Kada je još kao studentica 1993. godine prvi put ušla u zgradu HRT-a na Prisavlju Zrinka Turalija nije ni slutila da će se na isto mjesto radosno vraćati čak puna tri desetljeća. Ove godine cijenjena HRT-ova urednica Vijesti iz kulture i novinarka obilježava 30 godina rada i odanosti javnoj televiziji tijekom kojih je nanizala intervjue s najvećim imenima svjetske kulturne scene. Još kao mlada novinarka imala je čast intervjuirati opernu divu Montserrat Caballé, a pred njezin mikrofon stali su i glumac Armande Assante, njegov kolega te producent i redatelj hrvatskog porijekla John Malkovich, ali i slavni maestro Ivo Pogorelić.
Svojim šarmantnim pristupom gledateljima gotovo svakodnevno dokazuje da kultura ne mora biti dosadna, a da je ne viđate pred malim ekranima, vrlo vjerojatno mogli biste je sresti na hodnicima neke od zagrebačkih bolnica. Njezina neprežaljena ljubav je medicina, a da svoj život nije posvetila novinarstvu, uvjerena je da bi bila liječnica. – Specijalizirala bih se za pomoć ljudima. Ne postoji humanije zanimanje. Nerijetko čujem kako je kamera čudesno oružje i nerijetko ima ubojitu moć, no kad pomislim samo koliko je moje zanimanje minorno u odnosu na ono što radi jedan kirurg koji presađuje organe ili otvara glavu ili srce, svakodnevno spašavajući nečije živote, poželim ljudima objasniti da svjetla pozornice ne pripadaju nama, novinarima – ističe Turalija. Tijekom ugodnog razgovora otkrila nam je i da već duže vremena u ladici čuva sinopsis za vlastitu televizijsku emisiju, a progovorila i o sjećanjima vezanim uz rodne Vinkovce o kojima uvijek sa sjetom govori.
Ovaj intervju započela bih prije svega čestitkom na jubileju koji slavite ove godine. Prošlo je čak 30 godina otkako ste došli na HRT i prvi put prošetali prisavskim hodnicima. Jeste li tada mogli uopće zamisliti da ćete toliko vremena provesti na javnoj televiziji?
Priželjkivala sam da ta kuća postane moj drugi dom, ali nisam mogla ni pomisliti da ću na HRT-u dočekati svoj trideseti jubilej. Toliko dugo raditi posao koji voliš blagoslov je baš kao i u zdravlju doživjeti divne pedesete.
Svoje prve korake na HRT-u napravili ste u redakciji teleteksta. Kako je tekao vaš daljnji profesionalni uzlet? Koliko je trebalo da se odvažite i stanete pred kameru?
Početkom 1993. u redakciju teleteksta pozvala me je moja kolegica s fakulteta Višnja Kuliš koja je tada radila kao lektorica. Trebali su novinare. Meni je prva ljubav uvijek bila književnost, tada sam već bila apsolventica na kroatistici Filozofskog fakulteta u Zagrebu, ali na četvrtoj godini upisala sam paralelni studij novinarstva na Fakultetu političkih znanosti jer se u meni počela buditi znatiželja prema medijima. Teletekst je bio moj prvi doticaj s HRT-om, ali nakon nekoliko mjeseci, kada sam diplomirala književnost i hrvatski jezik, u potrazi za nečim novim, pokucala sam na vrata tadašnjeg urednika IMS-a Tomislava Marčinka. Sjećam se da je kod njega u uredu sjedio i urednik i voditelj Dnevnika Branimir Dopuđa (čiji je legendarni pozdrav braniteljima ma gdje bili ušao u TV anale). S vrata su me, u isti tren, obojica pitala: "Je l', mala, gdje ti sebe vidiš?" "U Dnevniku", odgovorila sam ko iz topa! "Opa, ni manje ni više, odmah u Dnevnik", rekli su, "pa ne ide to baš tako." Poslali su me u redakciju Zagrebačke panorame, urednicama Zlatni Belavić i Vedrani Međimurec. Tamo sam pekla zanat, odradila svoje prvo javljanje uživo iz zagrebačke katedrale, toliko uzbuđena da se i danas, nakon 29 godina, naježim od pomisli kolika je to trema bila. Vrlo brzo me je u programu primijetila tadašnja urednica kulture Mira Marenić Toljan, pozvala me da se pridružim njezinoj redakciji što mi je, zapravo, bio najbolji potez u životu i na tome sam joj iznimno zahvalna.
U jednom od ranijih intervjua za Večernji list istaknuli ste da su vam upravo javljanja uživo najdraži dio posla. Imate li neke svoje male rituale prije njih?
Postoji nešto što me je od najranije dobi odredilo da mi ispred kamere uvijek bude ugodno. Od malih sam nogu prepoznavala dar za imitaciju poznatih osoba. U školi sam na nekim priredbama oponašala tadašnje megazvijezde Terezu Kesoviju, Nedu Ukraden, Josipu Lisac... Reakcije su uvijek bile sjajne, a meni je to bilo zabavno. Ni danas mi nije jasno kako nikada nisam imala tremu. I, zapravo, jedva sam čekala da se stvori prigoda u kojoj mogu zabavljati ljude oko sebe. Otuda, valjda, i strast prema poslu koji radim, a u kojem su javljanja uživo šlag na torti. Volim taj adrenalin, pa čak i onda kada stvari ne ispadnu kako ste ih zamislili. Sjećam se jedne godine, javljanja iz Kazališta Gavella uoči svečane izvedbe u povodu 50 godina naše najdugovječnije predstave "Stilske vježbe", kada je nakon prve rečenice u Dnevniku pukla veza i kada do gledatelja više ništa od izgovorenog nije došlo. Ta nepredvidivost dodatni je uteg javljanju uživo, ali i čar posla koji nikad ne postane dosadan. A kad me pitate za rituale – postoji jedan jedini i pripada duhovnoj sferi, intimni čin između mene i Boga, neka vrsta molitve da sve izgovoreno bude dostojno trenutka i prigode u kojoj se nalazim.
Svi oni koji prate vaš rad pred kamerom složit će se da zaslužujete puno veću minutažu u programu. Da se to jednog dana ostvari i da dobijete vlastitu emisiju, kako bi ona izgledala?
Sinopsis za jednu takvu emisiju već je duže u mojoj ladici. Brusila sam ga duže vrijeme, čak i jednom od urednika natuknula želju, ali nije naišlo na odjek. Bila bi to emisija iz kulture na zabavan način. Živimo u vremenu instant-informacija, u njihovu brzom protoku i površnom praćenju. Ljudi su željni kulturnih sadržaja, ali iskustvo mi govori da ih sve manje zanimaju problematske teme, više sadržaji koji će ih oplemeniti i razonoditi, a upravo je to cilj umjetnosti, učiniti život ljepšim. Emisiju iz kulture vidim kao produženi dnevni boravak u predvečerje, kada se obično kreće u kino, kazalište, na mjesta gdje ćemo se opustiti, nešto novo vidjeti, doznati, proširiti vidike. Približiti ta mjesta i njihove zvijezde gledateljima putem malih ekrana, to mi se čini najbolja svrha jedne takve emisije.
Već ste desetljećima prepoznatljivo lice kulturnog programa HRT-a. Jeste li ikada svoj profesionalni put poželjeli graditi negdje drugdje? U čemu je tajna "skladnog braka" s HRT-om?
Za skladan brak potrebno je dvoje. Kad mi se to već na privatnom planu nije ostvarilo, sasvim je logično da na poslovnom uspije (smijeh), a između mene I HRT-a dogodila se simbioza. Ne volim riječ "karijera", podrazumijeva mi proračunato ulaganje u profesiju, a ja nikada svoj posao nisam doživljavala kao karijeru, više kao hobi. Možda u tome leži tajna moje dugovječne odanosti HRT-u. Pored toga nije nevažno da jedino HRT u cijelom domaćem medijskom prostoru ima Vijesti iz kulture. I koliko god je konkurencija poticajna i motivirajuća, toliko nemogućnost da se s nekim usporedite i natječete postaje dodatan motiv da to što gledateljima nudite bude najbolji izbor!
Već godinama obnašate funkciju urednice Vijesti iz kulture na HRT-u. Zna li praćenje i uređivanje sadržaja o kulturnim zbivanjima biti stresno? Koji su najstresniji segmenti vašeg posla?
Sjećam se kada je iznenada umro akademik Tonko Maroević. Informaciju sam dobila u 22.40, pola sata prije emitiranja Vijesti iz kulture. Prekratko za pripremiti tekst i sliku, po mogućnosti i nekog sugovornika koji će biti u stanju izgovoriti par suvislih riječi o njemu. Naravno da je sve bilo spremno u tih pola sata i da smo bili prva televizija, koliko mi je poznato, koja je objavila tu vijest. Stres je bio golem, dugo te noći nije bilo sna, ali je posao bio profesionalno odrađen. Slično se dogodilo kada je umro Aki Rahimovski. Trebalo je u jednom danu pripremiti specijalnu emisiju posvećenu Akiju, dogovoriti goste, osmisliti sadržaj, pripremiti sliku…. ali uspjela sam. Zahvalna sam na povjerenju mojim nadređenim urednicama Mariji Nemčić i Katarini Periši Čakarun koje su mi ukazale povjerenje u takvim trenucima da iznesem tu emisiju. To su ujedno i najstresniji segmenti ovog posla – iznenađujući faktor na koji uvijek moraš biti spreman.
Uz dužno poštovanje poslu kojim se bavite, kulturu, nažalost, mnogi ne razumiju te je smatraju dosadnom. Treba li ipak nešto mijenjati da bi kultura postala prihvaćenija u našem društvu?
Europske kulturne politike ulažu golem novac u odgoj publike. Da biste imali puno kazalište, koncertne dvorane, ljude koji vole čitati knjige, potrebno ih je za to kontinuirano pripremati. Nuditi im sadržaje s kulturne scene od malih nogu. A to nije jednostavno u digitalnoj eri kada vas okupira gomila drugog sadržaja. Nama nedostaje mlađe publike. Njih kultura zanima na jedan drugi način. Primjerice, najbrže rastuća kreativna industrija u svijetu su videoigre. Imamo pravi rasadnik darovitih, mladih ljudi iz tog područja i prvi hrvatski gaming inkubator u Novskoj. To su sadržaji koji danas okupiraju mlade. Trendovi se mijenjaju pa ne čudi da je nedavno prvi put dodijeljen Grammy za glazbu u videoigrama.
Prati li kulturna scena dovoljno digitalne trendove? Kako približiti kulturu mladima?
Nažalost, ne prati, a mogla bi! To se najbolje pokazalo u vrijeme pandemije kada je paraliziran sav kulturni život, zatvorena kina, kazališta, muzeji… a na sve to se nadovezao i potres, no Vijesti iz kulture ni jedan dan nisu stale. U samo 70-ak dana emitirali smo oko 500 minuta sadržaja. Gotovo 10 sati programa izašlo je iz naše redakcije kulture. A cijeli se kulturni život, dakle, odvijao na virtualnoj sceni. Ona je mladima dostupnija jer su im digitalne platforme prozor u svijet. TikTok bi bio izvrsna platforma za plasiranje i sadržaja iz kulture. No za to vam treba logistika, netko tko bi se svaki dan bavio time, osmišljavao sadržaje i privlačio publiku. VIK na TikToku, ne zvuči loše za budućnost!
U svojoj karijeri susretali ste se s brojnim umjetnicima. Koji su sugovornici na vas ostavili najveći trag?
Bilo ih je mnogo. Nikada neću zaboraviti povlasticu da kao mlada novinarka intervjuiram opernu divu Montserrat Caballé na njezinu gostovanju u Hrvatskoj. Holivudski glumci Armande Assante, John Malkovich, maestro Ivo Pogorelić… samo su neka imena među mnogim cijenjenim umjetnicima koje sam susretala zahvaljujući svom poslu.
Koliko osluškujete glas gledatelja, koliko vam je njihov feedback važan u kreiranju kulturnog sadržaja? Prema vašim saznanjima, što im se najviše sviđa, a što bi možda voljeli da je drugačije?
Povratna informacija nam je jako važna jer jedino su gledatelji mjerodavni komentirati. Nije pristojno da sami sebe hvalimo, ali ne možemo pobjeći od komplimenata naše publike koja voli VIK i nerijetko nam komentira kako tek poslije naše emisije odlaze na spavanje. Može li bolje?! Posebno su me razveselile i dvije predivne nagrade za promicanje kulture u medijima koje sam dobila prošle godine – "Marco Polo" koju dodjeljuje FIJET Hrvatska i, meni posebno draga, nagrada mog rodnoga grada "Moji Vinkovci".
Čime vas je novinarstvo osvojilo, odnosno čime vas osvaja i danas? Jeste li ikada osjetili zamor i poželjeli barem na neko vrijeme okušati se u nekoj drugoj profesiji?
Moja neprežaljena ljubav je medicina. Da nisam novinarka, bila bih liječnica. Specijalizirala bih se za pomoć ljudima. Ne postoji humanije zanimanje. Nerijetko čujem kako je kamera čudesno oružje i nerijetko ima ubojitu moć, no kad pomislim samo koliko je moje zanimanje minorno u odnosu na ono što radi jedan kirurg koji presađuje organe ili otvara glavu ili srce, svakodnevno spašavajući nečije živote, poželim ljudima objasniti da svjetla pozornice ne pripadaju nama, novinarima.
Zanimljivo je i da ste ne tako davno završili specijalistički studij kulturnog menadžmenta. Što vam danas znači ta diploma?
Zanima me cjeloživotno učenje. Spoznavati novo i drugačije, to me veseli. Baš kao i rad na sebi. Nikad nismo dovoljno dobri da ne bi mogli postati još bolji ljudi.
Rodom ste iz Slavonije, točnije iz Vinkovaca. Što vam najviše nedostaje odande? Maštate li o povratku u rodni kraj kad više ne budete imati toliko poslovnih obveza?
U Vinkovcima sam živjela 18 godina, u Zagrebu gotovo 35. U tom je gradu moj dom, moji sinovi, majka, prijatelji, ljudi i mjesta koje volim – sve ono što obogaćuje život. Slavonija me određuje. Iz nje sam potekla i rado joj se vraćam. Tamo je i grob moga oca. Toliko me uspomena veže za Vinkovce, ali njih sam odavno prenijela u Zagreb. U njemu mi jedino fali brat koji mi je obećao da će se vratiti iz Švicarske.
VIDEO 'Žalim što se nisam udala za svog Porečanina. I danas kad ga vidim zatitram, ali oženjen je'
