Pet i pol godina sniman je film o Ratku Rudiću, koji u nas bez konkurencije nosi titulu najboljeg i najtrofejnijeg trenera svih trenera. Nitko nije zaradio toliko zlatnine i srebrnine, i to s tri različite reprezentacije, s time da u film nisu stali uspjesi, recimo, s Amerikom i Brazilom ili klupski s Pro Reccom. Film “Dogodio se” sportski je udžbenik pretočen u pokretnu sliku u kojoj se izredalo 125 najvećih imena sporta u kojem, kako je rekao jedan kolega, igrači nose dresove na glavi koje, jasno je zašto, više voli gledati ženska publika. Film “Dogodio se” prije svega je svojevrsna enciklopedija promocije vaterpola, a za to od Ratka Rudića nema boljeg promotora i to priznaju svi sugovornici poštujući redateljsku namjeru Dejana Aćimovića, s kojim smo tim povodom napravili intervju.
Kakav je osjećaj snimiti film o Ratku Rudiću, jednom od najboljih i najtrofejnijih trenera u povijesti?
Dobiti priliku raditi film o jednoj tako velikoj i karizmatičnoj osobi kao prvo ogromna je čast i privilegij, a u isto vrijeme odgovornost i strah, jer nikad ne znaš kamo te to može odvesti. U filmu od 115 minuta pojavljuje se 125 najvažnijih osoba koje su se pojavile u vaterpolu od 1968. pa sve do 2012. i pričaju nam priču o radosti pobjede, tuzi poraza, usponima i padovima iz kojih se dižeš još jači i grabiš naprijed, o nepravdama koje ti se događaju, o preprekama koje moraš svladati, o tome koliko samo krvi i znoja moraš prosuti da bi došao do vrha, o suzama radosnicama kad stojiš na najvišem postolju sa zlatnom olimpijskom ili svjetskom medaljom oko vrata, kad gledaš svoju zastavu dok je dižu u nebo i slušaš svoju himnu. E, kad ga napraviš jedan takav film i kad sagledaš kroz što si sve prošao, što si sve doživio da bi ga snimio, onda je ogromno i zadovoljstvo i sreća i ponos što si baš ti to uspio napraviti.
Dugo je trajala realizacija?
Pripreme, snimanje, montaža pa postprodukcija, riječ je o više od pet i pol godina napornog i predanog rada dok film nije došao u fazu da ugleda svjetlo dana. Sad kada gledam iza sebe shvaćam da je jednostavno moralo toliko trajati, jer razdoblje Ratkova aktivnog djelovanja u vaterpolu koje je u filmu prikazano prilično je dugo, traje od 1968., kada je kao igrač sa splitskim Jadranom bio prvak Jugoslavije i kada je mladi Ratko bio jedan od najboljih igrača i najbolji strijelac završnog turnira pa sve do Olimpijskog zlata u Londonu 2012., koje je uzeo s takvom lakoćom i dominacijom što nije viđeno ni na jednom olimpijskom turniru prije. Da bismo sve to prikazali, snimili smo oko 500 sati materijala i dobili film od 115 minuta.
Koliko ste zadovoljni?
Ja sam od onih koji stalno nešto sumnja. Nakon svakog filma koji sam režirao kod mene postoji sumnja je li to ono što sam zamislio i je li ispalo onako kako sam zamislio. Treba mi vremena da napravim emocionalni odmak od filma i da ga prihvatim. Trebat će mi i sad neko vrijeme da mi ovaj film, kako se kaže, legne. U zadnjih mjesec dana napravili smo nekoliko kontrolnih projekcija i svi koji su pogledali film su oduševljeni. To je za početak jako dobar podatak.
Kako se zatvara produkcijska i financijska konstrukcija za takav dokumentarac, tko je najviše pomogao?
Financijska konstrukcija zatvara se tako da je to danas gotovo pa nemoguća misija. Još ako te odbiju djelitelji državnog novca, što se uglavnom događa, ako nisi ti taj za koga su oni odlučili da treba snimati, zatvaranje financijske konstrukcije uglavnom se svodi na zavrtanje ruke, čupanje ušiju i indijanske vatre! Ja imam sreću da postoje neki ljudi koje prate to moje kreativno ludilo i prepoznaju teme koje želim snimiti i uglavnom uvijek dobijem taj neki početni novac pa uspijem snimiti materijal. A kada snimim, onda mi se i ti djelitelji smiluju pa dobijem za postprodukciju da ga završim. Uglavnom mi je tako bilo sa svakim od osam filmova koje sam režirao.
Snimili ste dokumentarac o Rudiću, što mislite treba li snimiti dokumentarac o, recimo, Jugoplastici ili Ciboni, ili čak Boži Maljkoviću?
Imamo mi prije Bože Maljkovića većih trenera čije bi sportske priče trebalo staviti na film. Jednog maestralnog Mirka Novosela, o kome bi trebala biti naša dužnost snimiti film. To što je on napravio u klupskoj i reprezentativnoj košarci u jednu je ruku čudo. Imamo jednog košarkaškog vizionara Krešu Ćosića, jednog Antu Kostelića pa Petra Skansija, Linu Červara, Joška Vlašića, karizmatičnog Ćiru Blaževića, da ne nabrajam sportaše kao Dražena Petrovića, jednog od najvećih svjetskih košarkaških genija. O Jugoplastici i Ciboni ne da bi trebalo, nego bi se moralo napraviti filmove jer o takvim sportskim uspjesima klubova jedne male države ne može se baš puno ozbiljnijih zemalja pohvaliti. Ali imajući u vidu da smo mi narod koji ne cijeni svoje veličine, onda tu odmah na početku nailazimo na probleme i poteškoće. Cijeli svijet stoji u stavu mirno pred uspjesima našeg sporta, a kod nas se čini sve da se to
marginalizira. Evo, u nedjelju su se vratili iz Dohe naši vaterpolisti, svjetski prvaci u vaterpolu koji su samo mjesec dana prije osvojili i europsko srebro, a to kakav su sramotan doček imali u jednom skučenom sobičku zračne luke... bolje bi bili dočekani juniori KK Škrljeva nakon pobjede na turniru Istre i Kvarnera. Na kakve sam ja sve otpore i poteškoće nailazio u ovih pet i pol godina snimajući film o Rudiću, to je scenarij za jedan ozbiljan film. U jednom trenutku moji najbliži suradnici, koji su bili direktni svjedoci svega što nam se događalo, rekli su mi da bi možda trebalo razmisliti da snimimo film i o tome. Vjerujte mi da bi jedan takav film daleko dogurao, došao bi blizu Oscara.
Jako je puno sugovornika, do kojeg je bilo najteže doći, znam da ste Tamasa Kasasa čekali
godinu dana?
Već na spomen da radim film o Ratku Rudiću svi su se odazvali i pristali da ih snimimo bez ikakvih problema. Na samom početku snimanja napravili smo precizan plan kada, gdje i koga snimiti i nastojali smo se tog plana i držati. Želja nam je bila da ih sve snimamo na autohtonim lokacijama u zemljama u kojima žive. U tome nas je najviše poremetio COVID19. Događalo bi nam se da dogovorimo snimanje i noć prije polaska sugovornik bi nam javio da je zaražen pa bismo u trenutku morali otkazivati snimanje i praviti novi plan. Osim pandemije, i potres nam je dosta mijenjao taj plan. Kasasa smo čekali i više od godinu dana jer film o jednom od najboljih trenera svijeta svih vremena bez jednog od najboljih igrača svijeta svih vremena bio bi puno siromašniji. Dugo smo čekali i Manuela Estiartea, možda najvećeg igrača svih vremena. U jednom trenutku činilo nam se da se zbog njegovih obveza s Pepom Guardiolom u Manchester Cityju nećemo uspjeti sresti. Danas, kad gledam kako nam on svojom fantastičnom izjavom o Ratku otvara film, jako sam sretan što nismo odustali.
Zanimljiva je situacija s nekadašnjim predsjednikom Hrvatskog olimpijskog odbora i vašim kolegom filmskim redateljem Antunom Vrdoljakom. Koliko vidimo, niste se odlučili pitati ga za izjavu. Čija je odluka to bila, Rudićeva, koji mu možda nije oprostio, ili vaša?
To što se događalo, taj Vrdoljakov ničim izazvan napad na Olimpijskim igrama 1996. u Atlanti na Rudića, povijesni su fakti i dokumenti vremena koje ne smijemo izbjegavati. Svi oni koji se danas ne slažu s njima i htjeli bi ih mijenjati, to neka zadrže za sebe, to je njihov problem. Odluka da ne snimam Vrdoljaka isključivo je moja, redateljska. Sve ono što je mislio, rekao je i sve ono što je htio napraviti, napravio je i to se vidi u filmu. Što se tiče Ratka, znam pouzdano da se nije nešto posebno obazirao na to tko to govori, njemu je više ljudski zasmetalo, što bi svakom normalnom čovjeku zasmetalo, to što su izgovorene neistine da on nije htio doći u Hrvatsku kada su ga zvali jer sve do Bukićeva poziva 2004. da dođe u Hrvatsku i preuzme hrvatsku reprezentaciju nitko ga nije ni zvao. I to su svi svjedoci tog događaja potvrdili da je točno. Mislim da je on tu epizodu s Vrdoljakom odavno zaboravio i ostavio iza sebe.
Kako je došlo do snimanja Ive Sanadera?
Znao sam cijelu situaciju oko Ratkova dolaska u Hrvatsku i s kojim se sve problemima nosio Perica Bukić da dovede Ratka na čelo hrvatske reprezentacije, koje bi bez Ive Sanadera, tadašnjeg predsjednika Vlade, bilo skoro pa nemoguće riješiti. Učinilo mi se da bi bilo jako interesantno da tu situaciju imamo u filmu, a doznala bi se i prava istina. Nazvao sam njegova odvjetnika Čedu Prodanovića i zamolio ga da ga pita bi li htio razgovarati na tu temu, da mi on iz prve ruke ispriča što se sve tu događalo. Sanader je odmah pristao, našli smo se za nekoliko dana i jako brzo to snimili. Kao što sam malo prije u slučaju Vrdoljaka rekao da te neke povijesne fakte i dokumente vremena ne smijemo izbjegavati, drago mi je da smo ove dokumentirali točno onakve kakvi su i bili.
Nedavno ste snimali i s Gerardom Butlerom. O čemu se radilo, kakvi su dojmovi rada s takvom zvijezdom?
Veliki frajer, izvrstan glumac, a i divan čovjek. Odlično smo radili i jako lijepo se družili na snimanju. Zbog ugovora koji imam ne smijem otkrivati o čemu se radi, mogu samo najaviti da će ove godine doći u kina još jedan od njegovih odličnih filmova.
Radite li još nešto, možda novu sezonu “Metropolitanaca” ili kakav film?
Volio bih raditi nastavak “Metropolitanaca”. Izašli smo na natječaj HRT-a za novu sezonu, nadam se da će ih uvrstiti u svoj budući repertoar. Što se tiče filma s Borisom Rašetom, istražujem jednu povijesnu ličnost o kojoj su već snimali filmove, ali mislim da nijedan od njih nije pogodio u sridu.
Puno je velikih problema u pronalaženju sredstava za filmove i općenito i kroz HAVC. Što se događa?
Ta je tema koja je već više puta prožvakana i o kojoj je uglavnom više puta sve rečeno pa se bojim da to ponavljati kao papagaj postaje dosadno. Svi znamo da kod nas vladaju klanovske komisije, frendovska kulturna vijeća i kumovski kulturni odbori. U hrvatskoj kulturi uglavnom se tako dodjeljuje hrvatski državni novac. Svi znamo da ljudi koji vode kulturu ni po čemu nisu ti koji bi Ja imam sreću da postoje neki ljudi koji prate to moje kreativno ludilo i prepoznaju teme koje želim snimiti. Svi oni koji nisu partijski, stranački i nacionalno podobni teško da od javnih sredstava mogu dobiti više od mrvica to trebali raditi. Uglavnom svi znamo sve, svi se pravimo blesavi jer je tako najlakše. Ne talasaj, to je parola! Kako kaže Paja Vuisić u “Ko to tamo peva”: – Teraj, Miško!
Jedan nam se poznati hrvatski redatelj nedavno požalio kako i naši iskusniji redatelji imaju velikih problema naći novac za film. Da to postaje nemoguća misija, naravno, osim za one odabrane.
Baš tako, novca ima, ali samo za odabrane, za odlikaše! I nisu tu samo iskusni redatelji u problemu, nego svi oni koji ne pripadaju određenom kultu koji vlada u hrvatskoj kulturi. Svi oni koji nisu partijski, stranački i nacionalno podobni teško da mogu od javnih sredstava dobiti više od mrvica. Nažalost, mislim da nam nema pomoći dok se ne dogodi neka radikalna promjena. Događaju se neki pomaci, ali uglavnom nagore, a ne nabolje.
Čini se da i dalje traje visoka ambicija u Srbiji ne samo da producira kvalitetne filmove i serije nego i da njima ostvaruje utjecaj i izvan svojih granica radeći priče popularne tematike, ali i političke i povijesne naravi. U čemu je kod nas problem, kao da je sve ostalo gotovo bez ambicije?
Nismo mi bez ambicije. Mi nemamo normalne uvjete da se uopće bavimo filmom, a ne da produciramo kvalitetne filmove i serije. Novca, bez kojeg je svaka kinematografija mrtva, sve je manje i manje, a i ovo što se dobiva od države, tim novcem možete snimiti jedan mali komoran film. O ozbiljnom filmu možemo samo sanjati. U kulturu, a posebno u film odavno se prestalo ozbiljno ulagati.
Jesmo li se, kako neki kažu, sveli na jeftinu destinaciju za snimanje stranih produkcija?
Nismo mi baš tako jako jeftina filmska destinacija. Cijene naši to dosta, ali malo se ostalog nudi osim prirodnih filmskih ljepota. Da bismo postali ozbiljna filmska destinacija, za početak trebamo napraviti filmski studio i osigurati cijelu infrastrukturu da bi se ozbiljne filmske produkcije odlučile doći ovdje snimati. Osim ekipe “Igre prijestolja”, malo nam ozbiljnih ekipa dolazi, a ne bi ni oni da mogu negdje drugo naći nešto slično Dubrovniku. Mi u Hrvatskoj imamo fantastične filmske lokacije, imamo Dubrovnik, Istru, Dalmatinsku zagoru, kanjon Krke, Velebit, slavonsku ravnicu, ne znate koja je lokacija filmski privlačnija, ali nemamo razrađen sustav kako to unovčiti i kako uz to promovirati jednu predivnu zemlju s jednim od najljepših mora na svijetu.
Čini se ipak da imamo glumaca srednje i mlađe generacije koji obećavaju i izgledaju dosta dobro. Mogu li se oni ipak približiti onim najboljima koje smo imali?
Hrvatska danas ima masu talentiranih mladih glumica i glumaca, možda i najboljih u regiji, koji se bez problema mogu približiti onim najboljima koje smo imali. Treba nam ozbiljna kinematografija, treba nam više novca, lakši pristup televizijama i vrlo brzo možemo imati novog Fabijana Šovagovića, Peru Kvrgića, Anu Karić, Radu Šerbedžiju, Semku Sokolović Bertok, Borisa Dvornika…
VEZANI ČLANCI:
Živimo u vremenu koje se stalno mijenja, nažalost ne nabolje, već smo u nekom padanju kao čovječanstvo. Što snimati, optimističan ili realan film koji optimističan ne može biti?
Ja sam uvijek za optimističan film. Za happy end i da ljubav pobjeđuje. Puna mi je kapa razočaranja i neuspjeha. Okruženi smo takvim događanjima svakodnevno. Volio bih vidjeti više sreće i ljubavi pa makar to bilo i na filmskom platnu.
Je li vrijeme i za jedan regionalni katarzičan film kojim bi se prokazalo sve ono loše što sve ovdje koči i vuče na dno, sprečava da se ozbiljnije razvije bilo koja država bivše Jugoslavije?
Divno bi bilo kad bismo snimili neku regionalnu katarzičnu komediju. Zaboravili smo se smijati. Prezasićeni smo filmovima u kojima vidimo samo nasilje, kako krv pršti na sve strane, kako stalno netko koči društvo i vuče ga na dno ili je sve puno sadomazohističkog seksa. To nam je postalo svakodnevica u kojoj živimo pa kad to moram gledati i na televiziji, osjećam se malo umorno. Uključite Netflix ili HBO, malo prijeđite po njihovim serijama i filmovima, teško da ćete i tamo naći nešto čemu biste se mogli slatko nasmijati.
Pogotovo je uočljiv nedostatak domaćeg ljubavnog filma. Je li nestalo potrebe za tom temom ili je nešto drugo u pitanju, siguran sam da biste vi napravili takav film na neobičan način?
Nije samo nedostatak domaćeg ljubavnog filma nego i svjetskog. Uh, kako bih s guštom pogledao neku novu “Casablancu” ili “Doručak kod Tiffanyja” ili “Mostove okruga Madison”, a to je snimljeno sad već dosta davno. Bojim se da današnju mladež sve manje zanimaju takve teme.
Radili ste i glazbene spotove, jako dobro, hoće li biti još takvih angažmana?
Ne vjerujem. Obaveze su velike, slobodnog vremena imam sve manje, a i ono kako ja radim te spotove, najmanje pet-šest dana snimanja, s filmskim kamerama i filmskim objektivima te ozbiljnim kolor korekcijama dosta je produkcijski skupo. Teško da bi tko od glazbenika izdvojio toliko novca.
Što će biti dalje s filmom, kakva će biti distribucija, kina, škole, još nešto...?
Nakon Zagreba slijedi velika premijera u Beogradu, u kojem je Ratko ostvario velik dio sportske karijere, nakon nje Rim, Napulj i Budimpešta. Plan nam je i da po Hrvatskoj u suradnji s Blitz Cinestarom organiziramo projekcije u što više hrvatskih gradova nakon kojih ćemo napraviti okrugle stolove o vaterpolu, uopće o sportu, na kojima će mladi ljudi moći čuti sve o jednom od najljepših i najstarijih olimpijskih sportova i probati ih privući da izaberu sport kao oblik svog budućeg življenja. Nakon toga napravit ćemo turneju po hrvatskim otocima, od Cresa preko Visa, Korčule do Lastova, sve u svemu bit će zanimljivo.
VIDEO Mirela Holy jedna je od najzanimljivije odjevenih Hrvatica: Izdvojili smo neke od najboljih kombinacija
