Prošlotjedna rasprava o direktivi o autorskom pravu na jedinstvenom digitalnom tržištu EU, o člancima 11. i 13., održana na Sveučilištu u Zagrebu, privukla je mnoge glazbenike, novinske i diskografske izdavače, kreativce, predstavnike strukovnih udruga, sve čija je sudbina vezana uz korištenje njihovih radova na digitalnim platformama.
Danas se teško može pronaći nekoga tko se bavi kreativnim radom ili izdavaštvom a da nema veze s internetom. Htjeli-ne htjeli, mnogi autorski materijali, glazbeni, novinski, književni ili likovni, koriste se i “linkaju”, tj. povezuju, na raznim internetskim stranicama. Svakom glazbeniku kojem je pjesma objavljena na internetu jasno je o čemu govorimo.
Ako niste zadovoljni prihodom koji dobivate od današnjih platformi poput YouTubea, onda ste možda Bob Dylan, čije je pjesme tamo teško pronaći izuzev rijetkih s njegova službenog kanala. Jer ih ekipe zaposlenika svakodnevno skidaju čim ih netko objavi, tj. “linka” ili podijeli. Slično je i s tzv. streaming servisima, s kojih su mnogi glazbenici, nezadovoljni minimalnim prihodima, povukli svoje pjesme. No, problem je što to mogu velike zvijezde koje imaju osiguranu prodaju i zaradu drugim kanalima, ali si to teško mogu priuštiti oni nižega komercijalnog statusa. Jer će im usprkos gubitka zarade na internetu, možda porasti popularnost pa će održati više koncerata, biti prisutniji u medijima ili prodati više CD-ova.
Primjerice, ako u trgovini kupite kruh, trgovina će pekaru platiti prodano. No, kad na YouTubeu slušate pjesmu omiljenoga glazbenika, autor pjesme dobit će minimalac, a najveći dio zarade zadržat će YouTube i slični poslužitelji. To je otprilike kao kad bi konobari u restoranima zarađivali više od vlasnika koji plati, nabavi i proizvede jela koja gosti konzumiraju. S time da na YouTubeu nema napojnice kao u restoranima.
Uglavnom, radi se o području poslovanja na kojem je jasno samo jedno, i s time će se vjerojatno složiti svi zainteresirani, a to je da autori materijala koji se koriste na internetu ne dobivaju primjerenu naknadu za svoj rad. Korisnici interneta, dakako, plaćaju mjesečne pretplate davateljima elektroničkih usluga, ali autorski sadržaji koji se koriste na internetskim stranicima mnogih web stranica s time nemaju veze i većinom su besplatni krajnjim korisnicima. Primjerice, s pomoću Googlea ili YouTubea možete gledati i slušati što god vam je volja, besplatno, ali te kompanije svoje usluge naplaćuju marketinškim prostorom. Dakako, koristeći pritom baš (vaše) sadržaje koje nude, glazbene, tekstualne i vizualne. Problem je upravo to, da ti korišteni sadržaji njihovim autorima nisu primjereno plaćeni.
Stoga nije čudno da se nikad do danas u EU nije skupila tolika kritična masa zainteresiranih s namjerom da se uredi i prije svega financijski regulira digitalno tržište, tj. korištenje autorskih materijala na njemu i raspodjela golemih prihoda. Maksimalno pojednostavljeno, valja reći da se u nekadašnjem analognom dobu znalo čija se i kakva autorska prava moraju poštovati ako se koriste ili prodaju nečiji radovi.
Kao što je na spomenutoj diskusiji službeno napomenula ministrica kulture Nina Obuljen-Koržinek, isto bi trebalo poštovati i u digitalnom dobu, u kojem mnogobrojne internetske platforme koriste sadržaje (glazbene, književne, novinske), zarađuju na oglasima, a najmanje financijske koristi od toga imaju autori materijala.
Primjerice, na Googleu ili YouTubeu možete svakodnevno pronaći razne sadržaje, koristi ih milijunska publika, ali sami autori pjesama koje se vrte na YouTubeu, financijskim dobitkom negdje su na začelju tog hranidbenog lanca iako mnogi stalno slušaju baš njihove pjesme. Dakako, veća “klikanost” donosi veće prihode autorima, ali oni su postotkom još uvijek puno manji od prihoda koje zarađuju same kompanije.
Još kraće, velike internetske kompanije naplate se marketinškim uslugama, ali sami autori ostaju zakinuti u raspodjeli prihoda, generiranog upravo (i) s pomoću njihovih radova. Kao što su neki na raspravi i napomenuli o drugom aspektu iste teme o kojoj se također govorilo proteklih mjeseci, aktualnom direktivom ne namjerava se uvesti internetska cenzura pri korištenju raznih materijala, nego zakonski ishoditi da autori tih korištenih sadržaja budu primjereno plaćeni za svoj rad.
Najkonkretnije o nerazmjeru masovnog korištenja digitalnih sadržaja i minimalnoj naplati autorskih prava govore podaci za 2017. godinu; u sustavu zaštite kolektivnih autorskih prava u Hrvatskoj za sve tradicionalne oblike korištenja, za cijeli svjetski repertoar, ostvareno je 124 milijuna kuna, od čega je samo sto tisuća kuna bilo s digitalnih platformi.
