Ernest Hemingway je bio heroj moje rane mladosti. Još kao dijete gutao sam njegove priče. Nikada niti jedan pisac nije pisao zanimljivije o, recimo, Africi, i nikad nitko nije uzbudljivije opisivao lov na lava. Želudac bi mi se zgrčio od uzbuđenja dok sam to čitao. A, uzbuđenje u želucu - ovaj put erotično - osjetio sam i dok sam čitao "Kome zvono zvoni" kada se glavni junak uvuče u vreću za spavanje onoj rasnoj Španjolki.
O "Starcu i moru" da ni ne pričam... Prije više od 50 godina, početkom srpnja, upucao se svojom Richardson-Flinte, a svijet književnosti ostao je šokiran. Neki su rekli da je prolupao, a neki nisu ništa rekli, ili, eto, nisu smjeli... Ja sam, međutim, ostao bez svog dječačkog heroja. Ipak, za čovjeka koji je u svojim pričama samo ubijao, svejedno jel ljude, bikove ili ribe, a koji je svoj život rado prodavao i kao mit, nije, j....ga, ni čudno da je tako skončao. Drukčije jednostavno nije moglo. Zašto sam, međutim, godinama bio nepravedan prema po njemu nazvanom kafiću na Trgu Maršala Tita, danas Republike Hrvatske, a sutra tko zna, možda Zlaje Hasanbegovića, to će mi zauvijek ostati misterija.
Elem, tijekom svojih studentskih dana uvijek sam zalazio u onaj stari, socijalistički i derutni Kavkaz, a u kojemu sam nadobudne brucošice s Prava pokušavao osvojiti forama poput one da je jedino Chuck Norris dva puta sudio o istom. "Non bis in idem!", oživio bih nakratko i mrtvi jezik, "ne vrijedi jedino u njegovom slučaju". O tome kako su prolazile te intelektualne pošalice najbolje govori činjenica da sam u to vrijeme jedino ispite redovno polagao. Nedugo zatim je u prostoru nekadašnjeg Modelsa, vrata do mog Kavkaza, otvorio novi, šminkerski Hemingway, a prema kojemu sam odmah, sasvim iracionalno, zauzeo negativan stav. Shvatio sam ga kao neku vrstu osobne konkurencije i, sukladno tome, zavjetovao se da moja noga tamo neće kročiti.
Sve ljepotice s fakulteta su, međutim, odmah tamo prešle, i njihove lijepe noge su tamo itekako kročile, a za njima su pošli i neki malo spretniji muškarci s kojima sam se donedavno borio oko Večernjaka u Kavkazu. Meni je nakon toga ostao taj dnevni list, a oni su, eto, dobili i kolegice, i šminkeraj, i bolju kavu… Da ne nabrajam sada. Pa čak i kada je taj moj stari Kavkaz doživio sudbinu mnogih čuvenih kavana u užem gradskom središtu, te stavio ključ u bravu, a na vrata okačio natpis da je zatvoreno radi preuređenja ili, podjednako učestalo i lažno, da se vraćaju ubrzo, ja nisam imao tu razboritost da pređem u susjedni Hemingway. Umjesto toga sam s Večernjakom pod rukom otišao Masarykovom negdje dalje u grad. Prvo u Orient Express kod Ive Majoli, nikad gorih pet minuta u životu, a onda u Charlie iz kojega do dana današnjeg nisam izašao...
Na Trg Maršala Tita sam se vratio tek godinama poslije, kada on to više nije bio, a kada se svečano otvorio novi i poboljšani Kavkaz. Odmah mi je postalo jasno da je riječ o pravoj maloj oazi u središtu grada. Prekrasna kavana koja je Zagrebu već godinama nedostajala i koja nas je - barem nakratko, dok popijemo kavu - ponovno učinila dijelom kulturne, Austro-ugarske monarhije.
"Ovo će postati centar svih civiliziranih stvari!", podviknuo sam ushićeno nakon što sam naručio piće, ali moja euforija nije dugo trajala. Inače ljubazna konobarica, barem se tako doimala, zamolila me da odmah platim račun. Zašto u jednoj ovako kulturnoj kavani, upitao sam, za razliku od svih ostalih, mnogo profanijih kafića u centru, odmah naplaćuju račun, ali odgovor koji sam dobio nije me baš zadovoljio. Zašto to činite, pitao sam, a ona mi je kratko odvratila da to svima čine. Rekao sam joj da znam, i da nisam mislio da samo meni, ali zašto, pobogu, to uopće čine.
"Ljudi se dignu i odu", kaže mi ona, "bez da plate".
"Često?", pitam.
"Nije se još dogodilo", kaže mi, te snažno poentira - "zato što odmah naplaćujemo!"
Okej, pomislim, pametnjakovićko mala (na trenutak sam prestao biti kulturni mitteleuropljanin), kako se onda svi ostali kafići po gradu nose s tim problemom, a niti u jednom ne moram pokazati da imam novac za konzumaciju pića kada sjednem za stol.
Ovaj drugi dio, ovo iza pametnjakovićko mala, zaista sam i izgovorio.
"Ne znam ja ništa", odvratila je brzo, "pitajte šefa".
Nakon toga je pobjegla od mog stola da nije naplatila, zbunila se valjda, a ja sam, bez da sam platio, ustao i otišao. Evo, pomislio sam, sada je jedan slučaj! Moje pitanje, međutim, i dalje stoji. Nisam zbog toga ipak prestao dolaziti. Predobro je mjesto da bih zbog nekih njihovih pogrešnih odluka sebi uskratio to zadovoljstvo, a oni su s vremenom ipak došli pameti pa su odustali od te neugodne prakse. Valjda su odlučili svojim gostima pokloniti malo više povjerenja. Problemima tu nažalost nije bio kraj. Stalno bi se neka nova pravila izmišljala. U jednom trenutku su proizvoljno odabrali red stolova na terasi za koji su odlučili da služi isključivo za konzumaciju hrane. Prije ove inovativne ideje svaki stol je, nota bene, istovremeno služio i za piće i hranu, ovisno o željama gosta, a za što osobno smatram da je mnogo bolji princip od ovoga koji je prvi dan doveo do toga da je najmanje pedeset ljudi bilo otjerano s mjesta na koje su sjeli. Nitko, usput budi rečeno, nije sjeo za te stolove kako bi objedovao pa je taj cijeli dan jedan red na terasi zjapio prazan…
Kada su me sa ženom i djetetom otjerali s jednog takvog stola jer nismo bili gladni, odlučio sam da ću rjeđe dolaziti, koliko god mi je žao zbog toga, ali trenutak kada sam skoro pa u potpunosti odustao od Kavkaza bio je kada nakon predstave u HNK tamo nismo mogli popiti čašu šampanjca. Riječ je vjerojatno bila o radnom vremenu koje nije prilagođeno predstavama u susjednom kazalištu, a što bi bio smisao kavane koja je, eto, kazališna. Istovremeno, Hemingway koji se ne predstavlja kao kazališni lokal, u to doba je radio punom parom i svi posjetitelji HNK - uključujući i mene koji sam godinama imao sasvim iracionalne predrasude spram lokala nazvanog po mom dječačkom heroju - preselili su se kod njih.
Tek tada sam se uvjerio da nije ni on loš. Baš naprotiv, izvrstan je, a prava je šteta, shvatio sam, što mu nisam i ranije pružio priliku nego tek sada kada, eto, više nije najbolji na ovom trgu. Svjestan sam da su sve moje zamjerke prema Kavkazu subjektivne, nekome drugome možda ne smeta kada ga konobari na svakom koraku upozoravaju što smije, a što ne smije činiti, ali ista stvar je bila i s Hemingwayem kada je tek otvorio, pa ću ja, kako se čini, zbog tih nekih svojih principa opet sjediti u praznom lokalu bez konkurenata za čitanje dnevnog tiska… Za nekoga tko je svoju ranu mladost proveo čitajući priče čovjeka koji je svoj život rado prodavao i kao mit, nije, j....ga, ni čudno da sam tako skončao. Drukčije jednostavno nije moglo.
VIDEO Pogledajte tko je nominiran za Večernjakovu ružu u kategoriji TV osoba godine
