Prije četrdeset godina, 27. srpnja 1982. u zagrebačkom Domu sportova gostovali su Talking Headsi i David Byrne. Ima još okruglih obljetnica gostovanja svjetskih imena, ali ovaj koncert zaista je među najznačajnijima koje smo tih godina vidjeli. Naime, Talking Headsi su u veliku dvoranu Doma sportova stigli u naponu snage, nakon ključnog albuma “Remain In Light” koji je 1980. na mnogim popisima proglašen za najbolji album te godine, a neposredno prije idućeg “Speaking in Tongues” i sjajnog koncertnog filma “Stop Making Sense” kojim su s redateljem Jonathanom Demmeom proizveli jedan od najboljih rock dokumentaraca svih vremena i inovativno pomakli način prezentacije rock koncerata na filmskom platnu.
Dapače, Talking Headsi su u Zagrebu, skupa s predgrupom Tom Tom Club, napravili pravi hepening i nastupili u istoj postavi koja je snimila i film, a niti sredina ljeta i prazan Zagreb nisu spriječili da velika dvorana Doma sportova bude puna za koncert benda koji je u pet godina rada postao ne samo vraški utjecajna i umjetnički značajna alternativa, nego i popularan bend.
Izveli su tada i četiri nove pjesme, od kojih su dvije završile na idućem studijskom albumu, a dvije nisu nikada objavili. Znam to jer sam se samo zbog koncerta vraćao s mora u Zagreb i priručnim kazetofonom snimio čitav koncert, tolika je (već) tada bila privlačnost Talking Headsa tada mlađoj publici među kojom su bili i brojni domaći glazbenici. Primjerice, Mladen Puljiz - kojeg sam vidio u dvorani, ali je bilo još njih - čija je Boa tada prvim albumima možda ponajbolje kod nas zahvatila i dio tog modernog zvuka i načina svirke postnovovalnih Talking Headsa.
Srećom, i skoro 40 godina kasnije David Byrne ostao je jednako zanimljiv, uz Elvisa Costella i Paula Wellera možda najtrajniji autor te generacije s kraja sedamdesetih. Byrne nam je novim nastupom na INmusicu 2018. demonstrirao koliko je ostao u sjajnoj formi, jer je njegov koncertni film “American Utopia” s te turneje, slično kao i “Stop Making Sense” nekada, opet pokazao inovativno pomicanje mogućnosti koncertne prezentacije.
Mogli ste to vidjeti i na velikom kinu platnu u zagrebačkoj Laubi prošle godine gdje je “Američka utopija” prikazana u programu “Motovun u Zagrebu”, a svakako ga je preporučljivo nabaviti na DVD ili Blu-ray disku i opetovano pogledati.
Iako se činilo da nakon razlaza Talking Headsa krajem osamdesetih ostaje velika praznina, popunio ju je upravo glavni autor i prednji čovjek benda David Byrne, zanimljivom solo karijerom kojom je nastavio tamo gdje je s grupom stao, i popularizirao etno zvuk na rastućoj world music sceni. Nakon afro-funka s Taking Headsima Byrne se prebacio na latinoameričko područje i snimao odlične solo albume, te se nekoliko puta vraćao u Hrvatsku gdje smo ga mogli redovito provjeravati. Već 1994.održao je koncert u dvorani Vatroslav Lisinski, a iduće godine u tadašnjoj Galeriji suvremene umjetnosti na Gornjem gradu održao izložbu fotografija “Tragovi ljudskog življenja” i par dana bio tema svih domaćih medija.
U klubu Gjuro II nastupio na zabavi nakon izložbe, popevši se na pozornicu dok su tamo svirali dobro odabrani Gustafi. Sjećam se da je Byrne nekoliko puta prošao pored nas u klubu, da bi se iznenada popeo na pozornicu dok su Gustafi svirali svoju obradu “Kega si sanjala”, pjesme Texas Tornadosa “Who Were You Thinking Of”, a Byrne im se pridružio i pjevao engleski tekst. Upravo je Byrne bio jedan od onih koji je proučavao koliko lokalne posebnosti s raznih strana svijeta imaju zajedničkih veza, pa je i tom prilikom potvrđeno koliko su tex-mex Texas Tornadosa i istrijanski ča-val Edija Maružina imali dodirnih točaka. Iduće godine nastupio je u dvorani Vatroslav Lisinski - koncert je bio i televizijski snimljen, pa se koji put mogao reprizno vidjeti na programu - a u Zagrebu je nastupio još jednom prije INmusica, u Tvornici kulture 2004.
Tada sam već mogao reći da ga poznajem, jer sam između toga dva puta radio velike intervjue s njim, od kojih mi je prvi iz Graza 1998., kao i tadašnji koncert albuma “Feelings”, najviše ostao u sjećanju. Byrnea sam planirano “ulovio” popodne na tonskoj probi u dvorani Orpheum, nakon čega smo otišli do šanka po kavu i na kat u kancelariju gdje smo pričali sat vremena, a fotograf tadašnjeg Vjesnika sve marljivo snimao.
Baš tada sam ga pitao sjeća li se ključnog nastupa s Talking Headsima, što je za njega već bio “prošli život”. “Naravno da se toga sjećam”, odgovorio mi je, “bio sam vrlo zadovoljan. Nakon zadnjeg posjeta razgovarao sam sa Zlatkom (Pejićem, iz tadašnje Udruge za unapređenje kvalitete života i Byrneovim osobnim prijateljem - op.a.), koji je pokušao organizirati moj koncert u Dubrovniku. No, već sam imao ugovorenu turneju i nastupe u drugim gradovima pa nismo bili u mogućnosti pronaći termin. Zapravo bih volio doći kod vas kad ne radim, uzeti malo slobodnog vremena i samo putovati.” O nastupu s Gustafima i sličnostima tradicionalne svjetske glazbe rekao je: “To je bilo vrlo spontano, nisam bio previše upoznat s vašom glazbom s obale, ali bilo je nekih poznatih prizvuka. Ranije sam znao pronaći sličnosti na različitim kontinentima, na primjer tamo gdje je afrička kultura posredstvom trgovine robovima došla na različite načine u doticaj s europskom tradicijom doseljenika u Americi. Dogodi se neka iskra i stvori se nešto drugačije. Sličnih primjera imate u Havani, New Orleansu, u Brazilu i na mnogim drugim mjestima. Takvi doticaji često proizvedu pravu malu eksploziju. Iako su rezultati različiti, radi se o istovrsnim procesima.”
Byrne je oduvijek bio anti-zvijezda i intelektualac rock scene, pa je i u Grazu ljudima potpisivao autograme dok smo čekali kavu, a par godina kasnije u Ljubljani, nakon intervjua odvezao se biciklom u razgledavanje grada. Slično je napravio i u Zagrebu 1982., a 2010. objavio i knjigu “Biciklistički dnevnici” koja je prevedena i kod nas. Kad su ga davno prozvali “renesansnim čovjekom rocka”, malo je tko imao više prava na tu titulu od njega. Byrne je glazbenu karijeru nakon umjetničke škole započeo 1976. kao dio njujorške novovalne scene s grupom Talking Heads. Nekoliko eksperimentalnih samostalnih albuma objavio je još u osamdesetima, “My Life In The Bush Of Ghost” s Brianom Enom, glazbu za plesnu predstavu Twyle Tharp “The Catherine Wheel”, te zvučnu podlogu za kazališnu predstavu Roberta Wilsona “Music For The Knee Plays”, a zajedno s Ryuichijem Sakamotom dobitnik je Oscara za najbolju filmsku glazbu “Posljednjeg kineskog cara” Bernarda Bertoluccija.
Samostalnu karijeru nastavio je od kraja osamdesetih u smjeru latinoameričke i karipske glazbe, a u okviru vlastite diskografske etikete Luaka Bop objavljivao je odličnu seriju kompilacija “Brazil Classics” i sve veći broj albuma manje poznatih izvođača, te samostalne radove. S vremenom se smanjila fascinacija “karnevalskom” glazbom koju je pionirski promovirao, a povratak albumom i filmom “American Utopia”, te koncertom koji je imala prilike vidjeti i domaća publika, pokazao je da 45 godina nakon početka karijere još uvijek ima ideje, svježinu i ambiciju kojima i dalje bitno poboljšava smisao i mogućnosti suvremene glazbe.
VIDEO Bojana Gregorić Vejzović pokazala kako izgleda kada je sama svoj frizer
