati, međutim zbog rata nitko nije ulazio. Potom su odselili u Beč i tamo je otvorio firmu koja se bavila uvozom i izvozom, kažu da je radio s Fikretom Abdićem, ali da mu nije išlo. Dragana je bila iz nekog sela pokraj Beograda i Ipe je jednom osvanuo u tom gradu u kojem je, kako se slikovito izražava Vesić – gospodarila najveća inflacija u povijesti novca. Beograd je tada bio grad iz kojeg su ljudi bježali glavom bez obzira, grad u kojem su se ljudi bavili bilo kojom vrstom kriminala ako su htjeli preživjeti s plaćom od marke i pol, grad koji su svako malo nadlijetali helikopteri noseći iz Bosne ranjenike na Vojno-medicinsku akademiju i tako podsjećali Beograd da je u ratu u kome nije bio. I kako onda da se pošten čovjek snađe u takvom gradu?
Godine 1993. Ipe je tražio pomoć od Bregovića. Slutilo se da nekome duguje novac, no Bregović, i sam tada izbjeglica, nije mu mogao pomoći.
Vjerojatno se nikada neće saznati što se točno dogodilo u noći s 11. na 12. siječnja 1994. na šestom katu hotela Metropol u Beogradu u kojemu je Ipe bio te noći. Gost s prvog kata hotela rekao je da je između pola dva i dva čuo da je nešto tresnulo na zemlju. Iz Ipine sobe, koja je bila zaključana iznutra, sukljao je dim, a balkonska vrata bila su otvorena. Dolje na zemlji ležalo je njegovo mrtvo tijelo. Policija nije posumnjala u verziju da je izvršio samoubojstvo skokom sa šestog kata hotela. Laza Ristovski misli da se Ipe nije ubio, Zoka Redžić mišljenja je da jest, Bregović ima teoriju da je Ipe možda "ispao" kroz prozor "jer je mjesečario". Pokopan je 14. siječnja na beogradskom prigradskom groblju Orlovača.
Deset godina kasnije, kad je posjetio njegov grob, Vesić je to ovako opisao: Bili smo, naravno, sretni, da mu je nad glavom mramorni spomenik, mada smo znali da je to zato što je Draganin otac Bogoljub naprasno umro 2003. i bio sahranjen u grobu svoga zeta. Tako negdje u dnu tuđeg spomenika piše: "Goran Ivandić 1955-1994". I ne piše barem "Goran Ivandić Ipe" kako smo ga svi znali – jer kamenorezac valjda naplaćuje po broju uklesanih slova. A to što piše ćirilicom, mada je latinica bila Ipino pismo... kao da to i nije njegov grob, kao da je u tuđi grob zalutao".
Tada negdje, deset godina od Ipine smrti, zahuktala se i priča o ponovnom okupljanju Dugmeta. Coca-cola se zainteresirala za tri koncerta: u Sarajevu, Zagrebu i Beogradu, kako bi se obilježila tridesetogodišnjica benda. Najveća svjetska kompanija sokova tražila je da pjevaju sva tri pjevača. Bebek se ljutio jer je mislio da bi turneju trebala odraditi originalna postava, a da Tifa i Alen budu pozvani kao gosti. Objavljeno je i da će klavijature svirati i Vlado Pravdić i Laza Ristovski, čija je multipla skleroza jako uznapredovala. Vesić piše da Bregović nije prihvatio njegov prijedlog da zove Điđija Jankelića i da sviraju i on i Milić Vukašinović. Rekao je da ne voli kako Điđi svira. Kad je Điđi pak shvatio da neće biti pozvan dao je čudan intervju hrvatskim medijima u kojem se žalio da "nije pozvan zato što je Hrvat". Na kraju je ipak odlučeno da se i njega pozove.
Bila je neka čudna nervoza među njima. Tifa se ljutio što je Bebek govorio za njega po novinama da je narkoman i prijetio da će ga pretući poslije turneje. Alen je izjavio da ne zna tko od njih trojice najbolje pjeva, ali da zna tko je najljepši. Mića je imao arogantan stav prema svima. Pred sarajevski koncert pak zbog jedne Bregovićeve tendenciozno interpretirane izjave o Aliji Izetbegoviću u Sarajevu se podigla gužva, ali su karte za koncert na Koševu prodane za deset sati. Koncerti su trajali po tri sata, Tifa je pjevao prvi u Sarajevu i Beogradu, Alen prvi u Zagrebu, Bebek je uvijek pjevao treći. Za bubnjevima Mića je bio s Tifom i Alenom, a Điđi s Bebekom, U Bebekovom bloku nekoliko su puta zamirisali na originalno Bijelo dugme. Bebek je počinjao sa "Selmom", a u Sarajevu se rasplakao. "Ovo sam čekao dvadeset godina", rekao je. Završni koncert na Hipodromu u Beogradu gledalo je između 250 i 300 tisuća ljudi.
Brega je dobio najviše
Neki od sudionika turneje bili su kivni na Bregovića jer su mislili da je glavninu novca pokupio on, a najviše je u stvari, piše Vesić, uzeo Raka Marić. Bregović je svirao za fiksni honorar. On je dobio najviše, zatim Bebek, onda Alen, pa Tifa. Kad su se nakon turneje skupili, zaključili su da nitko od njih nije bio sasvim dobar, ali da je Bregović najgore svirao. Pokušaj da se okupe i ove, 2014., nije uspio.
Za sam kraj knjige Dušan Vesić je opisao smrt Laze Ristovskog. To je i najemotivniji dio ove odlične biografije. Laza je živio u potkrovlju iznad tonskog studija "Avala-filma" u Košutnjaku gdje se preselio kad se razišao sa suprugom Vesnom. U jednom dijelu tog prostora je živio, a u drugom je imao studio. Veseo po prirodi, zadržao je optimizam i u bolesti. Bio je presretan kad je 25. rujna 2004. dobio unuka Tomu. Bila je to neobična situacija: netko tko je uvijek bio i zauvijek ostao dijete odjednom je postao djed. Kćer Sandu je obožavao. Laza i Sanda svaku su se večer dopisivali porukama. Kad jedne večeri u srpnju 2007. nije odgovarao ni na poruke ni na pozive, njegova majka Radmila javila je da je u bolnici. Liječnici mu tada nisu rekli istinu: imao je rak na gušterači i metastaze na mozgu. Nakon deset dana pustili su ga kući umrijeti. Žene koje su ga tih godina obilazile nisu više bile tu: neke su same otišle, neke je on otjerao. Otvorio se prostor da Vesna ponovno počne dolaziti. On je njoj bio i ostao najveća ljubav – i ona njemu. Jednom je kćerki Sandi rekao sa sjetom: Da mi joj je još samo jednom provući ruku kroz kosu". Kad je konačno došla i kad joj je provukao ruku kroz kosu, okrenuo se Sandi i namignuo joj. Tri žene njegova života – majka Radmila, supruga Vesna i kćerka Sanda, ispratile su ga s ogromnom ljubavlju, ali s naizgled čudnim mirom u duši. Iza smrti obično ostanu pomiješani osjećaji, ovdje ih nije bilo. Kao da su se sve kockice pred kraj nekako posložile. Znale su da je umro sretan...
>>Neću pisati pjesme protiv komunista kao Štulić. Zar bih trebao dovesti kralja?
>>'Na uživanje droge pozivali su me Bebek i Bregović'
>> Bregović: Osjetio se eros kad su ušli Tito i Jovanka
>> Bebek je prvi otkrio Bregovića. Tražio je basista za svoj bend Kodeksi i pronašao klinca koji se kreveljio
Ma da sad je Bregović zaslužan što danas imamo Hrvatsku. Što sve nećemo pročitati u ovom smeću.