- Oprosti na kašnjenju! Malog sam ujutro vodio u školu, malo kasno sam krenuo za Zagreb pa zapeo na autocesti – opravdava se Damir Urban na početku razgovora onako drugarski, nonšalantno.
Sve možete očekivati od neukrotivog riječkog rokera, ali ne i neku ovozemaljsku osobinu poput točnosti. Za te sitnice Urban ne mari, druge su stvari njemu na pameti. Svojom iskrenošću razoružao bi i svog najvećeg neprijatelja, nema pitanja koje će on ocijeniti kao banalno, na sve ima neki svoj odgovor. On ovaj život promatra nekim drugim očima, ne mari ako će ga netko nazvati egocentrikom, jer živi onako kako njemu paše. I ne srami se priznati da je veliko dijete koje radi ono što se njemu sviđa. A to je ponajprije dobra glazba kojom će ove godine "obogatiti" domaći repertoar. Naime, na jesen izlazi njegov novi album koji će, kaže, iznenaditi publiku. Ništa neće biti onako kako je bilo prije.
– Kod mene, ako je sve idealno, onda nešto ne paše. Nikad me nije bilo strah "okrenuti ploču" i krenuti drugim putem. Ista je stvar s novim albumom. Malo sam se zaigrao, organizirao jedan malo kaos koji bi trebao biti uobličen u dobru ploču. Više nisam tako bučan, sad malo drukčije gledam na svijet – zaključuje.
Za tjedna dana izlazi vaš album nastao u suradnji s čelistom Stjepanom Hauserom. Što vas je to zaintrigiralo kod Stjepana da ste se odlučili za snimanjem zajedničkog projekta?
– Upoznali smo se na bini prije dvije godine, na Božićnom koncertu. Preko mailova i petih osoba dogovorili smo se da ćemo zajedno izvesti "Everybody hurts" R.E.M-a. Za Stjepana sam čuo da je jako talentiran, a ostale opcije koje sam imao za izvođenje dueta nisu mi bile prihvatljive zbog raznih razloga. Kako je Hauser zakasnio na generalnu probu, nismo imali prilike uvježbati i probati pjesmu niti popričati. Mi smo se upoznali baš na pozornici. Jako nam se svidjelo kako smo to izveli, dogodila se glazbena kemija, bilo nam je to jedno sasvim novo iskustvo. Počeli smo se dopisivati, družiti, a sve to vodilo je snimanju zajedničkog albuma na kojem smo obradili neke moje pjesme koje je Stjepan birao.
Riječ je o jednoj vrsti glazbenog eksperimenta, vaš glas uz pratnju čela. Pribojavate li se da taj glazbeni izlet može biti neshvaćen kod publike?
– Bit će, kako ja u šali kažem, tvrdo i komorno. Nikad me nije bilo strah eksperimentirati, probati nešto novo ili mijenjati se, pa nije ni sad. Ideja ovog albuma nije da se svima svidi. To je zapis dvoje ljudi koji su željeli ostaviti trag zajedničke suradnje.
Prije mjesec dana promijenili ste diskografsku kuću, iz Croatie Records prešli ste u Aquarius. Na jesen vam izlaz i novi album. Znači li to jedan novi početak?
– U jednu ruku i znači jer sam konačno shvatio neke pogreške. Spoznao sam da ako želim nešto dobiti onda prvo trebam neke stvari posložiti kako treba jer su mi inače očekivanja potpuno nerealna. Nakon petnaest godina rada s Croatiom Records zaključio sam da glazbenik poput mene treba drukčiji pristup, trebam nekog tko će znati pratiti i prihvatiti moje ideje pa čak i hirove. Velika kuća neće samo zbog mene promijeniti način na koji radi već godinama. Neki izvođači npr. najbolje prodaju svoje albume na benzinskim pumpama. Nemam ništa protiv toga , ali to sigurno nije mjesto gdje će moja publika kupiti CD.
Jedan ste od najiskrenijih glazbenika na našoj sceni jer je svaki vaš album odraz vašeg psihičkog stanja. Kakvim je emocijama obojen ovaj novi glazbeni projekt?
– Nije žestok, ali nije ni spor. Nema buke, ali ima energije. Možda je posrijedi kriza srednjih godina, no pokušavamo se pomaknuti u nekom novom pravcu i malo zaigrati. Unatoč silnoj kreativnoj slobodi koju sam imao, shvatio sam da sam upao u neki kalup, spontano sam se ponavljao. Zbog toga mislim da je bilo neophodno napraviti jedan mali kaos i sve dobro protresti.
Ukratko, bili ste u stvaralačkoj krizi koja je potaknula sve te promjene?
– Neću reći da nisam, ali zapravo ne znam. Kod mene je problem što pišem pjesme samo kad mi se da, ne pišem po potrebi. Nemam uhodan sistem. Ako mi se svira gitara, svirat ću, ako mi se slika, slikat ću, a ako mi se radi nešto treće, onda radim to. Kad bih svaki od sedam dana morao svirati gitaru, vjerojatno bih bio u krizi i kukao kako tako više ne mogu.
Jeste li ublažili s godinama svoju manu da vidite samo loše stvari, ove lijepe uzimate zdravo za gotovo?
– Zapravo sam vrlo optimističan jer od deset dana samo sam jedan u depresiji, što mi se čini kao dobar prosjek. Moji doma se boje kad sam ja dobre volje i kad nam sve ide super jer znaju da će sutradan sve doći pod upitnik. Tko sam ja, što sam ja, kamo idem, sve je u k***u. Koferi su mi spakirani već godinama za slučaj bijega u pustinju.
Na sreću, imate realnu suprugu koja razumije i tolerira vaše filmove?
– Milica je vrlo razumna osoba uz to što je tolerantna. Kad imam svoje žute minute, samo se nasmije i kaže: "Aha", okrene i ode. I tako se ja sam preznojavam u svojim upitnicima. Ali ne podnosi samo Milica mene, ima i ona svojih mušica. Kod nas je to uzajamno.
Ipak, Milica vam je pomogla da doživite preporod. Pobijedili ste poroke, okrenuli novu životnu stranicu...
– Ništa se to ne bi dogodilo da se nisam prepustio, otvorio i shvatio da je došlo vrijeme da se trgnem. Osoba s kojom živiš ima vlast nad tobom točno onoliko koliko joj ti to dopustiš. Ja sam se na Milicu oslonio jer u nju imam golemo povjerenje. Za mene je ljubav spoj povjerenja, sigurnosti, tolerancije, prijateljstva, nježnosti... Mogu reći da sam sretan u ljubavi jer su sve te komponente zadovoljene.
Drži li supruga sve konce u rukama?
– Da ona ne drži konce, sve bi se urušilo kad su posrijedi ovozemaljske obaveze poput plaćanja računa. Trenutačno je situacija takva da bi bez nje možda u grad izašao u različitim cipelama, u majici za spavanje, na put bih otišao praznog kofera. Volim se u tim stvarima osloniti na nju. Jednom je dva dana bila na nekom simpoziju izvan Rijeke, a ja sam zaboravio jesti. Volim to što mogu stvarati glazbu ne zamarajući se za mene nebitnim stvarima. Pa ja ni sad ne znam koji je dan i mjesec, a to je po meni nešto najbolje što se čovjeku može dogoditi. Ne znam ni svoj broj telefona. Nemam bankovnu karticu, ne mogu do svog novca i meni je tako super i lakše.
Kad vam ništa ne ide od ruke, imate li naviku izolirati se od ljudi?
– Jedan sam od onih koji se mogu izolirati i u najvećoj gužvi, potpuno se isključim. Mogu biti sam i među tisuću ljudi, ne trebam ići na vrh brda. Trenuci kad sam izuzetno težak za bilo kakvu komunikaciju uglavnom su prije koncerta. Ako me tad ljudi uspiju istrpjeti, sve će bit ok.
Iskreni ste u svojoj glazbi, jeste li i prema sebi?
– Mislim da jesam. Probao sam lagati, ali nije mi baš dobro išlo. Shvatio sam da ti nitko neće vjerovati da ti je zaista lijepo ako uljepšaš neke stvari kad za to nema potrebe i stalno trubiš da ti je super. S druge strane, ako lažeš, moraš dobro pamtit sve što si rekao, a meni se to ne da.
Jednom ste sebe opisali ovim riječima – nedosljedan, promjenjiva raspoloženja, čangrizav i sitničav. Jeste li se promijenili u međuvremenu?
– Ne, još sam takav u punom sjaju. Sve stoji i dalje. Oni koji me najbolje poznaju možda bi rekli da malo pretjerujem. Još uvijek znam u pet dana promijeniti tri mišljenja, razna psihička stanja... Jedino u čemu sam dosljedan moja je nedosljednost.
Mogu li se prijatelji osloniti na vas?
– U ozbiljnim stvarima i te kako mogu. Nekim ljudima je problem ono što meni nije i tu dolazi do razilaženja. S obzirom na to što sam sve prošao u životu i kakve su mi sve stvari bile na pameti, mali problemi i patnje meni su ponekad neshvatljivi, možda i nebitni. Nisam od onih koji će rado slušati tuđe žalopojke i biti uz prijatelja samo da mu olakšaju slušajući. Loš sam slušač. Ne da mi se gubiti vrijeme s pričama kako mu je loše za ženom, kako ima problema na poslu... Ali na mene sigurno mogu računati kada su pravi životni problemi posrijedi.
Vaš ego je u prošlosti presudio mnogim vašim prijateljstvima?
– Popravio sam se napokon, kultivirao. Nisam lagan, težak sam za rad po nečijoj direktivi. Teško slušam tuđe savjete i prihvaćam takve ideje. Imam malo prijatelja i tisuće poznanika koji misle da smo prijatelji.
Nekoliko puta bili ste na rubu života?
– Istina, prošao sam u životu stvarno svašta. Uvijek kažem da je život lutrija. Sve može bit idealno, ali i krenuti po zlu. Shvaćam to i s djetetom. Mogu mu pružiti sve, savjetovati ga, uputiti, a on jednog dana može iz čistog hira prijeći cestu ne gledajući nailazi li auto i sve to u sekundi pada u vodu. Tu smo da poduzmemo sa svoje strane, sve što se može, a dalje nije na nama.
I kako je biti tata jednom desetogodišnjaku, što ga trenutačno okupira?
– Skejtbord i prijatelji više od svega. Malik je još dijete, još će on tisuće stavova promijeniti u životu. Moja glazba mu je dosadna, a bilo bi mi pomalo i čudno da mu je zanimljiva. Nije baš presretan zbog posla kojim se bavim. Jednom je s Milicom bio na mom koncertu, ali je nakon druge pjesme poželio otići i vratio se pred sam kraj. Milicu je nagovorio da kaže kako im je bilo super, ali poslije sam doznao istinu. Mislim da su stvari posložene baš kako i treba.
Sukobljavate li se kad s grižnjom savjesti kao otac koji ne uspijeva obaviti sve svoje roditeljske obaveze?
– Suočavam se s njom svaki dan, samo nije uvijek opravdana. Najgore je kad sam odsutan pet, šest dana zbog nekog koncerta, a mom sinu možda baš tad treba moja podrška, savjet ili lijepa riječ. To je zeznuto jer mi tad jako nedostaje. S druge strane, ima dana kad mogu biti s njim od jutra do sutra, što si rijetko tko može priuštiti. Ipak, sve manje i manje nakon škole idemo u šetnje, pričamo o svemu i svačemu jer bi Malik radije tri sata proveo na skejtu s društvom nego u razglabanju s tatom. To je normalan dio odrastanja i ja ga potpuno razumijem.
Posljednjih godina gost ste na mnogim Gibonnijevim koncertima. Zanimljiva je priča kako je počelo vaše prijateljstvo...
Na početku njegove karijere pozvao me da mu budem gost na jednom koncertu. Rekao sam mu da sam tad na putu, a u biti sam sjedio doma. Poslije je to doznao od nekih zajedničkih prijatelja i sigurno mu nije bilo drago zbog toga. Ne ponosim se tim svojim postupkom, ali tada smo bili u potpuno drugim filmovima, nije mi se sviđala glazba koju je tada radio. Vjerujem da se, baš kao i ja, u to vrijeme gradio i kao autor i kao čovjek. Iskreno, ja sam tada bio poprilično nesiguran u sebe, tko sam i gdje idem. Vjerojatno je strah kako bi on mogao djelovati na mene bio to što je presudilo u mojem postupku. Ako me stisne u prsima, znači da radim protiv sebe. Srećom, moj prijatelj mi nikad to nije zamjerio.
Danas ste jako bliski prijatelji, što vas je na kraju spojilo?
– Gibonnija sam s godinama jako dobro upoznao kroz naše razgovore, druženja, ljetovali smo zajedno s familijama. Otvorili smo se jedno drugom, ne suzdržavamo se reći istinu, pa čak i posvađati se, zapravo, porječkati...Sličnosti se privlače, zaintrigirala me njegova nesigurnost, vječno preispitivanje, kritičnost... Svidjelo mi se to što uza sav svoj talent on ono što radi još stavlja pod pitanje i pita se je li to dovoljno dobro, je li to to.
Zamjeraju li vam neki još grijehe iz prošlosti?
– Pokušavam se iskupiti koliko je u mojoj moći. Za neke ne mogu jer ih se i ne sjećam zbog svega što sam tada trpao u sebe. Napravio sam puno loših stvari dragim ljudima, zajebao sam. Nema isprike. Prošlost ne mogu ispraviti. Popravio sam se od vremena kad sam bio spreman hodati i po mrtvima, nisam imao trunku odgovornosti ni prema kome na bilo koji način. Ne znam zašto sam mislio da će me taj način života ispuniti i učiniti sretnim. Jedino što sam time dobio jedna je velika rupa i praznina u prsima.
Je li vam se ikad dogodilo da ste zbog novca prodali svoje ideale?
– Dao sam i ja guzice u životu, ali to ponekad shvatim tek kasnije. Na moju sreću to ne bude u medijima tako popraćeno kao, primjerice, kod Severine ili drugih, ali to ne znači da i ja ne radim greške u koracima, posrnem, ali izvučem i dobru pouku.
Ne slušam baš pre ćesto njegovu muziku i istina je (bar koliko sam vidjela njegovih par intervjua)da je frik,ali mi se sviđa što je pronašao svoj cilj u životu i vratio se na pravi put.Nije bitno što je prije radio (za to će se iskupiti),već je bitno da je iz toga izvukao pouku.Sretno Urban!