Jedan od najpoznatijih i najuspješnijih glazbenika regije, Dino Merlin, ovih dana promovira novi singl, pjesmu "Krive karte". Još je to jedna najava novog, 12. studijskog albuma nazvanog "Mi". U ekskluzivnom razgovoru za Ekran, Dino mi je otkrio da je motiv za spomenutu novu pjesmu prilično neuobičajen:
"'Krive karte' je zapravo neka vrsta moje isprike osobi koju sam povrijedio i do koje mi je jako stalo. Most koji nas je spajao srušio se i ovom sam ga pjesmom želio ponovo sagraditi. Nekad nam nebo podijeli krive karte i čini se da ne možeš odigrati partiju kako treba, ali onda pomisliš kako imaš možda prave ruke ili bar iskrenu želju da se pokaješ i kažeš da nećeš to više nikada napraviti. Eto, to je bio motiv za ovu pjesmu", kaže autor i izvođač iza kojeg su višemilijunske tiraže albuma, rasprodane regionalne, europske, pa i svjetske turneje.
A kad je Edin Dervišhalidović odrastao u rodnom Sarajevu, kao radničkom djetetu nije mu baš bilo lako pretpostaviti da će postići bilo što od nabrojanog. Sarajevo je u vrijeme njegove mladosti bilo multikulturalno središte bivše države, što je umnogome oblikovalo Dinu i njegove vršnjake, posebno glazbenike i ostale umjetnike:
"Čini mi se ovdje zgodnim spomenuti onu povijesnu dvojbu je li Napoleona proizvela Francuska revolucija ili je pak on proizveo samoga sebe. Jer činjenica je da je Sarajevo tih osamdesetih godina prošlog stoljeća, kada sam se počinjao baviti glazbom, bilo neka vrsta spojene posude života koji smo živjeli, atmosfera i nas koji smo živjeli u tim kućama i zgradama. Možda to vrijedi i za Zagreb i Beograd, ne samo za Sarajevo, jer evo sad je jasno da su stvari, neću reći mnogo gore, ali sigurno drugačije. Naime, nema nekih tih velikih ploča, velikih pojedinaca ili bendova koji obilježavaju vrijeme kao nekada."
Mlađa publika poznaje samo današnjeg Merlina i ne zna da ste teško došli do uspjeha?
"Točno, ali znate, nekad je to i dobro da vas ljudi percipiraju samo ovdje i sad, a nekad volim i kad se neke starije generacije sjećaju nekih početaka. Ja mnogo dugujem svojoj upornosti, jednoj od najvažnijih ljudskih osobina. Kao kalodont iz tube cijedio sam sve te iskre koje su činile plamen i povezivao ih jer sam želio da traje, da trčim maraton. Jer da bi nešto ovoliko potrajalo, morate, kao mađioničar, znati baratati s više kuglica. Tu je naravno talent prije svega, ali i jedan strašan i uporan rad. No treći faktor koji morate uzeti uvijek u obzir, to je sreća."
Nije baš jednostavno imati sreću u trećoj smjeni željezare?
"Ha, to nije bilo lako niti onda niti danas. Ali ja sam i u to vrijeme sanjao svoj san, jako sam želio biti ovo što sam sada, a kada nešto iskreno želiš, duboko sam uvjeren da to i možeš postići. Želio sam snimiti prvu ploču početkom osamdesetih kada je u cijeloj Jugoslaviji bilo sedam ili osam studija i isto toliko diskografa, dakle sedam ili osam urednika o kojima je ovisio tvoj život. Naime, nije u to vrijeme, kao danas, bilo interneta niti mogućnosti da svoju pjesmu instantno plasiraš u svijet i odmah dobiješ reakciju na svoj rad. Ako bi, dakle, spomenuti urednici bili na tvojoj ideji i ako se vaša estetika poklapala s njihovom, onda si i mogao proći. Ako pak ne, ako je to izlazilo iz njihovog sustava vrijednosti, jednostavno nisi mogao dobiti elementarne stvari, znači studio. Bio je to tada jedini način kako možete snimiti svoj rad. Međutim, srećom, postojalo je nekoliko privatnih studija u kojima si mogao snimiti pjesme za novac. A kako bih skupio novac i mogao snimiti pjesme, ja sam morao godinu i pol raditi u trećoj smjeni na kaljenju čelika. Ja, dakle, znam kako se kalio čelik."
Za tek oženjenog čovjeka s tek rođenom kćeri, veliki rizik?
"O da, bila je to velika kocka u takvoj situaciji izaći iz zone financijskog komfora, ali sam odlučio doći na tu partiju i evo, nisam se pokajao."
Naime, Dino je 1983. osnovao grupu Merlin, tadašnji ih mediji nisu dočekali raširenih ruku, neki su ih proglasili lošom kopijom Bijelog dugmeta. Sve su ih, dakle, diskografske kuće odbijale, ali su, eto, uz teško zarađen novac uspjeli snimiti nekoliko albuma s hitovima koje mnogi rado slušaju i danas. To su prije svega pjesme "Nek padaju ćuskije", "Uspavanka za Gorana B.", "Teško meni s tobom, a još teže bez tebe" i "Kad zamirišu jorgovani".
"Priznajem da se to može danas gledati kao neka slatka osveta svima koji nisu prepoznali moj talent. Jer, život je strog i, kad krenete, nitko ne zna gdje ćete završiti, osim možda one vaše upornosti kojom žurite prema vašoj zvijezdi koja vas negdje čeka. Svi smo mi u grupi Merlin bili radnička djeca. Evo sad sam nedavno imao predstavljanje novog singla 'Krive karte' na RTV BiH pa me zvala prijateljica Hajra, bivša garderobijerka na toj televiziji, koja mi je tada davno pomogla da se prvi put 1984. uopće pojavim na ekranu. Volim zato reći da je meni veza bila garderobijerka Hajra, a nekim drugima direktori i predsjednici centralnih komiteta. Teško je s ove distance reći koliki je omjer popularnosti i prihvaćenosti novih i spomenutih starih pjesmama, međutim sigurno je da se uvijek, kada nekim mojim kolegama spočitavaju da ne rade nove pjesme nego žive na staroj slavi, sjetim Balaševića koji je govorio kako treba imati i staru slavu."
Godine 1986. grupa Merlin puni Zetru, to je njezin najveći uspjeh, ali i početak kraja?
"Grupa Merlin bila je jedna klasična priča. Bili smo pet, šest godina zajedno i uvijek sam zahvalan svim tim momcima, neki više nisu živi, neki su poginuli u ratu. Rat je nešto najgore za izgovoriti kamoli za doživjeti, ostanete bez daha, ne možete vjerovati što sve čovjek čovjeku može napraviti. Zaledio me u jednom smislu, ali i u meni probudio neki poriv da nasilnicima stanete na crtu. Probudilo je to u meni i neki motiv za pisanjem pjesama, neke teške slike sam prenio u tekstove i note koje su i danas rado slušane. Ja sam nekako krenuo svojim putem, a ostatak benda se razišao po svijetu, ali ne bih imao ništa protiv da nam se putevi nekada opet spoje jer smo ostali u dobrim odnosima."
Koji su vam to svjetski glazbenici bili uzor u počecima?
"Volio sam jedne i druge, ali ipak malo više Stonese od Beatlesa. No, slušao sam neke tiše izvođače, volio sam Cat Stevensa, Simon&Garfunkela, Leonarda Cohena, a na ovim prostorima Bijelo dugme, a sjećam se i pojave Štulića, kad je iz svake kuće u mom susjedstvu treštala neka njegova potpuno nova, žestoka i divlja glazba. Volio sam Olivera, pa i Šabana Šaulića, dakle sve što je nekako imponiralo mom duhu i atmosferama u kojima sam se nalazio kako bih savladao tu najtežu stepenicu u životu, a to je da mi glazba bude utjeha. Jer mi zapravo tražimo utjehu, netko ju nađe u glazbi, netko u dobroj knjizi, netko u crkvi, džamiji ili muzeju. Kad čuješ pjesmu koja te zanese, ona ti predstavlja utjehu bar te tri minute, a i to je dovoljno."
Kad malo proučite popis pjesama, od dvjestotinjak koje je napisao, onda vam, čak i da niste njegov veliki obožavatelj, brzo postane jasno da je ispisao antologiju u svom žanru. Pjesme "Kad si rekla da me voliš", "Školjka", "Moj je život Švicarska", "Deset mlađa", "Da šutiš", "Nedostaješ", "Da je tuga snijeg", "Hotel Nacional", "Kad čovjek voli ženu" i mnoge druge slušaju i na koncertima pjevaju milijuni u svakom kutku regije, pa i šire. Album "Hotel Nacional" iz 2014. godine dospio je među top 10 najprodavanijih world albuma svijeta na Billboard World Albums listi, a istoimena svjetska turneja okupila je gotovo milijun ljudi na četiri kontinenta.
"Iskreno, nikad nisam zamišljao slušatelja niti mogao pisati po narudžbi. Jednostavno neka atmosfera, neki događaj, priča, čak i neki film može probuditi onu prvu iskru. Kad to počnem pisati, ponekad taj rad duže traje, a katkad pjesma jednostavno eksplodira. Događalo mi se vrlo često da mi pjesma izleti u dahu. Takav je slučaj recimo i s ovom novom pjesmom "Krive karte", zapravo jednom pjesmom u dvije. Napisao sam ju u trenutku kad sam shvatio da sam povrijedio osobu, da sam napravio glupost, napisao sam "bio sam nepravedan prema tebi, govorio riječi koje ti ne pristaju", oprosti mi. Ja sam od onih autora koji pišu pjesme kad ih životne situacije potaknu.
Većina autora ne voli verbalizirati priču iza pjesme?
Ni ja to ne volim. Nije mi to fer prema publici. Jer davno sam pročitao negdje da je jedina realnost u koju možemo biti sigurni, subjektivna realnost. Evo, reći ću vam, ja sam većinu pjesama napisao mojoj muzi (supruzi koju je upoznao sa 17 godina i koja je jedina vjerovala u njega kada nitko nije, op.a.). Ali kad napišeš pjesmu, kad ju daš publici, ona više nije tvoja. Ona postaje realnost mnogih drugih ljudi, dakle postaje svačija, pripada svima koji ju žele čuti. Zato sam ja tu malo manje bitan, a najvažniji je onaj koji ju sluša."
Pišete glazbu na tekst ili obratno?
"Češće prvo imam tekst. Naime, ja vjerujem da svaki moj tekst ima već ugrađenu glazbu. Dakle, neka moja rečenica već ima melodiju i taj tekst, ti slogovi se onda pretvaraju u note. Tu onda ide aranžman i produkcija. Dobro, događalo se, ali ne često, da prvo imam glazbu."
Tri je puta nastupio na izborima za Pjesmu Eurovizije. Na prvom sudjelovanju Bosne i Hercegovine 1993. u Irskoj bio je autor glazbe i koautor teksta za pjesmu "Sva bol svijeta". Godine 1999. u Jeruzalemu je s autorskom pjesmom "Putnici" u duetu s Beatrice Poulot osvojio sedmo mjesto, a 2011. u Düsseldorfu s autorskom pjesmom "Love In Rewind" osvajanjem šestog mjesta, ostvaruje drugi najbolji plasman BiH na tom natjecanju. Tijekom karijere sarađivao je s priznatim svjetskim umjetnicima među kojima su Cat Stevens, Mustafa Sandal, Edo Zanki, Arjinder, Gani Tamir i producenti Yoad Nevo (Pet Shop Boys, Bryan Adams, Sia) i Richard Niles (Paul McCartney, Tina Turner, Grace Jones). Dobitnik je međunarodnog priznanja za humanitarni rad International Humanitarian Award "Priznanje za humanost" (2013.), te priznanja Crvenog križa za pružanje pomoći stanovništvu BiH nastradalom u poplavama i klizištima u 2014. godini.
Dolazili ste u iskušenja koja donosi popularnost, ali niste se dali?
"Jednom sam se imao priliku razgovarati, pa čak se i sprijateljiti s velikim Cat Stevensom. Bili smo prije petnestak godina na nekoj promociji u Londonu. Upijao sam svaku njegovu riječ i na kraju ga zamolio da mi kaže nešto o "Lady D'arbanville" (poznati hit Cat Stevensa, op. a.). Rekao mi je da ga pitam sve samo to ne."
Shvatio sam poruku, da vas onda pitam drugačije. Kako se nosite s virusom popularnosti?
"Odavno sam to nazvao porez na uspjeh koji svi moramo platiti. Shvatio sam to i nosim se s tim."
Iz provjerenih izvora znam da ste jako pedantni na snimanjima i miksanjima pjesama u studijima od ovih krajeva pa do Londona ili New Yorka?
Pa ja sam prvenstveno "analogni tip", pa tek onda kasnije digitalni. U tom analognom dobu morali ste ući u studio, pustila bi se traka i pjesmu moraš otpjevati od početka do kraja, dakle morali smo znati pjevati i svirati i nije bilo ovih tehničkih pomagala koja imamo danas. No, svako vrijeme ima svoju priču, ne mislim ništa loše o recentnoj produkciji. Ljudi misle da radim samo u najboljim svjetskim studijima s najboljim producentima - radim i tako, ali najbolje rezultate i na prošlom i na ovom sad novom albumu dobio sam od domaćih ljudi.
Evo otkrit ću vam, mastering pjesme "Krive karte" radili smo u Sterling sound studiju u New Yorku kod čovjeka koji ima pet ili šest Grammyja, ali i ovdje kod nas. Nakon dugog preslušavanja odabrao sam verziju iz ovdašnjeg studija koju su radili moji saradnici Mahir Sar i Krešimir Ćosić. Jer umjetnost je kao kad sam mnogo kasnije položio za skipera. Od milijun uplovljavanja u luku ne postoje dva ista, svako ima vjetar, struju i druge parametre. Tako vam je i s pjesmama, tu nema nikakvih pravila. Uđete u studio i Bog zna što će se dogoditi na kraju. Uglavnom izađete umorni, ljuti sami na sebe jer taj dan ništa nije uspjelo. Rijetki su trenuci kad se dogode te priče kada shvatite da ste napravili stvarno dobru stvar.
Oliver mi je rekao da bježi na brod jer tamo na moru ništa ne čuje. A vi?
"Iz istog razloga. Na brodu je recimo nastala pjesma 'Da šutiš' jer sam imao s kime šutjeti. S morem i tišinom.
Sve samo ne tišina su vaši koncerti. Bio sam iza pozornice nekoliko puta prije izlaska i vidio da ste vrlo ozbiljni?
"Volim prije koncerta biti jedno vrijeme sam, želim se koncentrirati na sve što sam publici pripremio, poredati sve te segmente i potpuno se koncentrirati na trenutak izlaska na pozornicu. To je za mene hodočašće, jedna ceremonija i tu nema šale, za mene je taj izlazak jako ozbiljna stvar, ta aklimatizacija i prvi dodir sa publikom, sa svim tim dušama koje žive živote ovjenčane mojim pjesmama i kojima značim. Želim im pokazati i koliko oni meni puno znače. Jer bit svega što radim je taj izravni kontakt s publikom. Sve ovo okolo je manje važno. Evo baš sam neku večer slušao izvedbu pjesme "The boxer" na koncertu Simon&Garfunkela u Central parku u New Yorku. Bili su obojica ležerno odjeveni kao i obično. Garfunkel je veći od Paula za glavu, jedan je imao neku košulju, drugi običnu majicu, imali su jednu gitaru, dakle po današnjim nekim ljestvicama važnosti - "užas". Ali, kad su krenuli pjevati tu pjesmu dvoglasno uz tu jednu gitaru, sve svemirske silnice i sve vlati trave su se poredale u visak od neba do dubine Zemlje i mogao sam samo pustiti suzu i reći da je to to. Sve je ovo okolo bilo apsolutno nevažno. I sto, dvjesto ili tristo tisuća ljudi, je li koncert u Londonu ili Županji, imaju li crne ili bijele majice, kakve su im frizure, ne. Samo je pjesma bitna."
Imate kritičan broj pjesama koje bi punile dvorane i da ne objavljujete ništa novo?
"Imam, ali nikada nisam tako razmišljao jer bi to bila smrt mog duha i ništa ne bi imalo smisla. Jer, u tom bih se slučaju pretvorio u skupljača novca što ne želim. Dok god imam nešto reći, ja ću izlaziti i pjevati, a kad to prestane, hvala Bogu kupio sam sebi slobodu da bih ikada pomislio da ću biti čovjek koji živi od stare slave. Jednostavno nisam taj tip, želim biti radoznao i pisati nove pjesme. Želim vidjeti da nove pjesme vuku one stare i da se tu stvara jedan amalgam onog Dine od prije i ovog Dine sada i da se to poveže u jednu nit koja će ići dalje."
Na koncerte vam dolazi nekoliko naraštaja?
"Teško je to riječima objasniti, ali stvarno vjerujem da je ključna riječ ta moj iskrenost. Ja pišem pjesme o onome što doživim ili osjetim, pa ako ih želi čuti neki teenager ili njegova mama ja sam tu da ih razveselim."
Zagreb, Hrvatska?
"Zagreb mi je drugi dom, imam tu i stan i često dolazim. Volim tu atmosferu. Osim toga, i puno mojih suradnika je upravo u Zagrebu, od Baby Dooksa (hip hoper David Vurdelja, op. a.), preko izdavača Croatia Records, do mog publishera Tome in der Mühlena, i mnogih drugih dragih ljudi.
Pred objavljivanjem ste dvanaestog albuma, kako biti nov kad se danas potencijalnoj konkurenciji tako lako pojaviti?
"Ja sam vam tip koji se mnogo ne zamara Spotify-ima i sličnim platformama, vrlo rijetko pratim recentnu glazbu i playliste popularnosti, moram priznati. Jer to je labirint iz kojega nikada više ne bih mogao izaći. Pišem svoje pjesme i snažno vjerujem u to što imam reći i da će to imati tko slušati. Jer danas se baviti glazbom nije uopće zahvalno jer se čini da je glazba kao zrak i svi se njom bave. Svaki klinac koji ima nešto reći, može to objaviti, a dobro da je tako. Jer samo konkurencija stvara velike stvari. Neka se svatko izrazi, ali i ja ću, pa ćemo naše vatromete individualizma ispaljivati na nekom velikom stadionu i vidjeti tko će dalje, više i bolje."
Dakle, novi album?
"Trebao je izaći i prije pandemije, ali evo ga tek sada. Živim za to da taj vatromet novih pjesama obasja sve u regiji pa i cijelom svijetu gdje god ga budemo promovirali. Jedva čekam da album 'Mi' izađe, da stanem pred publiku i da krenemo na taj neizvjesni put i sve što podrazumijeva jedna velika turneja."
VIDEO Anđa Marić: 'Nakon 7 godina napravila sam prve korake'
Šta bih rekao da imaš 40 na grbi.