Nedavno se društvenim mrežama ponovno proširila snimka nastupa Becka Hansena iz 2013. kad je sa 157 glazbenika u Los Angelesu uživo izveo svoju spektakularnu verziju pjesme "Sound and Vision" koju je tada blagoslovio i njen autor David Bowie. Beck je svoju zadnju pjesmu "Thinking About You" objavio u veljači prošle godine, a posljednji album "Hyperspace" prije pet godina. Upravo na njemu Beckov tijek svijesti i pjesama pomalo je vukao na dislociranu Bowiejevu berlinsku fazu rada, pa se koji put pričinjavalo da se Bowiejev Major Tom posredstvom Becka javlja iz nekog dalekog kutka hipersvemira.
U sklopu turneje tog albuma trebao je iduće godine stići i na festival INmusic 2020., odgođen zbog pandemije i prebačen na 2021., ali budući da se festival nije održao ni te godine, propustili smo priliku vidjeti Becka uživo.
Ove smo ga godine mogli zapaziti kao producenta novog albuma "Ohio Players" The Black Keysa kojemu je pridodao svoju poznatu transžanrovsku logiku i ujedno bio koautor sedam od četrnaest pjesama. Beck Hansen čitavu je karijeru izgradio na kreativnom "cik-cakanju" koje ga stavlja na mjesto najzanimljivijih pop glazbenika-mislilaca od devedesetih godina naovamo.
Budući da singl "Thinking About You" ukazuje na njegov raniji album "Sea Change", bit će zanimljivo pričekati novi album koji bi se valjda trebao pojaviti ove godine. Beck je veliko i značajno ime, podjednako svojeglavi solist i sklon timskom radu. Funk posvetu Princeu s albumom "Midnite Vultures" objavio je 1999., da bi na dvadesetu godišnjicu snimio i EP s izravnim obradama Princeovih pjesama, pa još u Princeovu studiju Paisley Park.
I po broju žanrovskih skokova, redefiniranja plesne glazbe i stilova kojima se bavio, Beck je bio u istoj klasi, ili kasti, kao i Prince ili Jack White. Iako su glazbeno različiti, mnogo je sličnosti; i Beck je čest suradnik drugim glazbenicima, pa se kao gost na tuđim projektima upisao na liste mnogih kao omiljeni suradnik. Neki mu vraćaju uslugu pa se na "Hyperspace", među ostalima, pojavio i Pharrell Williams kao koautor i koproducent sedam pjesama, mada je izvorno navratio u studio za samo jednu planiranu suradnju. Iako ga je bilo teško primijetiti u jedanaest pjesama, tu je bio i Chris Martin iz Coldplay na pozadinskim vokalima.
Koliko je Beck uspio svoj alternativni pogled nametnuti srednjoj struji nakon hiperuspješnog albuma "Odelay" iz 1996., govori podatak da su i dva njegova predzadnja albuma bila dobitnici nagrada Grammy; "Morning Phase" kao album godine 2015., dok je "Colors" iz 2017. osvojio dva, među kojima i onaj za najbolji alternativni album godine.
VEZANI ČLANCI:
Pa je li onda Beck čvrsti mainstream ili alternativa, ili samo pomodnim hipsterima uspijeva podvaliti različite priče svakih par godina? U temeljima svega Beck je odličan autor koji se uspješno koristi raznim facetima pop glazbe. Vrludajući po srednjoj struji i crossoveru, nije mu teško iz godine u godinu mijenjati težište rada.
Radi se o autoru koji je i naizgled "čudnu" glazbu uspijevao nametnuti kao novu normu svjetske srednje struje pop glazbe. Drugi Grammy za "Colors" - otvoreno hitoidni plesni album od kojega je "Hyperspace" bio namjerno različit - također je bio važan, jer je osvojen u kategoriji najbolje produkcije i tonske snimke albuma. Naime, upravo se u majstorskom igranju zvukom krije veliki dio Beckove privlačnosti.
Primarno akustično orijentiran "Mutations" svoje cjelovito lice otkrivao je tek nakon opetovanih slušanja, jer iako je bio predivni skup pjesama proizašlih iz zabrana countryja, psihodeličnog folka i soula, Beckovo igranje klišejima uspijevalo je albumu dati notu izvanvremenske eksperimentalnosti. Rijetki su suvremeni autori u isto vrijeme naklonjeni eksperimentu i tradicionalizmu, ali za radoznalog Becka ograničenja, čini se, ne postoje, jer je velikim autorima svejedno s koliko se instrumenta služe i jesu li okruženi zidovima buke i sampleova. Iako je namjerno odustao od modela najuspješnijeg albuma "Odelay", Beck je i s minimumom uloženih fizičkih "sredstava" i produkcijskih akrobacija uspijevao zazvučati kao da dolazi iz druge dimenzije.
Nakon što je i osvjedočeni velikan poput Johnnyja Casha konstatirao kako za Becka prepreke ne postoje, bilo je jasno da se se nakon Princea radilo o sličnom jednakonaponskom i masovno prihvaćenom izvođaču čija se autorska strategija ne mjeri uobičajenim metrom. Mnogi su rock autori pokušali izmjenom pozicija i promjenom intonacije albuma naznačiti kompleksnost vlastitog autorskog svijeta. Beckovo igranje produkcijskim celofanom i sadržajem znalo je donijeti neočekivano mijenjanje predznaka glazbenom materijalu i igru odvelo na teren kombiniranja na prvi pogled nespojivog. U devedesetima Becku je djelotvorno mogao konkurirati i Moby, na način da je elektronska nadgradnja pokazivala blagodati tonskog studija, a same pjesme zadržale okus majstorskog autorstva.
GALERIJA: Zlatko Dalić bio je jedan od mnogih poznatih na koncertu u čast Oliveru
Nakon prijelomnog albuma "Odelay" pokušao je raditi izvan matrice uobičajenih diskografskih pothvata. Utjecaj što su ga plesni "Odelay" i "Midnite Vulture" ostavili u srednjoj struji pop-glazbe, zamijenio je radikalniji otklon. Nakon akustičnog "Mutations" idući "Sea Changes" bio je još jači stilski izuzetak od dotadašnjih pravila, album introspektivne atmosfere, melankoličnih i depresivnih pjesama, svojevrsni dug sličnim potragama Boba Dylana na intimističkim albumima iz sredine sedamdesetih.
Idući "Guero" ("bijeli momak") predstavljao je Beckov povratak neobuzdanom zvuku i ritmičnosti "Odelaya". S obzirom na to da se do tada već predstavio s nekoliko lica i naličja, izostao je efekt ranijih iznenađenja iako je i "Guero" bio vrlo eklektičan rad. Sklon "sempliranju" naftalinskih i aktualnih utjecaja, "Guero" je bio popunjen brojnim posvetama: Beck je uspješno simulirao glas Eddieja Veddera iz Pearl Jam u "Missing", atmosferični vokal Rogera Watersa iz Pink Floyda u "Broken Drum", dok su iskrivljeni glas i gitaristički rifovi ponekad zvučali kao izravna posveta Kurtu Cobainu i Nirvani ("Girl", "Rental Car").
Među šarenim kolaboracijama isticao se prvi single "E-Pro" napisan s Beastie Boysima, dok je "Go It Alone" bila suradnja s Jackom Whiteom iz White Stripesa, prisutnim na bas gitari. Od "ravnog" funka Talking Headsa i Princea ("Scarecrow"), "Que Onda Guero"), preko psihodelične "zakrivljenosti" melodija, do ambijentalnih tema spuštenog pulsa, "Guero" je funkcionirao kao i čitava Beckova karijera; kao plesna ploča na kojoj se svira "kako bubanj kaže" i kroz pomaknuta emotivna stanja naznačena u tekstovima, te podcrtana tipično kaotičnim aranžmanima.
Već i sama prezentacija idućeg Beckovog albuma "The Information" pokušavala je iskoristiti netipične, "začepljene" kanale komunikacije. Od prazne bijele omotnice koju je svatko mogao naknadno kreirati svojim izborom nekog od ponuđenih rješenja unutra, do dodatnog DVD-a s videospotovima svih pjesama u "amaterskoj" režiji samog Becka. Drugim riječima, informacija je i na grafičkoj i na sadržajnoj razini albuma bila postavljena kao znak vremena, ključni sastojak informacijskog doba u kojemu smo bombardirani mnogim nekada nedostupnim komunikacijskim mogućnostima. U starom društvu producenta Nigela Goodricha Beck je kreirao pomalo hladnu zvučnu sliku albuma koja je u nekoliko navrata dozivala u sjećanje suradnju Davida Bowieja i Briana Enoa iz njihove berlinske faze s kraja sedamdesetih godina prošlog stoljeća.
U već klasičnom maniru dopuštene "suvremene krivnje" Beck se u deset pjesama sljedećeg albuma "Modern Guilt" referirao na psihodeliju šezdesetih i opasno sličio ranim Pink Floydima sa Sydom Barrettom, te surf-rock i psycho-billy strategiji iz soundrackova filmova Quentina Tarantina. Da sve ne bi bilo previše intelektualno, bilo je tu i nekoliko žešćih trenutaka s referencama na White Stripes te ritmičkih konstrukcija iz repertoara Talking Headsa, kao i par introspektivnih pjesama s pažljivo složenim akustičnim aranžmanima podcrtanim zvučnim zezalicama u lijevom i desnom zvučniku.
Činilo se da Beck kroz karijeru svako toliko pokušava na jednom mjestu sakupiti sve svoje dotadašnje patente, ali znajući za sva dosadašnja iskakanja iz predvidljivih tračnica, i njemu to teško polazi za rukom. Kamo će krenuti s idućim albumom ostaje za vidjeti, ali vjerojatno će biti vraški zanimljivo.
VIDEO: Oženio se Matija Cvek: Zasjao u ružičastom odijelu
