U kategoriji glumačko ostvarenje godine nominaciju je ostvario i Dado Ćosić. Talentiranom glumcu prva statua u obliku Večernjakove ruže smiješi se zbog uloge u filmu 'Posljednji Srbin u Hrvatskoj'. Uoči dodjele s Ćosićem smo razgovarali o Ruži, prilagodbi na život u Zagrebu i planovima za budućnost.
Ove godine nominirani ste za Večernjakovu ružu u kategoriji glumačko ostvarenje godine. Jeste li očekivali nominaciju?
Nisam. Općenito što se tiče očekivanja trudim se imati ih što manje. Čak sam uložio u psihoterapiju da bi to bilo koliko-toliko moguće.
Koliko vam znači nominacija za Ružu?
Imam se potrebu zahvaliti ljudima koji su me nominirali kao i svime onima svima koji imaju potrebu glasati za mene. Pa makar ih bilo samo dvoje. Posljednji Srbin u Hrvatskoj je prekrasan biser Predraga Ličine, i divno je bilo biti dijelom toga filma. Ako niste pogledali, Krešo Mikić, Hristina Popović, Tihana Lazović….svi rasturaju.
Što kažete na konkurenciju?
Bez obzira tko dobio, bit će to jedan dobar tulum.
Nominaciju ste zaslužili zbog uloge u filmu 'Posljednji Srbin u Hrvatskoj' u kojem igrate lik ustašofila Maksa. Kako biste opisali taj lik?
Maks je ustaša i skinhead koji, nakon što ga ugrize zombij, shvati da je pola Srbin. A onda nakon što popije malo srpske rakije postane Novosrbin Nemanja. Kompleksna uloga.
Kako danas gledate na te podjele u društvu? Opterećuje li vas to? Pratite li politiku uopće?
Stalno se nešto dijelimo. I to ne pomaže previše. Ja bih da se, za promjenu, malo množimo.
Iza vas je i uloga u filmu Dalibora Matanića 'Zvizdan'. Kako je bilo surađivati s Matanićem? Što ste od njega naučili? Pamtite li neke njegove savjete?
Drago mi je da je Zvizdan, nakon 5 godina, i dalje aktualan. To dovoljno govori o njemu. Meni je Zvizdan donio prvu veću ulogu na filmu. Bez obzira na stres koji sam si tom idejom “prve veće uloge” nametnuo, snimanje je prošlo savršeno, bez ikakvih poteškoća, sve je teklo glatko, stvari su se događale. Naravno, to je samo moj dojam. Takvo radno okruženje zna napraviti samo iskusan i talentiran redatelj koji zna što želi i kako do toga doći. To je Matanić.
Gledatelji su vas imali prilike gledati i u seriji 'Čista ljubav'. Što vam je osobno draže, gluma u kazalištu ili na malim ekranima?
Obično ono čega imamo najmanje to procjenjujemo kao ono što nam je trenutno najpotrebnije. Tako da je meni trenutno najinteresantniji film.
Kada ste shvatili da je gluma ono čime se želite baviti? Kako je tekao vaš put do ostvarenja glumačkih snova?
Jednom davno sam svojoj baki rekao: “Ja bih bio glumac.” I evo me, glumac sam.
Zanimljivo je da ste prije ADU upisali Fakultet političkih znanosti. Zbog čega ste odustali od njega?
Manjak interesa. Pojasnit ću - na prvoj godini sam, čini mi se, položio samo engleski.
U Zagreb ste došli iz Bosanske Dubice u kojoj vas je zadesio rat. Koliko je traga taj mučan period ostavio na vama?
Molim vas, preklinjem vas, prestanimo spominjati rat. Dokle god ga spominjemo podržavamo javni diskurs o tome koji na kraju metastazira po cijeloj državi u predizborno vrijeme (kojeg god formata) gdje se prebrojavaju krvna zrnca. 2021. godina. Toliko drugih tema o kojima treba razgovarati. Recimo, zbrinjavanje otpada. Gušimo se u kantama za smeće, prvi jači vjetar Deželićevu ulicu u Zagrebu pretvori u neko postapokaliptično distopijsko smetlište okićeno jednokratnim plastičnim vrećicama. Ja bih o tome razgovarao, da sam političar. Ali nisam. Međutim, želim li preživjeti još jedne izbore ja ću evo krenuti od sebe i odbiti svaki daljnji razgovor o ratu. #ratjezavršio
Kako ste se tada prilagodili na život u velikom gradu?
Nakon što sam u jednoj slastičnarnici, na jakom bosanskom naglasku, naručio sačer tortu (Sacher) pa mi je prodavačica pasivno-agresivno objasnila da je to zaher torta ili zaherica, sve je bilo lakše.
Spomenuli ste da posljednjih dana imate intenzivne probe u kazalištu. Na čemu trenutno radite?
Radimo trenutno na tekstu Heinera Müllera “Cement” u režiji Sebastiana Horvata. Premijera je 13. ožujka. Dobronamdošli.
Kad je riječ o poslu koji su vam neostvareni snovi? O čemu maštate, koju si ulogu priželjkujete?
Glavnu. Šalim se. A i ne šalim se. U svakom slučaju, ta psihoterapija je bila djelotvorna tako ne trošim energiju na priželjkivanje. U matičnom kazalištu drugu godinu za redom imam 3 premijere godišnje i uvijek su to neke zanimljive uloge tako da sam sretan i ispunjen. Sve ekstra što se događa dođe poput regresa. Ne misliš o njemu, a opet znaš da će se dogoditi.
Ako Ruža završi u vašim rukama znate li već gdje ćete ju smjestiti?
Imam jedno mjesto na koje stavljam nagrade koje je vidljivo smo meni, a nikome tko dođe u stan. Nekako te nagrade po policama mi uvijek djeluju kao nadgrobni spomenici nekih uloga, a od posjetitelja se očekuje da oda počast iako pokojnika možda nije ni poznavao.
Koga ćete sve povesti na svečanu dodjelu u HNK 22. ožujka?
Za vrijeme svečane dodjele ja ću na sceni ZeKaeM-a igrati predstavu Pansion Eden, ali javite di je tulum poslije.
Ako mogu biti nominirani trbovička, jokić, tarik, šprajc, matanić i slični, zašto ne bi mogao biti i ti.