Zagrebačku glumicu Csillu Barath-Bastaić (39) domaća je publika upoznala još 2004., kada se pojavila u seriji “Villa Maria”. Nakon toga igrala je u još nekoliko serija kao što su “Loza”, “Kud puklo da puklo” i “Čista ljubav”. U kazalištu je možemo vidjeti u predstavi ‘Ništa ljubav samo sex” u Ludoj kući, a odnedavno je gledamo u ulozi Željke Šafranek u seriji “Dnevnik velikog Perice”. Premda je publika prije emitiranja bila pomalo skeptična zbog serije koja se nastavlja na film “Tko pjeva zlo ne misli”, nakon nekoliko epizoda počele su se nizati dobre kritike, a osim radnje i songova svi hvale i vizualni dojam serije koja nas vraća u Zagreb 60-ih godina prošlog stoljeća.
Već nekoliko tjedana gledamo vas u seriji “Dnevnik velikog Perice”. Jeste li zadovoljni reakcijama publike? Jeste li se bojali kako će je prihvatiti s obzirom na to da smo svi po nekoliko puta gledali “Tko pjeva zlo ne misli”?
Reakcije su zaista fantastične. Mi smo tijekom snimanja bili svjesni da radimo dobar proizvod, ali mislim da nitko nije mogao anticipirati da će nas ljudi tako sjajno prihvatiti. U početku je trema, naravno, bila prisutna kod svih, jer svi smo bili svjesni da ono što stvaramo sa sobom nosi veliku odgovornost, ali već u prvim danima snimanja, gledajući Vinka kako nas sve vodi kroz proces i kako je produkcijski to ozbiljno postavljeno, bilo je lakše.
Kako je izgledalo samo snimanje koje ste radili u jeku pandemije koronavirusa?
Nije bilo lako, kao uostalom i sve ostalo što ljudi pokušavaju raditi tijekom jedne ovakve pandemije, ali snimanje je bilo dobro organizirano i svi smo se pridržavali epidemioloških mjera. Maske su se nosile do same „akcije“, kad smo ih samo mi glumci skidali. U jednom trenutku taj strah od zaraze morali smo potpuno potisnuti kao izvođači jer smo, da bismo stvorili neku priču i vjeran prikaz života prije pandemije, morali na nju i zaboraviti. A to je bilo jako teško.
Što mislite o liku Željke, koju glumite? Koliko sličnosti nalazite s njom?
Željka je predstavnica novog, progresivnog duha onog vremena. Ona ne pristaje lako na kompromise i vrlo je ambiciozna. Zatječemo je u periodu života u kojem se osjeća kao u kavezu, nesretna je i zatočena u bračnom odnosu i, koliko god su se nekad njeni snovi i nade ispreplitali s Peričinima, sada je svatko krenuo svojim zasebnim trakom. Mislim da se svi možemo poistovjetiti u većoj ili manjoj mjeri s tim osjećajem otuđivanja i gubljenja sebe u nekom odnosu. Međutim, prateći lik tijekom svih šest epizoda, svjedočimo i njenoj preobrazbi u kojoj ponovno pronalazi sebe.
U seriji glumite uz Mirjanu Bohanec, koja je glumila i u filmu “Tko pjeva zlo ne misli”. Kako je bilo raditi s njom?
Bilo mi je izrazito zadovoljstvo družiti se s gospođom Bohanec iza kamere, a istovremeno i velika čast s njom dijeliti kadar. Ona je istinska dama, vrlo srdačna i otvorena osoba. Partnerica kakvu bi svatko poželio. Zahvalna sam joj što je pristala sudjelovati u projektu i obogatiti cijelu seriju.
Što mislite o radu s Vinkom Brešanom?
Vinko je nevjerojatno precizan redatelj. Sjajno pripremljen, temeljit, s vrhunskim okom za detalje. Njegova je vizija projekta bila kristalno jasna i to nam je svima ulijevalo povjerenje. On je točno znao kako želi da glumac postavi svoj lik, kako da ga vodi kroz sve scene, epizode i na kraju cijelu seriju. Ja sam, da budem najiskrenija, bila fascinirana načinom na koji on radi, kako pristupa cjelini i likovima. Njegov pristup, iako matematički precizan, ostavlja glumcu dovoljno prostora slobode.
Kako ste se pripremali za ovu ulogu? Volite li inače period 60-ih?
Prije samog snimanja, naravno, bila sam upoznata s najbitnijim društvenim gibanjima 60-ih, to je dio opće kulture, ali tek kroz temeljitu pripremu za seriju otkrila sam koliko je to desetljeće zanimljivo u umjetničkom, glazbenom, društvenom i političkom smislu. To je dekada u kojoj su se mnoge stvari mijenjale nabolje i gdje se pojedinac, kao i društvo, otvarao prema novim stvarima koje su dolazile sa zapada. Uživala sam čitati, gledati i istraživati, a probe s Vinkom više su se fokusirale na impostiranje karaktera te rada na odnosima s drugim likovima.
Serija je vizualno prekrasna, očigledno se pazilo na svaki detalj. Posebno su zanimljivi i kostimi koje nosite u seriji. Kako vam se sviđaju i mislite li da biste ih i danas mogli nositi?
Mislim da je vizualna komponenta ove serije naš veliki adut. Taj period vrlo je zahtjevan, ali ujedno i beskrajno zanimljiv za oživljavanje ne samo nama glumcima nego, vjerujem, i svim drugim sektorima. Osim divnih kostima Željke Franulović, čije bih haljine nosila stalno, cijelom vizualnom dojmu serije pridonijele su još tri nevjerojatne dame sličnog senzibiliteta i estetike. To su Ana Bulajić Črček i Snježana Gorup kao majstorice maske i Željka Burić kao scenografkinja.
Zanimljivo je da su u “Dnevniku velikog Perice” svi ženski likovi jaki, praktički jači od muškaraca. Vjerujem da vam je to bilo posebno drago?
Drago mi je da ste to spomenuli jer u domaćim produkcijama ne nailazimo često na snažne, punokrvne glavne ženske likove. Ne bih rekla da su u našoj seriji žene snažnije od muškaraca, rekla bih da one nemaju problem vokalizirati što žele i boriti se za to. Nisu pasivne svjedokinje događaja, već njihove aktivne sudionice i kreatorice. Meni je drago kada su likovi dobro napisani i režirani i kada mi glumci imamo što „igrati“ i stoga sam zahvalna kreatorima i scenaristima naše serije što su odlučili upravo u tom smjeru voditi protagonistice serije.
Uskoro vas očekuje i premijera nove predstave Mirana Kurspahića i Rone Žulj. Nekoliko riječi o njoj?
Riječ je o vrlo zanimljivom projektu koji progovara o “Zeitgeistu”, našoj recentnoj stvarnosti koja se i dalje čini pomalo nadrealnom. Bavimo se koronom, potresom i odnosima protagonista unutar tih zadanih okvira. Ja se uvijek rado vraćam radu na nezavisnoj sceni s Miranom i Ronom jer je taj poligon igre i glumačkog istraživanja vrlo dragocjen. To je prostor istraživanja koji mi je kao glumici neophodan. U predstavi se uz mene pojavljuju još i Sven Jakir, Iskra Jirsak te Domagoj Janković.
Protekla godina bila je teška za sve, a pogotovo za vas kulturnjake. Kako ste vi doživjeli epidemiju koronavirusa?
Kao i svima drugima, i kulturnjacima je pandemija uzela danak. Kazalište je posebno teško pogođeno jer su se projekti odgađali, predstave otkazivale, smanjivali su se honorari, igralo se pred polupraznim gledalištem. Mjere su sada popustile, ali nitko ne zna do kada će to trajati i kada će nas opet zatvoriti. Ja sam još u cijeloj priči imala ponešto sreće, ali da je cijela kulturna scena itekako pogođena, jest.
Posljednjih mjeseci nekoliko je vaših kolegica javno progovorilo o seksualnom napastovanju. Kako gledate na to i jeste li se i vi tijekom karijere susreli s nekakvim nemoralnim ponudama?
Tijekom cijele svoje karijere nisam nikad imala neugodnih iskustava po tom pitanju. Suosjećam s kolegicama koje su javno istupile protiv tih predatora i vjerujem da je to za njih bilo izuzetno teško, ali ujedno i oslobađajuće. Osuđujem svaku vrstu nasilja i za ovakve istupe potrebna je iznimna snaga koja se onda prelijeva i na one žene koje iz raznih razloga nisu još smogle hrabrosti progovoriti i koje u tišini godinama pate.
U dugogodišnjoj ste vezi s poznatim radijskim voditeljem Matkom Antonovićem Matanom. Gleda li Matan vaše projekte i podržava li vas u svemu?
Svakoj je osobi, pa tako i meni, bitno imati podršku u partneru. Interes za profesionalna dostignuća kod nas je obostran i vrlo nam je bitno da jedno drugo podržavamo i motiviramo. Oboje smo odabrali profesionalni put koji je neprestano pod budnim okom javnosti i kritike i to nije lako. Obiteljska i partnerska podrška za mene je neprocjenjiva.
Koji su vam daljnji planovi? Prije nekoliko godina imali ste i nekoliko inozemnih uloga. Hoćete li ponovno glumiti na engleskom?
Za sada nemam konkretnih planova zaigrati ponovno na engleskom, ali, naravno, kada i ako me prava uloga pronađe, možda je i to moguće. Sretna sam da mogu stvarati na našem, domaćem terenu i iznimno me veseli nadolazeći projekt. Riječ je o predstavi kazališta Moruzgva, u koprodukciji s Kazalištem Marina Držića u Dubrovniku, koja se radi po književnom predlošku Tanje Mravak. Ona je minijaturu naslova “Je l’ tako, Zorane?” napisala upravo za tu svrhu. Priča, a tako i buduća predstava, u fokusu ima obiteljski događaj koji razotkriva njihove neuralgične točke iz prošlosti, istovremeno se ispreplećući s aktualnim događajem člana obitelji koji je nehotice izazvao sukob s osobom drukčije nacionalnosti. U predstavi još igraju Ecija Ojdanić (u alternaciji s Barbarom Nolom), Goran Grgić, Slavko Sobin te Petra Svrtan (u alternaciji s Ivom Šimić).
Kakva je Csilla privatno? Što vas rastužuje, a što veseli?
Realnost nas sve dovoljno rastužuje tako da između svih tih loših vijesti iz dana u dan pokušavam pronalaziti trenutke zaigranosti, opuštenosti i neopterećenosti. Moje privatno vrijeme s obitelji i prijateljima jako mi je bitno i žalosti me da je to ovom koronom narušeno jer vrijeme koje smo izgubili nikada nećemo moći nadoknaditi.
Čime se bavite u slobodno vrijeme, imate li kakve hobije?
Otkrila sam meditativni učinak sađenja biljaka. Imam mali vrt i najviše me veseli u rano proljeće čupati, kopati, saditi i promatrati život svog tek zasađenog cvijeća.
Arija Rizvić i Marko Kutlić: Nastavili smo suradnju nakon showa 'Zvijezde pjevaju'
